Gostovanje na radio emisiji “Poezija” HR Sljeme, 07. 04. 2015.

Radio_sljeme_slika Razgovor o mom stvaralaštvu tijekom 17 godina pisanja i prevođenja. Čitanje pjesama iz najnovije zbirke “Divlja misao” i razgovor o projektu Radionice o bajkama i mitovima za odrasle.

 

 

 

 

Oglasi

Izložba Milana Bobića

O Milanu Bobiću i njegovoj umjetnosti već sam pisala. Ovoga puta ostvario je izložbu isključivo sazdanu od slika žena, pa je bilo sasvim prigodno da, uz njegove slike i glazbu dvojca koji su izveli “Kraljicu Cigana”, pročitam koju pjesmu iz nove zbirke “Divlja misao”.

Za sve ostale informacije:

Milan Bobić: http://novi-zagreb.hr/index.php/kultura/6877-kristalna-igra-sa-stvarnou

https://www.facebook.com/pages/Fine-Art-of-Milan-Bobi%C4%87/563598543738332?pnref=about.overview

Grupa Ultrazvuk: https://www.facebook.com/ultrazvuci

izlozba6slika izlozba 2???????????????????????????????

Podijeljeni dom

Ilustracija-vatra1  Imigranti su djeca podijeljenog doma. Književnici kolektivno osjećaju duboku odgovornost da nam približe idejne dvojbe suvremenih selitelja. Esej se oslanja na književno iskustvo hrvatsko-američke književnice Nede Mirande Blažević-Krietzman, zagrebačke dramske autorice s londonskom adresom Tene Štivičić, Osječanke njemačkog podrijetla Ivane Šojat-Kuči te njemačke Hrvatice Jagode Marinić. Za te četiri autorice kretanje je postalo način života. Svaka od njih pripadnica je prostornog doma gdje se rodila i može ga prihvatiti kao svoj ili ga može, poput Erazma Roterdamskog, proširiti na cijeli svijet.

 

U doba kad se uvelike raspravlja o mnogostrukosti identiteta, kad nam mediji i informatičke inovacije nameću bezgraničnost identifikacija, postavlja se lako vrlo zbunjujuće stanje: čemu valja pripadati, čemu pripadamo, a čemu želimo i ne želimo pripadati?

Prostorno je moja domovina Hrvatska. Međutim, već od trećeg koljena, ono što smatram domovinom svojih pretkinja i predaka, svoje vjerske pripadnosti i nacionalne određenosti, upada u zamku mnogostrukog identiteta. Naime, preci mi dolaze iz Mađarske, Francuske, iz same Hrvatske; neki su seljačkog roda, drugi građani i učitelji. Sa čime se mogu, a sa čime želim poistovjetiti?

Jednaki problem identifikacije prostornog, idejnog i duhovnog identiteta muči i nacionalne manjine u nekoj stranoj zemlji i njihove potomke, bilo da se radi primjerice o djeci Nijemaca u Hrvatskoj ili djeci Hrvata u Njemačkoj. Zatim je tu i duhovna pripadnost idejnih imigranata koji odlaze na intelektualno usavršavanje u inozemstvo te tamo ili ostaju ili se vraćaju. U kojem trenutku postaju dijaspora bilo za zemlju boravka ili za onu u koju se vraćaju?

Kanadska znanstvenica Daphne Winland u svojoj knjizi “We are now a nation: Croats between Home and Homeland” (2007., Toronto University Press) smatra da se radi o izgubljenom hrvatskom identitetu, te da pripadnici dijaspore teško uspijevaju definirati hrvatstvo. Znanstveni skup Immigrants and Homeland (2002., Dubrovnik, u organizaciji Instituta Ivo Pilar iz Zagreba) došao je do sličnih zaključaka. Imigranti su djeca podijeljenog doma. Taj njihov dom prostorom je dvojak: prvo onaj u kojemu žive, a drugo prostor iz kojega su krenuli. Ideja doma ima i šira značenja. Neodrediva je (dok je prostor doma odrediv) i za svaku jedinku drukčija.

Književnici kolektivno osjećaju duboku odgovornost da razjasne te idejne nedoumice. Hrvatska književnica Neda Miranda Blažević-Krietzman (r. 1951.) smatra da je ideja doma međuprostor. Njezina junakinja u romanu gostuje kao gošća-predavačica u Americi i o svomu iskustvu strankinje te o iskustvu lika imigrantice piše knjigu “Američka predigra” (1989.). Pred sam raspad Jugoslavije piše o predrasudama koje stranci gaje o Jugoslaviji, a koje Jugoslaveni imaju o Americi. Piše i o predrasudama prema komunističkim zemljama u globalu. Opisuje lik Čehinje, političke emigrantice u Americi. Čehinja Bela nalazi sebe u Americi gdje se njezine ideje ne progone. Ona je dakle našla ideju doma, koliko god i dalje čezne za onom prvotnom domovinom, a koja joj nije dopustila duhovni razvoj.

„Ali Bela nije lovina. Nije ni lovac. Ona je oboje. Strankinja u ovoj zemlji stranaca. Ali za razliku od drugih, ona svoje „tuđe“ ne želi otopiti u zajedničkom loncu.“

Glavna junakinja njezina romana, za razliku od Bele, ne nalazi svoj idejni dom u Americi. Ona smatra da književni posao nameće svojim radnicima da idejni dom, odnosno pripadnost književnom prostoru, nalaze posvuda – i u domovini (u vlastitoj književnosti) i u dijaspori (u stranim književnostima).

„A književnost je i meni, kao tolikima, ostavila u nasljeđe pretežak zadatak: traženje sudbine kao mjesta, kao vremena. Je li to hodanje po već utisnutim tragovima, ili moj korak može utisnuti vlastite stope?“

Druga hrvatska književnica i dramaturginja Tena Štivičić (r. 1977.) piše o kapitalističkom Londonu u svojim kolumnama “Odbrojavanje” (2007.). Jedna je od pripadnica odlivenih mozgova na usavršavanju u Velikoj Britaniji. Piše o multinacionalnom i multivjerskom megalopolisu Londonu gdje su predrasude o prostornim domovinama postale bolesno rastezljive (Istočna Europa je primjerice preširok pojam desetak nacionalnih država koje se sve stavljaju pod isti nazivnik okružja jednakih društvenih vrijednosti).

Podijeljeni dom ove suvremene dramske spisateljice nalazi se na prostoru stvaralaštva, London, gdje je njezin idejni dom, i na prostoru moralnih vrijednosti, Hrvatska, osobna domovina utjelovljena u samom prostoru. Stvaranje prevladava – autorica živi u svome idejnom domu, ali ne osjeća bolnu nostalgiju političke emigrantice, već lakom i jednostavnom autoironijom problematizira višestrukost identiteta i konstantnu raširenost predrasuda.

Pripadnost idejnom domu karakteristika je pisanja i sljedeće autorice, Jagode Marinić (r. 1977.), potomkinje hrvatskih imigranata i rođene Njemice. Autorica na njemačkom jeziku piše roman “Bezimena” (2007.), potragu za svojim prostornim i idejnim identitetom i domom. Protagonistica romana traži vlastito ja; ne uspijevajući ga imenovati, razdjeljuje ga na trojaku ličnost: noćnu, dnevnu i pripovjednu junakinju. Autorica ne svjedoči svjesno o zemlji svojih roditelja, već tek u nekim odlomcima razaznajemo sklonosti junakinje prema svojoj drevnoj prošlosti: pripadanju hrvatskom prostoru. Ona traga za duhovnom domovinom, za samoostvarenjem i za samospoznajom.
Njome ne dominira bolna nostalgija političke emigrantice, niti slatkasta nostalgija imigrantice-studentice, a ne zamara ju ni pripadanje domovini književnih stvarateljica. Bavi se isključivo prostorom vlastitoga ja i prepušta se domovini vlastitoga duha – međucarstvu.

„A gdje ostaje međucarstvo? Kamo strpati ono što čovjek osjeća, a ne vidi? U uzaludnost? Onda to uopće ne bi trebalo da bude. Postoji slutnja međucarstva, postoje ljudi, koji moraju imati pojma o onome što se dogodilo ljudima poput moje Bezimene, koja bi morala vidjeti da je stvarnost, kakvu ona vidi, stvarna, nastala iz stvarnosti kakvu vidi navika. Svaki pojedinac nosi u sebi slutnju međucarstva.“

Hrvatska književnica Ivana Šojat-Kuči (r. 1971.) bavi se u “Unterstadtu” (2009.) međusvijetom “drugosti”: nacionalnom manjinom Nijemaca u doba dva svjetska rata. Cjepka i rasteže šutnju kojom je bila obavijena porodica njezine protagonistice tijekom četiri generacije. Radi li to da bi objasnila težak položaj nacije koju se smatrala neprijateljem samo zato što je imenom pripadala napadačima? Radi li to da bi objasnila da protagonistica prostorno ne pripada gdje se zatekla ali idejno da?

Naime, sve četiri generacije nisu Nijemci uzurpatori, oni su miroljubivi sugrađani maloga gradića prve polovice 20. stoljeća. Međutim, njihova drugost ih i idejno raseljava iz prostora doma. Oni postaju idejno neprihvatljivi, prostorno neprihvatljivi, te gube tlo pod nogama. Oni više ne pripadaju nijednoj domovini. Zadnja u nizu, protagonistica, nema domovine, jer je disfunkcionalna obitelj svoju nepripadnost pohranila u šutnju. Junakinja je kći domovine Šutnje. Ona je u sebi raseljena i u mjestu i u vremenu.

„Stvari su se davno okončale s obje strane. Nema više smisla. Odgađanje istine isto je što i laganje. Baka je trebala znati, tako barem mislim. Pred njezinim je Bogom to divovski grijeh, ta šutnja, zauzdavanje bijesnih konja koji su joj se propinjali u glavi.“

Bilo bi učinkovito zapitati se sva već navedena pitanja koje su si postavile autorice. Preuzele su, bez preispitivanja, spol kojemu pripadaju, dakle taj danas vrlo kontroverzan identitet nisu dovodile u pitanje. Zatim su sve odreda uzele kao datost i nezamjenjivu činjenicu prostor svojih predaka u kojemu su se zatekla rođenjem. Iako su problematizirale prostor doma, ipak su sve prihvaćale da načelno njemu i pripadaju.

Neda Miranda Blažević-Krietzman prihvatila je prostor doma i nije željela pripadati tuđemu, ali je svome osjećaju pripadnosti dodala i duhovnu dimenziju, odnosno pripadnost književnoj domovini. Tena Štivičić dodala je svome prostoru doma duhovni dom stvaralaštva i svjesno ga ograničila na jedan grad London, koji je postao sinonim duhovnog doma.
Ivana Šojat-Kuči problem je odvela nešto dalje. Ona, naime, u svojoj protagonistici prikazuje ono što su joj rekli čemu treba pripadati, saznala je čemu je ona doista pripadala, a naposljetku je izabrala čemu želi pripadati. Poistovjetila se sa pripadnošću “drugosti”, a svoj i prostorni dom i duhovnu domovinu svela je na Zagreb, svjesno zaboravljajući svoju pripadnost dualnoj dimenziji nacionalne manjine u većinskom narodu.

Jagoda Marinić naznačila je konačni cilj pripadanja. Njoj u tekstu nije bilo važno pripada li njezina junakinja ovom ili onom prostornome domu, niti iz kojeg duhovnog doma proizlazi, već je odlučila da je prvi i krajnji dom sjedište ideje o samome sebi. Konačni cilj svakog pripadanja trebala bi biti duhovna domovina same osobe. Osoba mi morala pripadati samoj sebi.

Prema tome, svatko od nas pripadnik je prostornog doma gdje se rodio i može ga prihvatiti kao svoj ili ga može, poput Erazma Roterdamskog, proširiti na cijeli svijet. Zatim mu slijedi faza podijeljenog doma, gdje se često sukobljavaju prostor i ideja te se sam čovjek odlučuje želi li tražiti duhovni dom.
Ukoliko ga nađe, taj vrt treba obrađivati, kako piše Voltaire, da bi izrastao u pravi idejni odnosno duhovni dom i da bi težio prema vlastitoj definiciji domovine. Najbolje bi bilo da se sve te dimenzije poklapaju: da na istome prostoru pronađemo i duhovnu domovinu te da osnažimo svoje duhovno sebstvo da koegzistira u te dvije domovine. Međutim, najčešće je ipak tako da svi mi bivamo u onom čistilištu, odnosno u podijeljenom domu, gdje se duhovna i prostorna dimenzija nas samih stalno sukobljavaju.

Budimo dakle suosjećajni prema onima oko sebe. Najvjerojatnije i oni, kao i mi, trudbeno uzdišu u nekoj vrsti „drugosti“.

 

Ana Kapraljević

Objavljeno u: Hrvatski iseljenički zbornik, 2011.

Vezivač korzeta

sexy-crni-korzet-cirkonima-vel-m-l-slika-27249252

Objavljeno u: Kolo, 3., 2014.

http://www.matica.hr/kolo/435/Veziva%C4%8D%20korzeta/

Uzica je pukla pod moćnim leđima gospođe S.

Iako bi to nekog kalfu obeshrabrilo, Renato je tek promrmljao sebi u bradu: „K vrapcu“ i ležerno odšetao do krojačkog stola. Ondje je pronašao razne kolutove obojane svilene tkanine i odabrao zagasito zlatnu koja će odgovarati gospođinom rublju. Ovoga puta uzeo je čvršću vrpcu i pripremio se na kroćenje zvijeri. Gospođa S. bila je snažna postarija dama koja je, unatoč namaknutim kilogramima, držala do sebe. Odjenuti korzet, opasati svoje tijelo slonovim kostima i debelim brokatnim tkaninama, podignuti svoje iskustvene grudi i stvoriti privid mladosti, iziskivalo je divljenje u promatraču. Renato je to cijenio.

Dame su dolazile u njegov salon i prepuštale svoje tijelo njegovim spretnim prstima; ostavljale stid pred zvoncem na ulazu, jer imati dostojanstveno rublje, zavesti čak i u poodmakloj dobi svojim tjelesnim čarima, značilo je imati moć. Renato je sudjelovao u tome igrokazu kao dobro uvježban glumac i marljivo našivao mašnice, vrpce, izabirao pravi uzorak, utiskivao strukove i leđne mišiće, istiskivao grudi i stražnjice, a sve je to simbolizirala svilena uzica koja je duljinom svoje ispletene pletenice, od širine leđa, do uzanog dijela na struku, pa opet napredujući u širinu, predstavljala ljepotu ženske kralješnice koja kao da je stvorena da mami uzdahe.

Njegov salon „Modni dodaci za dame“ bio je vrlo dobro posjećen. Znalo se za njega u čitavome gradu i nije imao konkurenciju. Znalo se da je diskretan, uljudan, tih i neprimjetan i dame su voljele doći na probu u njegovu uvijek otvorenu radnju. Da je radio u nekom većem gradu, bio bi sigurno slavan krojač, ali u malenoj zajednici kao što je bila ova, pozdravljali su ga s poštovanjem, ali i donekle zazirali od njegova društva. Ta bio je to čovjek koji je znao mjere svake dobrostojeće dame, a i one malo skromnije gospođice! Bio je on čovjek koji je na skrovit način raspolagao tajnama ložnice. Nije imao ženske suradnice i muškarci su znali da su Renatove ruke te koje obgrljuju svojim širokim prstima njihove legalne i ilegalne družice. Neki su bili zavidni, neki su ga se klonili, svakako nikoga nije ostavljao ravnodušnim. Neki su mu se podsmjehivali, smatrajući ga ženskastim, neki su bili uvjereni da je on onemoćao muškarac, neki su čak sebe uvjeravali da je zasigurno neka moderna inačica eunuha. Ali kako god ga doživjeli, on je i dalje predano odmjeravao grudi, struk, bedra, stegna i ostala tajnovita mjesta njihovih dama i morali su mu barem malo zavidjeti.

Renato to nije nimalo primjećivao. Bio je zaljubljenik u žensko tijelo; kao kakav kipar kad zadubljen oduševljeno promatra krivine mramora kojeg smjera oblikovati. Renato je bio umjetnik. Uživao je u svome radu, smjerno šivao, opuštao se slušajući šivaći stroj i njegovo klopotanje. Kad bi u očima vjerne mušterije ugledao oduševljeni odsjaj dok bi sama sebe razmetljivo promatrala u ogledalu, bio je presretan. Njegova umjetnina imala je poklonika. Njegova umjetnost našla je publiku.

Najveću slast pronalazio je u konačnom odijevanju. Korzet je stajao ovlaš položen na krojačku lutku, očekujući da zadobije zapovijedi svoje buduće vlasnice, da svaki komadić tkanine utone u svoju buduću gospodaricu. Korzet je odisao nestrpljivošću kao i njegov tvorac. Tada je dama ušla u odjel za presvlačenje, povukla pregradu i odjenula se koliko je sama mogla. Renatovo srce bi jače zakucalo kad je ona uzviknula: „Spremna sam.“ Iza pregrade je u odjelu za presvlačenje bila drvena greda, postavljena ondje od stropa do poda s izvjesnom namjenom. Dama u nenategnutom korzetu stajala je ondje, držeći se za gredu, i očekivala da tvorac primi pod svoje prste svilenu uzicu kojom će isplesti splet po kralješnici te stegnuti korzet do prave čvrstoće. Obuzdati tijelo, sapeti ga svilenim sponama, čvrsto nategnuti tkaninu i uočiti kako se rasteže po prvi put. Polako potezati uzicu, vez po vez, od kralješka do kralješka, sve dok ne stigne do kraja, do ispupčenog brežuljka koji se tim više ispupčuje – zavezati mašnu i šibicom spaliti vrhove vrpce. Korzet je zavezan.

Dama u sljedećem času stoji pred ogledalom u svoj svojoj ljepoti, divi se vlastitome tijelu, divi se radu majstora, prešetava se, okreće, pocikuje. U tome odrazu raste njezino samopouzdanje, ona se smiješi, zahvaljuje Renatovoj umješnosti, plješće rukama i raduje se. Korzet je kao saliven, sto put su mu rekle, i svaki put kad začuje te riječi, sve je više siguran u svoj talent, sve je više sretan što njeguje svoju vještinu, jer sav se je trud isplatio.

Jednoga kišnog popodneva zvonce salona zazvonilo je u Renatovu srcu. U salon je ušla mlada dama, pomalo bojažljivo, kao da ne zna kamo se zaputila. Ogledavala se po zidovima, tražeći nešto.

– Oprostite, gospodine, prodajete li Vi šešire? – upitala je tiho.

– Ne, gospođice, mi izrađujemo odjeću po mjeri.

– Ali… nemate ništa izloženo. Kakvu odjeću?

– Donje rublje, gospođice. Korzete.

U taj se tren mlada dama nakašlje, nasmije i odmahne glavom.

– Vi to šijete? – u čudu upita.

– Ja, gospođice.

– Zar žene nije sram pred Vama? – pita bezazleno.

Renato se nasmije, odmahne glavom i nastavi ju gledati. Bio je zadivljen. Kao da je po prvi put ugledao žensko biće. Stajala je u dovratku, zbunjena, šešir je donekle prekrivao njezino lice, gledali su se tako, kao dvije životinje odmjeravali. Njegove plave pomalo divlje, pomalo blage oči upijale su njezine treptaje očima, a ona je osjećala taj pogled i zamišljeno razmišljala. Gledala ga je, gledala, a onda progovorila:

– Znate, gospodine, mislila sam kupiti novi šešir, ali šešira imam, a korzeta nemam. Hajde da mi izradite jedan!

– Vrlo rado, gospođice.

Skinula je kaput i šešir i ostala stajati nejasno, očekivanje joj je bilo naporno pa je pocupkivala. Renato je uzeo krojački metar i zamolio ju da skine gornju haljinu. Stajala je nervozno u kombineu, skrivena pregradom za presvlačenje i promatrala ptice koje su plesale po tkanini pregrade, a Renato je počeo odmjeravati tijelo i zapisivati potrebne mjere. Bili su oboje previše zbunjeni da nađu neke riječi koje će razbiti tišinu. Osjećala je njegove nježne ruke kako pomiču metar oko njezina struka, bokova, ramena, grudi… On je više nego ozbiljno gledao u papir gdje je ispisivao mjere pa su izgledali kao da obavljaju neki nadasve odgovoran posao koji ne trpi pogreške.

Zatim se ona odjenula pa su birali tkanine. Primijetio je da je sva u crnome, ali nije pridavao tomu pažnju – danas je crno bio moderan ton. Tek kad je ona u oduševljenju uzviknula nad tamno crvenom baršunastom bojom vina, shvatio je da ona nosi crninu iz nužde.

– Vrijeme je da skinem crninu. – tiho je rekla više za sebe nego njemu. – Gospodine, molim Vas ovu tamno crvenu, a obrubite ju tamno modrom. Mislim da mi je ta kombinacija najljepša.

Promatrao je njezinu nježnu mladenačku put koja je bila potpuno u suprotnosti s odlučnim zrelim stavom starije žene.
Zaljubio se, shvatio je to još iste večeri dok je satima u mislima prevrtao izgled, glas, stav mlade žene. Zvala se Sara. Sitna, elegantna, crna Sara. Preuzela mu je misli, noć, uzbuđivala ga je pomisao na tešku tkaninu na tome malome tijelu. Bio je siguran da ga ona ne bi nikada pogledala. Osjećao se malenim, neznatnim, iako je bio snažan čovjek, širokih ruku, stamenih nogu. Misleći o njoj, sav se skupio, a želio je biti najveći. Cijele mu je misli zauzela. Odlučio je napraviti najljepši korzet do sada. Čak je i zatvorio radnju na tri dana i crtao savršen nacrt budućeg umjetničkog djela. Želio ju je zadiviti. Znao je da će na njezinome prekrasnom tijelu stajati baš sve, ali je htio napraviti nešto što je znao da postoji, ali kako da to izvuče iz svojih misli i prenese na tkaninu? Kako da joj tkaninom zaveže srce, kako da uzicom isplete vez preko njezinih osjećaja, kako da se uplete u nju?

Kad je došla prvi put na probu, potrudio se izgledati što bolje. Imao je plave hlače i crnu košulju, sve je isticalo njegove plave oči još i više. Drhtao je pod košuljom kad ga je pozvala iza pregrade i kad je ugledao bijelu put njezinih leđa. Ovaj je put bila hrabrija i pričala je s njime. Saznao je da je udovica i da ima dvoje djece. Radila je kao tajnica u odvjetničkom uredu. Izgledala je tašto dok se ogledavala u ogledalu. Dalo se naslutiti da je ponosna na svoju skoru kupovinu. Gledali su se Renato i Sara preko ogledala, ona njega, on nju, kao da su im se ruke doticale u tome ogledalu.

Sljedeća proba bila je ujedno i posljednja. Renato je izabrao tamno plavu vezicu kojom će povezati crvenu tkaninu na leđima. Sara je ušla u radnju u zelenoj haljini na kojoj su bile iscrtane crvene ruže. Započelo je ljeto i njeno je lice odražavalo veselje, ozarenost suncem i toplinom. Bila je uvijek pomalo skakutava, poput djevojčice, ali je pod ljetnim odsjajem izgledala još i mlađe.

Iza pregrade, pod tamnim svjetlom svjetiljki, primila se za gredu i očekivala povezivanje. Prišao joj je, iz daleka udahnuo miris njezine svježe oprane kose i počeo provlačiti plavu uzicu, plesti složeni vez osmišljen samo za Saru, potezao je silovito, želeći da se uzica podere, ako baš treba, dok je Sara još u salonu, predano je zatezao prvi, drugi, treći… čvor. Sara je lagano stenjala, jer su leđa preuzimala teret, a struk je bio sve uži i uži. Renato je postao sve čvršći, snažniji, pomalo je zauzimao svoje mjesto vezivača; ponosno, odrješito, žestoko vezao je i sljedeći i sljedeći snop; opasivao svoju odabranicu pomno osmišljenim opasačom. Konačno, bila je svezana. Gledala je u ogledalu njegove divlje oči kako pokušavaju obuzdati svoju strast dok najnježnije odmiču ruke s plave vezice. Gledala je sebe u sapetoj sponi materijala koja ju je izduživala pa je njezin oblik postajao gotovo dugaljiv. Promatrala se je kao da ne vjeruje tko je ona sama, a u pozadini su je promatrale oči predatora. Ogledavala je svoju figuru, obline, odraz, pogledavala pritome u vezivača.

Konačno je progovorila:

– Lijepo, Renato, hvala Vam. A sada to skinite s mene i složite u kutiju. Ponijet ću ga sa sobom.

Kad je ponovno odjenula svoju veselu zelenu haljinu, prišla je tezgi vlasnika radnje i zaustila:

– Znate, Renato, ne znam zapravo što da radim s tim korzetom.

– Kako to mislite?

– Pa, vidite, trebalo Vam je dobrih petnaest minuta da mi ga zavežete, a i Vi ste ga vezali, ne ja. Međutim, ja sam presiromašna za sobaricu, tako da nemam mogućnost odijevati ga često. Možda da ga ipak prodate nekoj otmjenijoj dami koja ima dodatnu pomoć pri vezivanju.

Renato ju je promatrao u nevjerici, tim više jer je već i otisnuo račun u kasi i nije se ni stigao razljutiti u trenu kad je pomislio da je ovo sve neslana šala razmažene djevojčice. Sara ga je promatrala, smješkala se i vidjela da je potpuno zbunjen i da se sprema razbjesniti. A zatim je dodala:

– A možete i Vi svratiti pa mi ga svaki dan odjenuti.

Približila mu se, poljubila ga iza uha. Nasmijala se i shvatio je da je ovoga puta odabrao najčvršću vezicu – ljubavnu udicu.

Ana Kapraljević

Vučica

Vucica za blog Evo jedne stare priče, davno napisane, da vam osvježi Novu 2015. godinu

                 Priča je nastala negdje oko mog 18. rođendana, sasvim metaforički, vjerojatno buđenjem one kreativne sile koja iz niže, prve čakre, počinje ploviti prema drugoj, kreativnoj. Kasnije se, naravno, stvaralaštvo razlije po našim središnjim čakrama. Vrlo mi je draga ova priča, jer predstavlja početak mojeg zanimanja za karakteristike životinja koje možemo pronaći u ljudima.

VUČICA

1.

Zovem se Vučica. Nastala sam jedne strastvene noći kad su se moja majka zemlja i otac svemir jako voljeli. Unutar ljubavnog zagrljaja nastala je njihova najveća želja.

Ipak, unatoč tihoj strpljivosti moje majke i proračunatoj nezamjetljivosti moga oca, oni su prešli preko činjenice mojeg postanka. Zaboravili su da uz božansko podrijetlo mogu biti tek zemaljska životinjica poput drugih Majčinih štićenica. Kad je rođenje bilo blizu, majka je teškog srca svoje čedo dala životinji na othranjenje. Onu, koju je smatrala najpouzdanijom dadiljom malom polubogu, našla je među najkrvoločnijim životinjama. Moja je hraniteljica bila vučica, Divlje Oko. Unutar sebe skrivala je beskrajnu nježnost koju sam ja prihvatila, kao da mi je to zaista moja prava majka darovala.

Životinjska vučica bila je prva i jedina koja je mogla obuzdati strast iz koje sam nastala. Pod okriljem životinjske kože, koja trga tijelo druge radi opstanka, mogla sam rasti onako kako sam i nastala. Moju su pomajku zvali Divlje Oko zbog neizmjerne privrženosti tami u kojoj je nalazila zaštitu i savršenstvo. Divlje Oko živjela je sama. Njezin je odabranik i vjerni pratitelj u nevoljama poginuo godinu dana prije moga rođenja u dvoboju s medvjedom. Zvali su ga junakom, ali samo kad su u prikrajku govorili o njemu. Još tako svježa uspomena razarala je Divlje Oko pa bi postajala žednija krvi nego obično. Pred njome je jedan mladac slučajno samo spomenuo njenoga Ethela, a ona ga je nasmrt izgrizla.

Moja je majka pretpostavila gomilanje žalosti i strastvenog nedostatka predmeta ljubavi u Divljem Oku pa, kad sam ja došla, sva se posvetila meni.
Nikada nisam zamjerila roditeljima. Imala sam zaista izvrsnu hraniteljicu. Kad su me stvarali, dali su mi posebne darove koje nosim cijeli život.

Moja majka dala mi je misao i spoznaju. Njima upravlja moj mozak. Moj otac darovao mi je snagu, duhovnu i tjelesnu. Divlje Oko darovala me ljubavlju, za mene najvećim darom i zato je jako poštujem. Sestre moga oca, crne rupe, dale su mi strast.

Uvijek sam vjerovala svojim darovima. Oni su me vodili do smisla. Kad se traženje rodilo u meni, rodila sam se i ja. Moja pomajka naslućivala je snagu, misao i spoznaju prije nego što sam ih ja uopće nazvala svojima. Traženje je već ostarilo u meni i trebalo ili novi zamah i čistu volju ili ugasnuće. Moja je volja bila zamagljena udobnošću životinjskoga života. Trebao mi je poticaj. Majka me probudila snom.
Zahvalila sam Divljem Oku na ljubavi.

Kad sam navršila 17 godina i kao uljez lutala livadama, kad sam zamrzila svoju dlakavost, došla je majka.

Tu sam noć spavala na otvorenom, čopor je spavao unutar spilje. Voljela sam miris mahovine, mirisala zvjezdanu prašinu u bršljanu. Nesreća je bila izvan mene. Sanjala sam veliku Svjetlost koja me odvela na čistinu šumske livade. Svjetlost me probudila. S mojih udova skinula je dlakavost životinje. Moji su udovi postali duži, zaobljeniji, na šapama sam osjetila duge krakove. Moja prsa nadimala su se dok nisu postala nešto poput voća koje su jeli biljojedi iz našega kraja. Kao da je sva moja dlaka s mene prešla u moju glavu i širila se prema dolje dok mi nije prekrivala gotovo čitava leđa. Velika Svjetlost proširila se mojim očima i rekla mi da imam tijelo sirene.

– Sirena je bila ljubazna, poželila ti sve najbolje i podarila ti tijelo svoje kćeri. Sada si zaista ljepotica. – rekla je Svjetlost.

– Ali, majko, izgledam tako čudno, što će mi sva ova dlaka, zašto sam tako izdužena i zašto su mi prednje noge tako kratke?

– U svijet u koji ćeš odlaziti svake večeri unijet ćeš ljepotu nad ljepotama. Ono što ti se u tvojem svijetu čini čudno, tamo je itekako normalno. Vjeruj mi bit ćeš najljepša. Svake večeri ti si Žena. Bit ćeš nježna koliko želiš biti, zaboravi vučje korake i hodaj na dvije noge. Ti si i dalje Vučica, ali nosiš obilježja i najpametnije životinje. Ti si poput čarolije, no dijete moje, ti si sigurno i najstvarnija moja kći.- nasmijala se moja majka i izblijedjela.

Osjećala sam se moćno i sigurno. Znala sam sada da rastem uz poglede svojih roditelja. Svake bih se večeri pretvorila u djevojku. Tijelo mi se mijenjalo. Postojalo je zrelije, ozbiljnije. Voće je raslo na meni i počelo mi se sviđati. Jedne je večeri bila jaka mjesečina. Došla sam do izvora na kojem je čopor pio i posegnula za vodom. Sada sam već naučila koristiti svoje prednje noge za skupljanje, pa sam tako popila vode. Ugledala sam svoj lik i nasmijala se toj čudnoj vrsti životinje, Ženi. Osjećala sam se i unutar Nje i izvan. Imala sam još uvijek dva tijela.
Sa svojom 21 zemaljskom godinom narasla sam u odraslu vučicu i odraslu ženu. Divlje Oko me promatralo.

– Čopor osjeća tvoju snagu, Vučice. Morat ćeš nas napustiti, ako ne želiš da te zakolju. Volim te, ostani uvijek kakva jesi.

Pošla sam stopama izvora. Voda me vodila da nekih spilja iz kojih su izišli Ljudi. Radili su nešto i stvarali, a ja nisam razumijela. Gledala sam ih dok mi je vjetar šaptao šuštanjem lišća:

– Vučice gledaš u tami. Gledaš ih kako se bore sa svojim nedostacima Uma. Tvoja im majka daruje razmišljanje, a oduzima neprestanu moć vida. Ti pak imaš oči jele. Ona gleda iz prikrajka, njezine oči dopiru u daljinu, ti ih uspijevaš razabrati zbog savršenstva tvojih zelenih očiju. Oči ti sjaje u tami, ne pokazuj ih često, Ljudi će ih se plašiti.

Krenula sam prema stopama vjetra. Htjela sam im se približiti. Mislim da sam razumijela njihov jezik. Shvatila sam koliko različitih jezika ima, jer majka i vjetar govorili su mi jednim govorom, a moji vuci drugim. Ljudi su imali sasvim drugi, pomalo pištajući način sporazumijevanja. Sve sam voljela: i moje panđe danom, kojima sam grabila čvrsto i sigurno, ali i moje nesigurne korake prema ljudskim nastambama. Vidjela sam koliko čudnih stvari nose na svome tijelu pa sam uzela jednom prilikom dok su spavali dijelove koji su mi se činili prikladni. Stajali su na nekoj grani i plesali s vjetrom. Kad sam se drugo jutro probudila, to je odijelo visilo na mojemu krznu i stezalo me oko nogu. Jedva sam ga se otarasila.

Lutajući između dva svijeta navikâ moja dva čopora, osjetila sam da niti jednome dokraja ne pripadam. Niti sam s jednima mogla biti danju, jer su me se bojali i mrzili me, niti su me drugi poznavali, a bojala sam se da me se i drugi ne uplaše. Sve što sam mogla naučiti o noćnom životu Ljudi, usvajala sam s najvećom radoznalošću, ali kad je svanuo dan, morala sam bježati u šumu da me ne ubiju s nekim čudnim granama kojima su me gonili.

Tiha je jeza, poput beznadnog straha, prošla mojim kostima kada sam ugledala jedno malo zalutalo mladunče ispred sebe. Mlado je kasno u noć otrčalo prema šumi i to su ga jutro njegovi zvali unedogled. Nije me vidio, pa sam iskoristila da ga brzim potezom smjestim među svoja usta i odnesem njegovima. Počelo je urlikati, a ja sam se trudila što brže trčati u smjeru zazivanja. Tako me se strašno bojao! Kad su me Ljudi ugledali, osjetila sam ogroman strah u njihovim očima. Moje su oči zasjale suzama (od kada sam postala polužena mogla sam plakati i kao životinja). Spustila sam mlado na zemlju i ono je otrčalo jednom čovjeku. Rekao mu je da sam ga nježno nosila i da ga ništa nisu boljeli moji veliki zubi. Uvjeravao je čovjeka da vuci ne grizu. Čim je dijete bilo na sigurnom, Ljudi su me htjeli uloviti. Brzo sam pobjegla.

U noći kada je tama razbijena velikom svjetlosti iz ljudskih nastamba, moja me majka ponovno posjetila. Ovaj me put dozivala s izvora. Voda je žuborila njezine riječi:

– Pokrij se svojom kosom, jer to što ti visi s glave, to se naziva kosa. Tvoje tijelo nije naviklo na hladnoću. Dovoljno si lutala između sna i jave. Dovoljno noći nisi prespavala. Svjetlost koju vidiš zove se vatra. Vatre se Ljudi boje. Pođi prema njoj i postat ćeš Žena, prava žena. Uplašit ćeš se vatre, ali ne gubi pribranost. Uzmi nešto odjeće, odjeni je i skrij se na sigurno do zore. Tada će te netko već primijetiti. Tvoji te roditelji vole. Ne gubiš ništa od same sebe, životinjsku snagu sada imaš u ljudskoj gipkosti i okretnosti. Nikada više nećeš govoriti životinjskim jezikom, samo ćeš ga čuti.

Jedno vrijeme stajala sam nepomična. Zar je to moguće? Vatra je bivala sve veća. Kao da me je zvala. Pošla sam, a voda iz izvora me je slijedila. Zapitala sam vodu zar će me pratiti do vatre, a ona mi je rekla da se vatre ne boji kao što ću je se bojati ja; ona ju ide svladati.

U noći kad sam postala Žena, vatra je bila ugašena, a mali plamen buknuo je u mome srcu. Probudile su me životinje. Kasnije sam saznala da ih zovu kokoši. Glasale su se neprestance i govorile dobro jutro.

Neki je čovjek stajao kraj mene i miješao neku smjesu. Kad je primijetio da ga promatram nasmiješio mi se i pozdravio me. Nisam mu odgovorila, ali on je nastavio:

– Jednom sam usnio san o velikoj vatri. U toj vatri pojavila se mlada djevojka sa crnom kosom potpuno naga. Ovila je kosu oko tijela i trčala prema nekom nepoznatom dijelu u stravi od vatrenih jezika. Ti znaš da si ta djevojka. Govoriš li uopće?

– Nisam znala da vam je moja majka govorila o meni. Je li vam rekla da me primite u svoju spilju?

– Ali ja ne znam tvoju majku, dijete.

– Svatko zna moju majku. Ona je i vaša majka, ali vama govori kroz san meni kroz pojave. Hvala vam što ste me spasili od vatre.

– Nisam. Sama si se spasila. Kao da te je bilo strah da netko ne vidi tvoju golotinju, pa si se ogrnula nekom starom krpom bačenom na ulici i uletjela u moju kuću. Tek sam te ujutro pronašao kad sam ugasio vatru s ostalim susjedima. Vidio sam te kako trčiš, ali nisam se mogao maknuti od mjesta gdje sam gasio. Reci dijete otkuda bježiš?

– Ne bježim, došla sam živjeti s Ljudima.

– Zar dosada nisi?

– Ne, živjela sam s Vukovima.

– Pazi što govoriš, mogli bi te zatvoriti zbog takvih laži, nitko nikome ne vjeruje na ovome svijetu.

– Ali ja ne lažem!

– Dijete, mirišiš po bijegu, kao da donosiš smiraj dana, kao jesen.

– Miris je moj poput jeseni. Da, to mi je jednom rekla moja majka. Rekla je: Ti si draga moja nastala u jesen, tako si se rodila u jesen i imat ćeš dah hladne jeseni. Nisam ju razumijela, a eto sad znam. Kako vam je puno govorila o meni! Kao da sve znate!

– Star jesam, ali ne znam puno. Mogli bi ti nešto učiniti dok si kod mene. Ljudi se ne vole. Ako zaista nisi živjela s Ljudima, onda nemoj niti htjeti. Oni su grozna bića. Vrati se otkuda si i došla. Takvu ljepotu kakva si ti vrlo lako bi uništili.

– Ne vjerujte mojoj ljepoti, ona je i više snažna nego što vi mislite. Ako ste stari, znači da znate puno o Ljudima, a ja ne znam ništa. Morat ćete me poučiti, jer ja mirišem na bijeg od životinja. Životinje bježe od Ljudi. Ja od njih ne želim bježati.

2.

Ethel je pričao i ja sam učila. Osjećala sam da ljubav vezuje. Voljela sam Ethela poput oca. Rekao mi je da mu je žena umrla od ugriza vuka. Ugrizao ju je za vrat i ona je iskrvarila nemajući dovoljno snage da ga zazove i probudi. Ethel se nije pomirio s krivnjom koju je osjećao zbog svog sna te noći. Plakala sam zbog svojih porodica. Moja vučja porodica bojala se ljudske, a ljudska je od straha ubijala vučju. Kad bi se strah ujedinio iz očiju obje obitelji, nastao bi isti sjaj u očima. Divlje Oko bila je moja majka, a Ethel moj otac. Njihov žar očiju sjajio je jednako.

Jednom je Ethel smiješao neki napitak i smijao se plačući. Nikada nije bio tako veseo. Smijala sam se i ja. Bio je to smijeh prošlosti.

– Vučice, imaš nešto u očima, govorio bi mi, kao da poznaješ puno toga, a opet tako si mlada. Tragam stalno za dubinom tvojih očiju. Tvoj osmijeh leluja na vjetru, ali ne staje, zajedno s tobom plovi. Gdje li si rođena, dijete?

– Smijeh su nam dale hijene dok nisu postale ljute i ohole, objašnjavala sam mu. Tada su bile dobre, ali to je bilo tako davno da niti ja ne znam.

– Nikada te nisam upoznao.

– Upoznat ćeš me kad shvatiš zemlju.

– Onda te neću nikada upoznati. Nitko od nas ne shvaća zemlju. Ona je ćudljiva i preponosna da bi nam to dopustila.

– Meni je dopustila.

– Čudna si ti, Vučice.

– Poznaješ ti mene, Ethele, ali ne znaš odkuda. Poznaješ me iz vremena kada si bio Vuk. Drago mi je što sam te srela. Divlje Oko bi bila sretna da zna kako živiš u tako lijepoj životinji.

Tako bi Ethel i ja razgovarali u kasnim noćima koje su uvijek bile nevjerojatno hladne. Čak i dok sam gola hodala poljima, u vrijeme svoje preobrazbe, nije mi bilo tako hladno kao u udobnosti ljudske nastambe. Možda je to bila samo nostalgija. Kada je došao trenutak rastanka, zaželjela sam ponijeti dio Ethela sa sobom. Uzela sam njegovu ruku u svoju i prislonila je na prsa. On mi je predao zeleni kamen.

– Jedan čovjek ima drugi kamen. Njegov je kamen plavi. To sam sanjao kad sam bio mladić. Znao sam da ću te sresti, nepoznata djevojko. Čini mi se kako sam samo za tebe živio. Čovjek s plavim kamenom iz mojih snova udružit će se s tvojim plamenom, taj će plamen zasjati kao jedan. Tada će se naći vaše dvije prirode. Zelena i plava priroda, to su Zemlja i Nebo. Svod je njihov između, a vi ste njegovi potomci. Pođi, zadaću svoju započetu završit ćeš bez mene.

Otišla sam u zoru. Zeleni kamen sam progutala.

Kako je daleko moja spoznaja! U svijetloplavom horizontu otkrila sam oblačak sumnje i molila se precima. Otkrila sam kako tišina njeguje, tješi svojim rukama od dima. Hodajući kopnom na kojemu žive Ljudi osjetila sam tišinu, sumnju i strah, a gomilali su se tamom u meni poput šarenih perjanica ptica u vučjem svijetu.

Moja je majka imala pravo. Doista sam bila ljepša od drugih žena. Divili su se mojoj ljepoti i nudili mi svoje sužanjstvo. Mislili su da moraju služiti ljepoti pa sam imala najljepše haljine, puno prijateljica i puno lijepih prijatelja s kojima sam svakodnevno razgovarala. Konačno su mi dosadili ti razgovori, svedeni uvijek samo na moju ljepotu. A ja sam znala još tako puno toga! Željela sam pričati o ljepoti drugih životinja što su drugi smatrali jako čudnim. Životinje u njihovim očima su bile sve one koje nisu Ljudi i nisu zavrijedile da ih se uspoređuje s ljudskom ljepotom!

Poslije nekog vremena shvatila sam da me smatraju zalutalom božicom. Zvali su je Princeza Enat. Nestala je neke tmurne noći, a govorili su da mi je sigurno stradalo sjećanje i da sam za sjećanje dobila ljepotu. Sve me je to nasmijavalo i kad god sam govorila suprotno, pripisivali bi to nekom mom urođenom ludilu.
Katkad bih posjetila Ethela na konjima koje su mi poklonili i on mi je uvijek nanovo preporučivao da ostanem u toj dragoj obitelji koju su svi voljeli i kojoj su se svi klanjali. Moji domaćini su bili kralj i kraljica i govorili bi mi “naša kćerkice”, jer su najvjerojatnije zaista jako voljeli svoju kći Enat. Ja sam kod njih nalazila utjehu i pripadnost koju sam izgubila otišavši iz čopora.

Život te tako veže uz čopor. A ja sam htjela putovati. Otišla sam jedne tmurne noći kako bi mislili da se princeza Enat dala na jedno od svojih lutanja. Bilo mi je žao ostaviti kraljicu i kralja pa sam ih poljubila rosom kako bi me se sjećali.

Na brodu na koji sam dospjela pojavio se Čovjek s plavim kamenom. Bio je u društvu lijepe žene i, smijući se njenim šalama, zasjao je svojim plavim očima u mojem pravcu. Vjetar je puhao u moja leđa i sunce je sjalo u moje oči, prsa su moja blještala zlatom na haljini, ali ništa nije toliko vrištalo radošću kao moje srce. Plave su oči pogledale u mojem smjeru i skrenule pogled. Čovjek s plavim kamenom nije me prepoznao. Usnule njegove oči probudile su još žešću ljubav u meni tog dana na palubi.

Lijepa se žena smijala.

I onda je zavladala Ljutnja. Ljutnja koje se moj otac bojao. Ljutnja se vidjela na mojim obrvama, šutnjom sam krila strast koju su u meni posijale crne rupe. Zašto je moja tišina privlačila ljude, ne znam, oni su vješto unosili raspoloženje na brod, ali čim bih se ja pojavila, tišina je prelazila na njihove uzvike i uzvici su postajali nečujni. Tako me je vjerojatno i primijetio. Čovjek s plavim kamenom obgrlio me svojim odijelom jedne večeri na palubi. Moje su oči plašile, a tajanstvenost ga je privlačila. Bio je pravi Čovjek. Bio je ono neznano što ja nisam imala, a Ethel mi nije rekao da ću to toliko zavoljeti. Kako sam znala da je on taj koji ima plavi kamen? Osjećala sam kad je progovorio Vjetar, zaplesalo more i nasmijalo se Sunce. I strašno sam ga se bojala. Znala sam da sam ja zeleni kamen progutala, a ako ga on i negdje ima, kako ih sjediniti kad su sad dio naših tijela?

Rekao mi je da se zove Mirith. Bojala sam se ljutnje u lijepoj ženi.

-Reci, zar se tvoja žena noćas ne ljuti kad ti razgovaraš samnom?

-Koja žena?

-Plava žena s kojom si se jučer smijao.

-Ali ona je moja sestra, zašto bi se ljutila.

-Drago mi je. A gdje skrivaš plavi kamen?

-Kamen, kakav kamen?

-Ti ne znaš za plavi kamen…Zar ga nisi trebao progutati?

-Kako si ti čudna djevojka. Ali unatoč svojim bizarnim šalama, jakim očima koje kao da razotkrivaju, nevjerojatno me privlačiš. Odkuda dolaziš?

-Iz šume, ne znam kako se zove. Znaš, ti si prvi koji me to pitao, ostali su uvijek pretpostavili da znaju odkuda sam. Moja je šuma sada daleko, i čopor, i obitelj, i Ethel, jedino vjetar pjeva, čuješ li ga?

-Kako ti je ime, zagonetna djevojko?

-Zvali su me Enat, princeza Enat, ali zovem se Vučica.

-Enat, zar si to ti? Poznavao sam Enat prije nego što je otišla, ali ti si mnogo ljepša od nje.

-Ja sam Vučica. Ali zašto i ti govoriš o ljepoti? Zašto je vama Ljudima tako važna ljepota, što vidite u njoj? Ti mene ni ne poznaješ. Nešto sam krivo učinila, mislila sam da ti mene poznaješ kao i ja tebe.

-Ali ne razumijem te.

Otišla sam, jer je more urlalo. Njegovu ljutnju nisam htjela izazivati. Molila sam se precima, ali nisam razumijela. Trebalo je još vremena.

Pričali smo. Rekao je da još nije upoznavao tako dugo osobu, a da me još uvijek niti malo ne poznaje. Sada sam se ja smijala, vodio me po palubi, stigli smo i u neko mjesto, onda smo šetali beskrajne šetnje, kupali se u moru. Bila sam tako sretna. Stalno sam ga propitkivala o prošlosti da saznam o plavom kamenu, ali ništa iz njegova života nije upućivalo na to. Već sam pomislila da me Ethel prevario.

Rekla sam mu da želim naučiti sve o umjetnosti ruku u Ljudi. Shvatio je kasnije da ne znam čitati i pisati, iako ja nisam znala što to znači. Rekao je da nikada nije sreo nekoga tko tako brzo pamti. Naučio me toliko toga, a kada više nije znao, učila sam sama. Dugo i dugo bih čitala, a on me promatrao. Nisam mu rekla o svojoj ljubavi, htjela sam znati nešto o kamenu prije nego ga zavolim do kraja. On bi pričao o nekoj ženi koju iznimno voli, jer je posebna, bojala sam se znati.

Znanje je bilo vrhunac kojemu treba doći. Tako sam strastveno željela stići, saznala sam da postoji više vrsta strasti. Strast je činila mnogo u mome životu. Majka je jednom rekla da sam sazdana iz strasti. Tada nisam razumjela. Mirith me volio. Volio me strastveno. Željela sam da me zavoli plavo.

Jednog me jutra poljubio. Rekao je da ne može više. Pitala sam ga što. Rekao je da me više ne može čekati, jer me strašno voli. Poslije mi je rekao da se to zove Poljubac. Ja sam tu radnju osjetila toplom i nježnom. Poljubila sam i ja njega, ali sam mu rekla da ga mogu čekati, čekati dok me ne zavoli plavo. Nije razumio, a sunce je blistalo. Otkrila sam strast iz koje sam nastala. Naučio me svakom koraku, pokretu i doticanju. Ja sam njega naučila tišini. Voljeli smo se sami. Nitko nam nije dolazio. Sjetila sam se majčinog svjetlog smješka. Otac mi je došao u san. Pitala sam ga koliko je sretan. Rekao je da je njegova sreća daleko, negdje u pustinji, ali da je dobro sačuvana. Mirith je rekao da sam govorila u snu. Nisam razmišljala o plavom kamenu, kupala sam se u novosti i neznanju.

-Osjećam tvoju tugu. To je ono ljudsko u tebi. Zašto misliš da je plavi kamen još uvijek u obliku kamena, zašto misliš isto za svoj zeleni?

-Majko, ja ga volim.

-Znam i to je dobro.

-Voli li on mene samo strastveno?

-Ne znam dijete, poznajem tvoje osjećaje, ali ne i njegove, morat ćeš sama saznati.

-Pa kako da ih nađem?

-Misli, Vučice, osjećaj i stvaraj.

Otišla je sa zorom. Ljutila sam se na nju. Taj dan je kišilo. Mirith se bojao grmljavine. Rekao je da stvara tjeskobu u njemu. Rekla sam mu da to meni otac odgovara na moju ljutnju i da me kori. Rekao je da ja nisam kriva.

– Mirith, ne razumijem što mi je činiti. Ne znam te. Majka i otac se ljute što ne razumijem. Morat ću otići od tebe. Morat ću te upoznati na daljinu.

-Nećeš mi to napraviti! Želim te vječno uz sebe.

Zahvalila sam vjetru što ga je uspavao. Ujutro sam otišla. Mirith je spavao nedotaknuto i nisam ga poljubila. Napisala sam mu pismo i ispričala se na odlasku. Kasnije me jako rastužio rastanak. Znala sam da je tužan. Osjećala sam njegovu tugu i znala sam da je plava. On je bio plavi kamen, on je rođen iz samog oceana, ali je to zaboravio. Htjela sam doći k njemu, ali odjednom, on je otišao, napustio našu pustinju. Nisam ga uspjela naći niti na jednom našem mjestu. Njime je zavladala tuga, ona tuga iz koje je nastao. Bio je previše napuštan, a ja sam ga isto napustila.

Ovoga puta nisam plakala. Samo sam gledala u tjeskobu.

3.

Otac je grmio cijelu noć.
-Zašto si mislila da je traženje daleko od tebe?

-Mislila sam zbog čopora. Kako sam mogla napustiti čopor i tražiti, napustiti Ethela i tražiti, napustiti obitelj i tražiti, morala sam i Miritha da ga ponovno nađem.
Nisam ga našla. Tiho sam plakala, zahvaljivala majci na suzama. Zašto je baš Čovjek moje traženje, i to baš Čovjek koji ubija moj narod, a ne poštuje svoj?
A opet Mirith nije tek Čovjek. On je ispunjenje. I zato sam ga se bojala, došla sam prebrzo, prerano, nespremno svojem snu i ispunila ga, a nisam niti znala. Htjela sam biti nježna, a bila sam gruba.

Vjetar je šaptao moju brzopletost, a ja sam se kupala u moru. Htjela sam zaboraviti.

Našla sam ga daleko, tek u pogledu. On me nije primijetio. Bio je tamnih plavih očiju, podsjetio me na Divlje Oko. Nekako se nije uklapao u obitelj, više se uklapao u moj čopor. Postajao mi je sve draži, ali nisam prilazila. Bojala sam se smrti ljubavi. Osjetila sam ponos i to me ubijalo. Strasti nije bilo niotkuda. Primijetio me jednom dok sam ga slijedila.

-Zašto me slijediš? – nije me prepoznao.

-Htjela bih znati je li me još osjećaš.

-Ali ja te ne poznajem!

-Oči su tvoje pretamne, znači da tuguješ. Nisam te htjela napustiti, sad znam da si ti moj plavi kamen.

-Vučice?

Otišli smo na večeru. Bio je vatromet. Netko je ispalio mnogo svjetala koje su učinile neki lijepi lik na nebu. Htjela sam zaspati na njegovoj ruci. Htjela sam reći nešto novo i neponovljivo.

-Kako si ti?

-Pa otkada si otišla bavio sam se poslom. A ti?

-Ja sam te tražila.

-Zašto si otišla?

-Ne znam, bojala sam se.

-Još se bojiš.

-Ne. Nisam više Životinja. To je sigurno. Dok sam bila, sve je bilo jasno, a sad…

-Ljudi to ne znaju. Ljudima je uvijek sve nejasno i složeno.

-A ja sam poznavala…

-Želiš li opet otići, pođi sada.

-Ne želim.

Slušali smo strelice kako padaju.

Zovem se Vučica. Nastala sam jedne strastvene noći kad su se moja majka zemlja i moj otac svemir jako voljeli. Unutar ljubavnog zagrljaja nastala je njihova najveća želja, ja. Unutar strastvenog ljubavnog zagrljaja ja sam se voljela sa Mirithom. Dohvatila sam svoju pticu, uhvatila svoje smirenje, darovala se. Nisam tražila više, osjetila sam da više neću čuti majku i oca, vjetar i jele, more i ptice, osjetila sam da više ne znam njihov jezik, da ih više neću poznavati. Osjetila sam sebe u sebi i znala da ću postati majka. Zaista, postala sam jedna od majčinih kreacija. Ona je rekla da ju nisam razočarala. Ona je rekla da sam joj predala natrag pustinju. Znala sam da su našli sreću.
Razmišljala sam, gledala i vidjela kako se odgovori mijenjaju. Ali više nisam bježala od pitanja.

Ana Kapraljević, Zagreb, 1998.

Nova zbirka poezije “Divlja misao”, 2014.

NASLOVNICA_DIVLJA_MISAO

                    Evo i nove moje zbirke. “Divlja misao” nastajala je nekoliko godina. U ovu zbirku uvrstila sam tri ciklusa: Ognjenku, Vučicu i Koštanu. Ognjenka se bavi prirodnim promjenama, vrtlozima klimatskih promjena u jednoj osobi, Vučica se bavi životinjama i kako njima kolaju velike strasti, a Koštana se prisjeća nekih dalekih sjećanja i onih koja tek ulaže detaljno, jedno po jedno, u svoje kosti.

“Divlja misao” konačni je put oslobođenja. Oslobođenje koje označava da sam samu sebe prihvatila kao autoricu koja je sposobna i spremna na legalni život pisanja svih vrsta krasnoslovlja, a ne samo određene vrste. Naravno da nas nitko pri tome ne koči – samo nas koče naše vlastite predodžbe o svijetu i što taj isti svijet od nas očekuje.

Poklanjam svima koji prate ovaj blog novu pjesmu, a svi koji požele kupiti zbirku, slobodno se obratite na: http://www.kupiknjigu.com/p/divlja-misao/3643/

Ljuba

Kriva sam,
nazubljena poput latica karanfila,
ne zamaram se
Obična sam,
jednaka raskuštranoj mački
Nakočoperena sam
Očerupana poput usnulog pilića
Vunena sam
Gologlava poput ogoljene ovce
Velebna sam poput zore
Oduševljavam sunčanim svojim rukama,
grlim zavodničkim pokretima,
uvijam se poput zvečarke,
pretvaram se da pripadam u sirenino ruho,
lišavam se vučje loze,
ružinu pjesmu pjevam,
glas gubim u grlenim tonovima prošlosti
Muškarce posjedujem,
djecu razumijem,
starce gladim rukom
Sve sam to ja
Iz sjene se smješkam,
svima drugarica,
svima ljubovca
Što ću s vama ljudi lagani,
kako da vas manje volim?