Moj novi prijevod s francuskog

Nicolas Werth

Otok ljudoždera 1933. Deportacija – zaborav u Sibiru

Knjiga Otok ljudoždera prva je knjiga na francuskom jeziku o „drukčijem” GULAG-u. Taj su GULAG pokrenuli Staljin i Jagoda (vođa OGPU-a), njegov ministar unutarnjih poslova, kako bi se „društveno očistio” Sovjetski Savez. Na „otok ljudo­ždera” deportirano je 6000 „društveno nepoćudnih elemenata”. Izolirani su na tom otužnom mjestu, Nazinu, izgubljenu usred rijeke Ob, podnosili razne oblike nasilja; a iskrcavani su bez hrane i sredstava za život.

Knjiga Otok ljudoždera pokazuje fascinantan slučaj gubitka ljudskih odlika te svjedoči o tome da nestaje svaka humanost kad se pojedince suoči s ekstremnom situacijom u zatvorenim uvjetima.

 

563b3ba165c71689299ec16c

http://www.alfa.hr/artikl/info/563b33e865c71653299ebee8#list-top

 

Moj novi prijevod s francuskog

zdsm          U četvrtom broju Zadarske smotre za 2014. godinu izašao je moj prijevod ulomka iz knjige Erica Edelmanna Isus govoraše aramejski napisane na francuskom jeziku. Ovaj kanadski teolog propituje neka od bitnih značenja današnjeg službenog kršćanstva poput “grijeha”, “pogreške”, “puta” i objašnjava u svome nadasve nadahnutom eseju da je većinom s aramejskog prevedeno mnogo toga jednoznačno što je u tome jeziku višeznačno.

Za više o autoru Ericu Edelmannu:

http://www.editions-du-relie.com/Eric-Edelmann,185.html

Za više o Zadarskoj smotri i narudžbi primjerka:

http://ogranakmaticehrvatskeuzadru.hr/?page_id=53

Razgovor Pape Pija VII. i Napoleona

NAPOLEONAlfred de Vigny

Nepoznati razgovor

 
 
Objavljeno 2013. u: Kolo, 6, 2013.
http://www.matica.hr/kolo/408/Nepoznati%20razgovor/

                              Car je bio vrlo uznemiren; hodao je sam po sobi poput nekoga tko napeto očekuje važnoga gosta, i u tili čas triput je prošao odajom, zatim se približio prozoru i započeo lupkati neki marš svojim noktima. Vozilo je ušlo u dvorište; zaustavio je lupkanje, udario nogama dva-tri puta sasvim nestrpljivo, čineći sporu radnju ubrzanom, a tada je naglo krenuo prema vratima i otvorio vrata Papi.

Pio VII. ušao je sam. Bonaparte se požurio za njim zatvoriti vrata, točnošću tamničara. Osjetio sam golem užas, priznajem, našavši se u četiri oka s takvim ličnostima. Međutim, ostajao sam nijem i nepomičan, gledajući i slušajući posve živa duha.

Papa bijaše stasit; dugog, žutog, patničkog lica, ali lica koje je odražavalo svetu plemenitost i bezgraničnu dobrotu. Njegove crne oči bile su velike i lijepe, usne su na sebi nosile blagonakloni smiješak, a podignuta brada odavala je duhovnu i živu profinjenost; taj njegov smiješak nije imao u sebi nimalo političke strogosti, već svu dobrotu kršćanina. Bijela kapica prekrivala mu je dugu crnu kosu prošaranu velikim srebrnim kovrčama. Na svojim pognutim ramenima nemarno je nosio dugu kukuljicu od crvena velura, a haljina mu se vukla po stopalima. Polako je ušao u sobu, hodajući blago i oprezno, poput starice. Zasjeo je spuštena pogleda u jedan od rimskih naslonjača, pozlaćenih, s izrezbarenim orlovima, i čekao što će mu reći drugi Talijan.

Ah, gospodine, kakva scena! Kakva scena! Još ju vidim. Nije se tu radilo o ljudskom geniju koji mi se prikazivao, već o karakteru, pa ako se i nije ondje pokazao Bonaparteov širok duh, srce mu se svakako otvorilo. Naime, Bonaparte nije bio kakvog ga se inače vidi. Ni mrvu nije sličio na financijersku mješinu, na ono bucmasto, boležljivo lice, nit’ je tu bilo njegovih reumatičnih nogu, nit’ sve one bolesne gojaznosti od koje je umjetnost na žalost stvorila tip, kako se to danas kaže, a gomili je ostavila o njemu ne znam ni sam kakvu opću i grotesknu predodžbu, prepuštenu dječjim igrarijama, a čija će kriva prikaza jedan dan možda postati basnoslovna i nemoguća kao i lik Polichinelle.

Nimalo car nije bio takav, gospodine, već nervozan i uslužan, okretan, živ i visok, grčevitih kretnji, koji trenutak graciozan, uglađenih manira, širom ispravljenih prsiju, raširenih, i onakav kakvog sam ga vidio na Malti, melankoličnog i oštrog lica.

Nije prestao koračati sobom kad je Papa ušao; prikradao se oko naslonjača, poput oprezna lovca, zaustavivši se ukočenim stavom jednoga kaplara, odjednom suočen s Papom, a zatm je nastavio razgovor započet u kočiji, prekinut dolaskom, iako je zapravo oklijevao ponovo otpočeti.

»Ponavljam Vam, Sveti Petre, nisam nimalo krutog stava, ne volim razumnike i ideologe. Uvjeravam Vas, unatoč mojim starim republikancima, ići ću na misu.«

Ove posljednje riječi naglo je sručio pred Papu, poput kretnje kađenja u lice; zaustavio se očekujući njihov učinak, misleći kako su nimalo bezbožne okolnosti, koje su susretu prethodile, morale dati ovom naglom i iskrenom priznanju iznimnu vrijednost. Papa je spustio pogled, stavivši ruke na glave orlova koje su ukrašavale rukohvate naslonjača. Činilo se da tim stavom rimske statue jasno poručuje: Prepuštam se unaprijed poslušati sve te svjetovne stvari koje on želi da slušam.

Bonaparte je zaokružio sobu i naslonjač koji se nalazio u sredini sobe, i vidio sam, u pogledu koji je dobacio starom biskupu, da nije zadovoljan niti sobom niti svojim protivnikom, te da zamjera samome sebi što je prebrzo nastavio prekinuti razgovor. Nastavio je govoriti u nekoliko odsječaka, kružeći odajom, i krajičkom oka promatrajući prodorno ogledala što su se ondje pružala, a u kojima se ocrtavala teška figura Svetog Petra. Promatrao je Papu i iz profila dok je mimo njega prolazio, ali nikad u oči, bojeći se da se ne pokoleba ugledavši na tom licu učinak svojih riječi.

»Ima nešto što mi leži na srcu, Sveti Petre, – reče – a to je što Vi pristajete na sveto kao jednoć na konkordat; kao da ste na to prisiljeni. Izgledate poput mučenika preda mnom, kao da ste se predali, kao da nebesima nudite svoje patnje. Ali zapravo, Vi niste u toj situaciji, niste zatvorenik, pobogu! Slobodni ste poput ptice.«

Pio VII. nasmije se tugaljivo i pogleda ga u oči. Osjetio je što je to silno u zahtjevima tog despotskog karaktera, kojemu, kao i svim duhovima iste naravi, nije dovoljno da ga se samo posluša, već, pokoravajući se, treba to činiti žarko želeći despotovu naredbu.

»Da, – ponovi Bonaparte žešće – Vi ste potpuno slobodni; možete se vratiti u Rim, cesta Vam je otvorena, nitko Vas ne zadržava.«

Papa uzdahne i digne desnicu prema nebu i pogled bez odgovora; zatim sasvim polagano spusti naborano čelo i počne promatrati zlatni križ što mu je visio oko vrata. Bonaparte nastavi govoriti, krećući se sporije. Glas mu je postao blag, a osmijeh pun milosti.

»Sveti Petre, da me ne priječi ozbiljnost Vašeg karaktera, rekao bih, da ste uistinu pomalo nezahvalni. Čini se kao da se ne sjećate kolike Vam je usluge učinila Francuska. Konklava u Veneciji, kojom ste izabrani Papom, čini mi se nadahnuta upravo mojim boravkom u Italiji i riječju kojom sam se za Vas založio. Austrija se nije prema Vama kako treba odnosila i bio sam zbog toga veoma ojađen. Vaša Svetost će, vjerujem, biti obavezna vratiti se morem do Rima, ne mogavši prijeći austrijskim tlom.«

Zaustavi se, čekajući odgovor tihoga gosta koji kao da se potpuno prepustio. Ipak, Pio VII. tek je nagnuo glavu, gotovo neprimjetno, i ostade kao uronjen u malodušnost koja ga sprječavaše slušati.

Bonaparte odgurne nogom stolicu blizu Papinog naslonjača. Zadrhtao sam, jer je pomičući to sjedište, okrznuo epoletom zastor ložnice koji me bio skrivao.

»To me, naime, kao katolika, rastužuje. Nisam nikada imao vremena mnogo studirati teologiju, ali i dalje polažem veliku vjeru u moć Crkve; ona i dalje posjeduje golemu životnost, Sveti Petre. Voltaire vas je malo ocrnio, ali ja ga ne volim i rekao bih da je on jedan stari raspopljeni oratorijanac. Bit ćete zadovoljni, hajde. Čekajte, možemo ako poželimo, napraviti mnoge stvari u budućnosti.«

Postade nevin, mladenački, brižan.

»Ne znam, mnogo sam i sam razmišljao i uistinu ne vidim zašto toliko odbijate stolovati u Parizu, za stalno? Prepustit ću Vam, vjere mi, les Tuileries, ako poželite. Pronaći ćete ondje Vašu sobu Monte-Cavallo gdje Vas očekuje. Zar ne vidite, Padre, da je Pariz glavni grad svijeta? Učinit ću sve što poželite; prije svega, ja sam mnogo bolje dijete nego što se vjeruje. Čim me rat i zamorna politika napuste, uredit ćete Crkvu kako Vam se svidi. Bit ću konačno Vaš vojnik. Vidite, bilo bi to zaista lijepo; imali bismo svoje koncile kao Konstantin i Karlo Veliki; ja bih ih otvarao i zatvarao. Zatim bih Vam dao u ruke prave ključeve svijeta te kako je naš Spasitelj bio rekao: ‘Došao sam s mačem’. Ja bih zadržao mač, tek bih Vam ga donio da ga blagoslovite nakon svakog našeg vojničkog uspjeha.«

Car se lagano nagnuo izgovarajući ove posljednje riječi.

Papa, koji se dosad nije pomakao, poput egipatskoga kipa, podigne polako glavu, napola pognutu, nasmiješi se melankolično, podigne pogled u zrak i kaže mirnim uzdahom, kao da je misao povjerio svome nevidljivome anđelu čuvaru:

»Komedijaš!«

Bonaparte skoči sa stolice i odskoči poput ranjena leoparda. Preuzme ga istinska ljutnja, jedno od njegovih bjesnila. Ushoda se zatim bez riječi, grizući usne do krvi. Nije više kružio oko svoga plijena pažljivim pogledom i prepredenim primicanjem, već je krenuo ravno i odlučno, uzduž i poprijeko, naglo, lupajući nogama, petama koje su zvečale ostrugama. Soba se tresla; zastori su titrali poput stabala kad se bliži grmljavina; činilo mi se da stiže nešto užasno i veliko, kosa me boljela i nevoljko sam je dotakao rukom. Pogledao sam Papu; nije se ni pomaknuo, tek je dlanove opustio na orlove glave svojih rukohvata na naslonjaču.

Bomba je odjednom eksplodirala.

»Komedijaš! Ja!? A vidjet ćete Vi komediju, navest ću Vas da plačete kao žene i djeca! Komedijaš! Ah! Vi niste pri sebi ako mislite da me možete hladnokrvno vrijeđati! Moje kazalište je svijet; uloga koju ondje igram jest gospodar i stvaratelj, a svi vi ostali ste glumci, papa, kraljevi, narodi! Konac kojime vas pomičem zove se strah! Komedijaš! Ah! Trebalo bi se biti drukčijeg stasa od Vašega da mi se usudite pljeskati ili fućkati, signor Chiaramonti! Znate li da ćete, ako poželim, biti tek običan župnik? Vama i Vašoj tijari Francuska će se nasmijati u brk, ukoliko ja ne zadržim ozbiljan stav dok Vas pozdravljam.

Evo samo četiri godine kako se nitko ne bi usudio govoriti glasno o Kristu. Tko bi onda govorio o Papi, molit ću Vas lijepo? Komedijaš! Ah! Gospodo, brzo biste vi preuzeli vlast kod nas! Nevoljki ste, jer nisam bio tako glup da, poput Luja XIV., potpišem razvlašćivanje galikanskih sloboda! Ali nimalo me se ne tiče!

Ja Vas držim u šaci, ja sam taj koji Vas pomiče od juga do sjevera poput marioneta, ja sam taj koji čini da Vi nešto vrijedite, budući da predstavljate jednu staru ideju koju želim uskrsnuti; a Vi nemate toliko duha da to uvidite i pretvarate se da ne primjećujete. Ah ne! Sve Vam se treba izreći! Treba Vam stvari nacrtati pred nosom da shvatite. A Vi ste uvjereni da Vas trebamo i podižete glavu, i odijevate se u ženske skute!

Ali znajte dobro da mi te Vaše halje ne imponiraju, i da, ako nastavite, ponijet ću se prema Vama kao Karlo XII. prema velikom veziru: razderat ću Vam tu haljinu jednim pokretom mača!«

Potom je ušutio. Nisam se usudio ni disati. Pomaknuo sam glavu, ne slušajući više taj olujni glas, tek toliko da bih pogledao je li jadni starac umro od užasa. Ali ista mirnoća u stavu; isto smireno lice. Drugi put Papa pogleda prema nebesima, i uzdahnuvši duboko, nasmije se gorko i reče:

»Tragičar!«

Bonaparte je u tome trenutku bio na dnu sobe, podignut na mramorni kamin visok kao i on sam. U trenu dotrči do starca, mislio sam – ubit će ga. Ali začas se zaustavi, a sa stola podigne vazu od porculana iz Sèvresa, na kojoj bijahu naslikani dvorac Svetog anđela i Kapitol i razbije ju na vratnici kamina i mramoru; tik pred Papinim nogama ju razmrvi. Zatim odjednom sjedne i ostade u dubokoj tišini i veličanstvenoj nepokretnosti.

Umirio sam se i ja. Osjetio sam da mu se vratila uravnotežena misao te da je mozak ponovno zavladao nad sukljanjem krvi. Postade tužan, glas mu bijaše težak i melankoličan, i već nakon prve riječi shvatih kako se vratio na pravu stranu te da se ovaj Protej, ukroćen s dvije riječi, potpuno prokazivao.

»Žalosna li života!«, tad je izustio. Zatim je snatrio, razbucavši obod svog šešira, ne govoreći koju minutu, a onda počeo govoriti samome sebi, poput tek probuđenog čovjeka:

»Istina. Tragičar i komedijaš. Sve je samo uloga, sve je tek kostim za mene već dugo i zauvijek. Koji zamor! Kolika niskost! Pozirati, stalno pozirati! Za neke s lica, drugima s kosa, ovisno o njihovoj zamisli. Činiti im se kao da volim ono što jesu, i proučavati u istome trenu njihove imbecilne snove. Držati ih između nade i straha. Kuhati ih datumima i izvještajima, titulama i nazivima. Biti im potpuni gospodar i ne znati što činiti: Napraviti sve, vjere mi! A nakon svega toga, dosađivati se dok to izvršavam; previše je sve to. Jer, uistinu, skrštenih nogu, sjedeći u naslonjaču, beskrajno se dosađujem. Čim sjednem, umirem od dosade. Ne bih mogao loviti ni tri dana u šumi Fontainbleau, a da ne smalakšem. Ja moram ići i tjerati druge naprijed. Da znam gdje želim biti obješen, primjerice. Govorim Vam potpuno otvorena srca. Imam planova za živote četrdeset vladara. Radim sve s jutra i sve uvečer; imam neumornu maštu, ali neću imati dovoljno vremena da sve to ispunim, jer će me izdati tijelo i duša, naša jadna svjetiljka, naime, ne gori dugo. I iskreno, kad svi moji planovi budu ostvareni, ne mislim da će svijet biti išta sretniji, ali će svakako biti ljepši, a jedno će veliko jedinstvo vladati nad njime. Nisam filozof i znam tek ono što i naš firentinski tajnik sa svojim zdravim razumom. Ne razumijem se u određene teorije. Život je prekratak da bi se zaustavio. Čim sam nešto domislio, to izvršavam. Naći će se dosta objašnjenja mojih čina kad me više ne bude, kako bi me se uvećalo, ako uspijem ili da me se unizi, ukoliko promašim. Paradoksi su ovdje vrlo blizu, podižu se Francuskom razna mišljenja, za svog života ću ih utišati, a poslije, o tom potom. Kako god, moj posao je uspjeti i u to se razumijem. Ja sam stvaram svoju Ilijadu u nastajanju za svagda.«

Ovdje ustane radosnom točnošću, s oprezom i živošću; bijaše prirodan i istinit u tome trenutku. Nije ni sanjao opisivati se, kao što će to kasnije učiniti u svojim dijalozima na Svetoj Heleni; nije se namjeravao idealizirati, niti je oblikovao svoj lik da bi bio prema najljepšim filozofskim koncepcijama; bijaše ovdje on, razotkrivajući sam sebe. Pogledao je Svetog Petra, koji se nije ni pomaknuo, te pošao prema njemu. Ondje, gorljivo, pomalo ironično nasmiješen, recitirao je potom, miješajući trivijalno i grandiozno, prema potrebi, govoreći nezamislivom blagoglagoljivošću, čime se izražavala brzina njegova lakog i trenutnog genija koji je sve smjesta uočavao, bez da se učio toj umješnosti.

»Rođenje je sve«, reče on, »oni koji dolaze na svijet ubogi i bosi zauvijek su očajnici. To vodi akciji i samoubojstvu, ovisno o karakteru ljudi. Kad imaju hrabrosti, poput mene, da dotaknu sve i svašta, vjere mi, dotaknu đavla. Što želite? Treba živjeti. Treba pronaći svoje mjesto i svoju rupu. A ja sam svoju rupu napravio topovskim tanetom. Tim gore onima koji su se nalazili tada preda mnom. Neki se zadovolje malim, drugima nikada dosta. I što činiti? Svatko jede prema svome nepcu, a ja sam poprilično gladan! Vidite, Sveti Petre, u Toulonu, nisam imao od čega kupiti par epoleta, a umjesto njih imao sam majku i tko zna koliko braće na leđima. Sve je to danas prikladno zbrinuto, nadam se. Jozefina se za me udala, iz samilosti. I pošli smo to zabilježiti do Raguideaua, njezinog matičara, koji je rekao da nemam do kape i mača. I vjere mi, nije se prevario. Carska skuta, kruna, što je sve to? Jel’ to moje? – Kostim! Glumčev kostim! Nosit ću ga jedan sat, i već će mi ga biti dosta. Zatim ću odjenuti svoju vojničku odoru i uspeti se na konja. Uvijek na konju; cio život na konju! Nisam sjedio ni dana, bez da nisam riskirao biti zbačen pod naslonjač. Zar se tome može zavidjeti? Ha?«

»Želim Vam reći, Sveti Petre, da na ovome svijetu postoje samo dvije klase ljudi: oni koji imaju i oni koji stječu. Prvi se izležavaju, drugi se kreću. Kako sam to shvatio dosta rano, u pravome trenu, poći ću daleko, eto, toliko. Tek su dvojica stigla negdje, počevši u četrdesetim godinama: Cromwell i Jean-Jacques. Da ste jednome dali farmu, a drugome 1200 franaka i sluškinju, ne bi ni naučavali, ni zapovijedali, ni pisali. Postoje radnici građevina, boja, oblika i riječi; ja sam radnik bitaka. To je moje stanje. Sa trideset i pet godina već sam ih uradio osamnaest i zovu se: pobjede. Moj rad trebao bi mi se platiti. A platiti taj rad krunom, i nije to neka plaća. Uostalom, radit ću zauvijek. Još ćete pobjeda vidjeti. Vidjet ćete čitave dinastije kako od mene potječu, sve proizlazeći od onoga što jesam i jer sam izabran. Izabran, kao i Vi, Sveti Petre, izvučen iz gomile. Po tom pitanju možemo si pružiti ruku.«

I približivši se, pružio je svoju bijelu grubu šaku prema suhoj i stidljivoj šaci dobrog Pape, koji je možebit’ omekšan tonom dobroćudnosti ove zadnje careve kretnje, a možebit’ vrativši se na svoju tajnu vlastitu sudbinu i na tužnu misao o budućnosti kršćanskih društava, pružio i sam blago ruku, vrhom svojih još drhturećih prstiju, poput bake koja se pomiruje s djetetom, na koje je previše žučljivo vikala.

Međutim, pomaknuo je tužno glavu i ugledao sam kako iz njegovih lijepih očiju teče suza koja je brzo kapnula na blijedi suhi obraz. Činilo mi se kao da je to posljednji pozdrav umirućeg Kršćanstva koje prepušta zemlju sebičnosti i slučaju.

Bonaparte kradomice pogleda na tu suzu nakupljenu u starčevom jadnom srcu; uspjeh uloviti brzi pokret Bonaparteovih usana koje su izgledale poput trijumfalnog smiješka. U tom trenutku, ta svemoćna narav učini mi se manje uzdignuta i izvrsna do li one u njegovog protivnika. To me zasrami, pod zastorima, zbog svih mojih prošlih oduševljenja; osjetih potpuno novu tugu, otkrivši koliko najveća politička veličina može postati malena u svojim hladnim himbama taštine, u svojim bijednim zamkama i podlostima sa dna jarka. Uvidjeh da nije ništa želio od svoga zatvorenika te da ga je obuzela neka prešutna radost, jer nije promašio u ovome sučeljavanju. Preuzet ljutnjom, ipak je upokorio zatvorenika da podlegne tek svojim osjećajem slabosti, straha i svim onim slabostima koje su dovele do neobjašnjive nježnosti na kapcima jednog starca.

Želio je i ovdje imati zadnju riječ pa je izašao, bez da je dodao slovo, naglo kako je i ušao. Nisam vidio je li pozdravio Papu. Ne vjerujem da jest.

Prevela s francuskog:
Ana Kapraljević

Picasso je oduvijek želio osloboditi haremske ljepotice

 

women_of_algiers_in_their_apartment

NIJEMI KRIKOVI

Objavljeno u: Kolo, 2010.
http://www.matica.hr/kolo/315/Nijemi%20krikovi/
http://www.matica.hr/kolo/315/Stambeni%20prostor%20al%C5%BEirskih%20%C5%BEena%20/

                     Mnogo bure podiglo se unatrag nekoliko godina, a posebno u ovoj ekonomski presušenoj godini, oko burke i uvijanja žena u razne satkane tkanine. Islam je prijetnja u mnogim neobrazovanim glavama zbog svojih fatalnih prikaza raja ili zbog feredže, hidžaba, burke i čadora. Sve manifestacije prekrivanja muslimanki, čime one svjedoče o svome kulturnome, nacionalnom i religijskom identitetu, predstavlja za otvorene europske umove vraćanje u reakcionarne tradicionalnosti.

Međutim burka nije obvezna (osim manjini), a feredža ne sputava (osim rijetke), tvrde mnoge muslimanke i muslimani. Taj muslimanski veo, bilo za cjelokupno tijelo bilo samo za prekrivanje kose i ramena, ne bi smio biti sporan u društvenim obvezama, jer i sami imami tvrde da je žena, koju carinik zamoli da skine veo zbog identifikacije, dužna omogućiti tu identifikaciju.
U čemu je dakle problem? Svjedoči li veo o zarobljenosti žena ili o njihovom osobnom izboru? Može li država ući u obranu dostojanstva žena i zadirati u njezino pravo na slobodan izbor tako da to pravo ograničava ili ga potpuno oduzima? Je li zabrana nošenja burke na javnim mjestima nasrtaj na prava pojedinca ili akt oslobođenja i emancipacija potlačenih žena?
Veo u ortodoksnih židova i muslimana predstavlja skrivanje ženskog tijela zbog njegove putenosti i zbog grešne muške prirode koja u ženi vidi jedino put. Žena se dakle štiti od uzavrelih muških pogleda koji ju ne posjeduju. Obitelj ju naprotiv smije proždirati pogledom. To govori o zarobljavanju žena, jer su muškarci navodno nemoćni da kontroliraju svoj seksualni apetit.
S druge strane, veo odnosno pašmina u Indijki i Pakistanki te marama u pravoslavnih i katoličkih, najčešće seoskih žena, predstavlja ulazak u posvećeno mjesto, dakle hram ili crkvu. Žena prekriva glavu, jer poštuje Boga, a budući da je navodno grešna, skriva svoj obraz.
Katoličke opatice imaju potpunu skutu koja ih predstavlja javnosti kao svete osobe. One svjedoče u javnosti o svome kršćanskome pripadanju, o zarukama s višnjim entitetom, dakle odvojene su duhom ali i odjećom od vanjskoga svijeta. Takvo što čine i redovnici, ali oni kao muškarci nisu obvezni prekrivati glavu, ramena i vrat.
Veo dakle, u religijskome smislu znači posvećenost višnjim sferama, a u javnome životu brani ćudoređe udane žene. S jedne strane označava tišinu i zavjet svjesno i samostalno izabran u redovnice, a s druge strane fizičko kontroliranje žene vis-à-vis njenih muških srodnika, prisilnu šutnju supruge.

Međutim, veo znači i štošta drugo. Ukoliko je svjesno izabran, simbolizira dušu na unutarnjem putu traganja, kao što se djeve u bajkama umataju u veo kad odlaze u šumu (unutarnju šumu spoznaje). U budizmu postoji sedam velova privida. Svaki put kad se jedan od njih podigne, osoba shvati još jedan vid stvarne prirode života i samoga sebe. Podizanje velova označava uklanjanje privida, prosvjetljenje. Veo u zaručnice na vjenčanju simbolizira skrivenu dušu koja u taj čas pripada sebi, a u trenutku otkrivanja njezina duša se pripaja onoj zaručnika, budućega muža. Veo u Djevice Marije simbolizira vječnu božju zaručnicu, onu koja nikada nije pripadala nijednome muškarcu, ali je svoju vjeru dala Bogu. Ona sama odabire dati svoju slobodu odnosno pripadati samo Bogu. Marama na ruskim drvenim lutkama babuškama, predstavlja staru žensku pretkinju, nasljedstvo ženske loze, one koja stoji na leđima mnogih prije nje, mudrost babe Jage odnosno babe Roge u slavenskoj usmenoj književnosti. Veo u mnogoboštvu antičke Grčke i Rima predstavlja zavodničku energiju hetere ili Salome, jer se igra velova senzualno izvodi kao anticipacija seksualnog užitka. Sedamdesetih godina prošlog stoljeća, u vrijeme rađanja javno izražavane seksualne slobode, žene su se, pod navalom „histerizacije tijela žene“ , zavijale velom kose koju su izravnavale i nosile vrlo dugom te su se njome štitile od pretjerane seksualne slobode ali i od teške ratne svakodnevice.

Što veo znači danas? Adolescentice na Zapadu ne nose veo, ali se pred sveopćom medijskom razgolićenosti, pred trendom pornografskih ljepotica, štite velom svojih neopisivo bezličnih trbuha. Njihova ženska tijela postaju amorfna, a i to je svojevrsno zavijanje pred stvarnošću. Većina muslimanki u zapadnoeuropskim i američkim državama nosi veo kao znak jedinstvenosti, kao znak pripadanja određenom kulturnome (pritom naznačimo ne nacionalnome ili religijskom) identitetu. Jedino što žele jest razlikovati se od većine. U doba minijaturnih bikinija, koji ženu svode isključivo na objekt požude, trebalo bi biti liberalan i prema feredži.
Pa ipak, razumljiva je i pravedna društvena angažiranost u uništavanju fanatičnosti. „Od žena se ne može očekivati da se posvete emancipaciji žena sve dok se tom poduhvatu ne pridruži znatan dio muškaraca.“ Ukoliko društvo ne odredi zakonom da se ekstremna ponašanja trebaju zabraniti, pojedinci će ustrajati u svojim tradicionalnim ograničenjima. Zakon je mjerilo morala, a javni moral određuje privatni. Nemoralno je ženu skrivati od tuđih pogleda, jer ju se time osuđuje i na šutnju, kako stvarnu tako i metaforičku.

Kad se ženu, pa i posljednju, oslobodi okova predrasuda, lažnog morala i sputanosti odjeće svih vrsta (sjetimo se samo korzeta!), ostaje i dalje sama žena koja svu tu zarobljenost i dalje nosi u svojoj psihi. Tu nastupa pravo oslobođenje. „Vrijeme je da se dogodi revolucija u načinu ponašanja žena, vrijeme je da im se vrati izgubljeno dostojanstvo i da ih se navede da kao dio ljudske vrste rade i djeluju tako što će mijenjajući sebe promijeniti svijet. Vrijeme je da se razdvoje nepromjenjivo ćudoređe i ograničena odgojenost.“ Pravo oslobođenje nastupa isključivo obrazovanjem i samoobrazovanjem žena. Nakon svih društvenih upliva u privatnost obitelji ostaje sama žena koja se tek obrazovanjem, radom i svjesnošću o samoj sebi u konačnici može osloboditi i sama o sebi početi svjedočiti. A tada se više neće skrivati nijemi krikovi pod burkama u našim glavama.

Čitatelju donosimo izniman ulomak iz studije alžirske i frankofone književnice Assiie Djebar . Tekst se čini iznimno suvremen, iako je napisan još 1980. godine. Eugène Delacroix izlaže 1834. godine sliku „Stambeni prostor alžirskih žena“ koja danas stoji u Louvreu u Parizu. Assia Djebar piše studiju o toj slici jednog Europljanina koji po prvi puta gleda orijentalni prostor – doduše zabranjen – haremskih žena. Međutim, toj zaustavljenoj gorčini i bezvremenoj otupljenosti, koju ona uostalom i tumači, autorica suprotstavlja davne junakinje alžirske prošlosti, te „nositeljice vatre“ koje su sudjelovale u ratu za oslobođenje Alžira od francuske okupacije.

Ana Kapraljević

Stambeni prostor alžirskih žena

Zabranjen pogled, zatomljen glas

Slika Delacroixa čini se poput približavanja ženskom elementu na Orijentu – nesumnjivo je to novi pristup u slikarstvu Europe koja je dotad navikla na književno tumačenje teme odaliske ili na prisjećanje isključive okrutnosti i ogoljenosti saraja.
San i dalek i blizak u izgubljenom pogledu tri Alžirke, a ukoliko tražimo narav takva pogleda, u njemu se ogleda nostalgija ili maglovita blagost; sve nas to, kroz toliko uočljivu neprisutnost, nosi u snatrenje senzualnosti. Kao da se iza tih tijela, prije nego što sluškinja ponovno spusti zastor, proteže jedan univerzum u kojemu one, prije no što su sjele pred nas gledaoce, neprestance žive.
I doista, mi gledamo dok nam je u stvarnosti taj pogled zabranjen. Delacroixova slika nesumnjivo fascinira, ali ne zbog površnog Orijenta kojeg predlaže promatraču, u sjeni raskoši i tišine, već stoga što nas stavlja pred žene koje najčešće nemamo pravo gledati. Sama slika ukraden je pogled.

I kažem samoj sebi de se Delacroix više od petnaest godina kasnije posebice prisjećao baš te „tamne boje“ usred koje se, u bezvremenom prostoru, posvećeno stišću zatvorenice tajne. Od njihove daleke drame razotkrivamo tek neočekivanu kulisu koja konačno postaje slika.
Je li te žene, stoga što snatre da nas ne vide ili uslijed svoje bezizlazne zarobljenosti, ne mogu ni pogled uzvratiti? Ništa se ne može otkriti o duši patničkih sjedilica, kao ugniježđenih u svojoj okolini. Ostaju neprisutne same sebi, svojim tijelima, neprisutne u svojoj senzualnosti, u vlastitoj sreći.
Između njih i nas promatrača desio se djeličak razotkrivanja, jedan korak unišao je kroz vrata intime, kradljivac, špijun, voajer iznenadno je dotaknuo koprenu. Samo dvije godine ranije francuski slikar morao je za taj trenutak riskirati život…
Među tim Alžirkama i nama lebdi dakle zabrana – neutralna, bezimena, sveprisutna.
Dugo se vjerovalo da se taj ukraden pogled na žene zabranjuje tek strancu van harema ili grada. Kako već desetljećima pobjeđuju razni nacionalizmi, mora se voditi računa da se ni unutar samog Orijenta prepuštenog samome sebi žena ne doživljava ništa drukčije: i dalje ju gledaju otac i suprug, a brat i sin u nešto više zbunjujućem smislu.
Samo je njima u načelu dopušteno vidjeti ženu. Svim ostalim muškarcima plemena (te svakom srodniku koji, sudjelovavši u dječjim igrama, postaje voajer i kradljivac jer smije gledati) žena pokazuje – zbog svoje blagosti koju stroga tradicija pokazuje prema djetinjstvu – ili cijelo svoje tijelo ili barem lice i ruke.
Drugi dio života za ženu je, prema tradiciji, paradoksalno vezan za veo. Potpuno prekrivajući tijelo i udove, veo dopušta ženi koja ga nosi i koja se pod njegovim okriljem kreće u javnosti da sama postaje moguća kradljivica osobitosti muškog prostora. Žena zavijena u veo izgleda poput leteće i nejasne utvare koja gleda tek jednim okom. Širina „liberalizma“ joj dopušta u određenom slučaju i na određenom mjestu da gleda s oba oka: dva oka, zahvaljujući velu, otad su širom otvorena prema van.

Drugi pogled je dakle tu, žensko poimanje. Ali taj oslobođeni pogled, koji bi mogao postati znak osvajanja prema svjetlu drugih, izvan zatvora, evo kako ga se uočava na njegovu putu punom prijetnji, a zlokoban krug se ponovno steže oko njega.
Još jučer je gospodar širio svoju nadmoć nad svim ženskim zatvorenim mjestima, dostupnima samo njegovu pogledu, branjenima svima ostalima. Ženski pogled na svome putu sad se pomiče i čini se kako ga se boje nepokretni muškarci što sjede u maurskim kafićima današnjih medina, a s njime ide bijeli fantom, nestvaran ali zagonetan.
U onim dopuštenim pogledima (onima oca, brata, sina ili supruga) – koji se podižu prema očima i tijelu žene – jer oko koje vlada traži oko nad kojim se vlada, prije nego što zaposjedne i samo tijelo – nalazi se jedna nejasna opasnost čije bi posljedice bile pogubne.
Dovoljna je ništavnost – neka iznenadna naklonost, nepromišljen pokret, neuobičajenost, poderan komadić zastora koji se razotkriva na nekom tajnom kutku , da bi i ostale tjelesne oči (grudi, spolovilo i pupak) mogle postati razotkrivene. Kraj je to za muškarce, ranjive čuvare, razotkrivenost predstavlja njihov mrak, nesreću i sramotu.
Zabranjen pogled, jer je zabranjeno gledati žensko tijelo već od desete godine pa do njezine četrdesete ili četrdeset i pete zarobljeno unutar zidova, a u boljem slučaju zavijeno u veo. Ali tu je i opasnost da će ženski pogled, oslobođen u javnost, razgolititi i ostala tijela u pokretu. Kao da odjednom cijelo tijelo promatra, razotkriva, „prevodi“ muškarce…Žena u pokretu, dakle „gola“, koja promatra, nije li ona nova prijetnja muškoj povlastici: njihovoj ekskluzivnosti u promatranju drugih?
Najvidljivija evolucija arapskih žena, prije svega u gradovima, bilo je skidanje vela. Mnoge žene, često nakon adolescencije ili cijele mladenačke dobi pod velom, doživjele su konkretno iskustvo otkrivanja.
Tijelo napreduje van kuće i po prvi put osjeća se „razgolićeno“ svim pogledima: hod postaje težak, korak plah, a pogled se sužuje. Dijalektalni arapski opisuje to iskustvo znakovito: „ne izlazim više zaštićena (odnosno zavijena, prekrivena)“ reći će žena koja se oslobađa tkanine; „izlazim razodjevena, ili čak gola“. Veo koji bi ju skrivao pred pogledima činio je da se osjeća „odjevena u sebe“; kad ga skine, potpuno je razotkrivena.
Što se tiče muškarca koji pristaje na tešku i najsporiju evoluciju svojih sestara ili svoje žene, sad je osuđen da živi u nekoj nelagodi ili tjeskobi. Zamišljajući da će se oči a zatim i cijelo tijelo osloboditi koprene, a zatim i cijelog vela, žena u njegovoj mašti prepušta se pogubnom riziku; ona otkriva drugo oko, oko spolnosti. U tome titraju mašte podrazumijeva se „trbušni ples“ koji u kabareu izvodi i pleše drugo oko: pupak.
Pa i žensko tijelo, čim je izašlo iz lijena čekanja zatvorene unutrašnjosti prostora, skriva prirodnu opasnost. Kreće li se otvorenim prostorom? Odjednom to tijelo primjećuje mnogostrukost očiju koje njime lutaju.
Okolo te ženske mijene kristalizira se paranoidna opsjednutost razvlaštenog muškarca. (Prije svega, jedini Alžirac koji je 1832. dopustio stranome slikaru ulazak u harem, bio je stari kapetančić broda, otada slugan francuskog dužnosnika.) U Alžiru od 1830. počinje strani upliv, ali zastaje pod svaku cijenu na pragu osiromašenih saraja, postupno se ulaže u obnovu vanjskih prostora, ali se istovremeno odvija sve tiša i ledena komunikacija među generacijama, ali još i više primjetna među spolovima.
U tim Alžirkama i njihovu pogledu – nepomičnima do 1832. na slici Delacroixa – ako je i moguće jučer naći osjećaj nostalgije za srećom ili blagu podložnost, danas nas duboko prožima njihova beznadna ogorčenost.
Što se tiče junačkih bojni, žena je gledala i jadikovala: pogled koji svjedoči o cijeloj borbi, pogled koji produljuje hučanje kako bi ohrabrio ratnika (dugačak poj nošen zrakom poput beskrajna brujanja unutar utrobe, poput seksualnog poziva na potpuno prepuštanje). Borbe su naime, tijekom cijelog 19. stoljeća, najviše na jugu alžirskih posjeda, bile redom izgubljene. Junaci su na kraju postajali prah. Za one iz doba podčinjenosti, feudalne ili proleterske, sinove ili ljubavnike, slika zaostaje, gledateljice se nisu pomakle te se junaci u strahu prisjećaju onog udaljenog ženskog pogleda i o njemu sanjare.
Tada, dok se cijelo društvo zatvara u dvojnost pobijeđenog i pobjednika, starosjedioca i osvajača, u haremu bilo da je u kolibi ili spilji, gotovo se potpuno izobličuje dijalog. Kad bi se samo unaprijed moglo ograničiti to tijelo gledateljice pa da se time zaboravi na poraz!… Ali svaki pokret koji bi podsjetio na bjesnilo predaka, neizlječivo se skrućuje, uvećavajući time nepokretljivost zatvorenice. (…)

U vrijeme emira Abdelkadera, njemu vjerna nomadska plemena Arbaa i Harazelia opkolio je 1839. u utvrdi „Ksar el Hayran“ tradicionalni neprijatelj Tedjini. Četvrti dan opsade neprijatelj je već navalio na zidine, kad je mlada djevojka iz plemena Harazelia, zvana Messaouda („sretna“), ugledavši svoje sunarodnjake kako okreću leđa napadima, povikala:

„Kamo trčite? Na onu stranu vam je neprijatelj! Zar jedna djevojka treba pokazivati kako se muževno ponaša? Pa pogledajte sami!“

Podigla se na zidinu i nagnula prema neprijateljima kao da će se sunovratiti. Samosvjesno se izlažući, uzviknula je u taj čas:

„Gdje su moji sunarodnjaci?
Gdje su mi braća?
Gdje su oni koji mi pjevaju ljubavne pjesme?“

Na to su njeni sunarodnjaci pritekli upomoć, a predaja kaže da su joj ljuto, bojevno i ljubavnički viknuli:

„Sretna budi jer evo tvoje braće, evo tvojih ljubavnika!“,

i onako uzbuđeni, pod dojmom vapaja jedne djevojke, svladali su neprijatelja. Messaoude se sjećaju kao pobjedonosne, te joj na jugu Alžira pjevaju „Messaoudinu pjesmu“ koja prenosi sjećanje na one događaje, a pjesma svršava uzvikom junačkoga ranjavanja:

„Messaoudo, bit ćeš uvijek oštrica kojom se režu grkljani!“

Mnoge epizode iz povijesti alžirskog otpora prošlog stoljeća svjedoče o ratnicama koje su izašle iz tradicionalne uloge promatračica. Njihov neupitan pogled oštrio je hrabrost, ali samo u ključnom trenutku, bačene pred konačno beznađe, svojom prisutnošću u pokretu nabujale borbe, izmijenile su smjer bitke. Drugi pak odnosi ženskog junaštva pokazuju se u tradiciji feudalne kraljice-majke (inteligencija, smisao za organizaciju i „muževna“ hrabrost), kao primjer daleke berberske Kahine.

Meni se čini da je na onom skromnijem primjeru u priči o Messaoudi, proizišao novi čimbenik: svakako je tu bilo prisutno plemensko junaštvo i solidarnost, ali ovdje se u suodnos dovode i tijelo u opasnosti (u potpuno improviziranome pokretu) i glas koji doziva, odzvanja i razgolićuje. Da bi se svršila bitka, treba riskirati ogoljenost koja će u konačnici biti pobjedonosna. „Sretna budi jer evo tvoje braće, evo tvojih ljubavnika!“ Boje li se ti braća-ljubavnici da će se vidjeti potpuno razotkriveno tijelo, ili su „uzbuđeni“ ženskim glasom koji vijori? Konačno, taj glas izišao je iz utrobe kojom kola krv smrti i ljubavi. I evo otkrića: „Sretna budi!“ Messaouda posvećuje sreću žene svojim pjevom, pokreće ju nenadano i opasno te pretvara u kreativnu silu.
Nažalost, malo je Messaouda u našoj bliskoj prošlosti antikolonijalna otpora. Prije rata za oslobođenje, potraga za nacionalnim identitetom uključivala je žensko sudjelovanje, radilo se to preko iznimnih figura, prepoznavalo ih se kao ratnice, uzdizalo im se tijelo i smatralo ih se za „majke“. Ali kad bi se tema junakinje uzdigla za vrijeme trajanja sedam godina nacionalnoga rata, uvijek bi se to povezivalo uz tijela djevojaka „nositeljica vatri“, kako ih nazivam. Neprijatelj ih je zatim zatvarao u haremima-zatvorima „Barberousse“ . Messaoude iz Bitke za Alžir zvale su se Džamile.

Od Messaoudina povika i odgovora njezine „braće-ljubavnika“, od tog uzleta ženskog oslobođenog prkosa, što nam je preostalo „izrečenog“ od naših žena, kakva se to ženska riječ prenosi?
Delacroixova slika nam pokazuje dvije žene iznenađene u razgovoru, međutim do nas stiže jedino njihova tišina. Zaustavljena riječ žena koje spuštaju trepavice ili isprazno gledaju prema eventualnom razgovoru. Kao da se radilo o nekoj tajni, a koju čuva sluškinja kako se tajna ne bi razotkrila, pa ne shvaćamo do kraja je li sluškinja špijunka ili suučesnica iste tajne.
Već od djetinjstva curetak uči „kult tišine kao jednu od najvećih moći arapskog društva“ . Ono što francuski general, „arapski prijatelj“, naziva „moć“, mi žene osjećamo kao novo sakaćenje. (…)
Priča se da su 1911. žene (majke i sestre) u raznim alžirskim predjelima lutale poljima koja su bila zvana „starosjedilačkima“ i ondje jadikovale i naricale. Slika uplakane žene, s obrazima izobličenima od histerije, u etnologa je postala jedina slika žene koja se umnažala: nema više ratnica i junačkih pjesnikinja. Ukoliko se ne radi o nevidljivim i nijemim ženama kao samo i jedino pripadnica plemena, dolaze žene u prikazama nemoćnih furija. Čak su i plesačice-prostitutke Ouled-Naîls uvijek u tišini, prekrivena tijela do gležnjeva, s licem idola otežala od nakita, a jedini im je pokret ritam prstenova na gležnjevima.

Od 1900. do 1954. u Alžiru se događa zatvaranje cijelog jednog tajnog društva malo pomalo ponovno zaposjednutog sve do njegovog bitnog prostora i sve do plemenskih struktura. Pogled se okreće – u vojnih stratega, njihovih fotografa, a onda i u cineasta – prema zatvorenom društvu, naznačujući unaprijed „žensku misteriju“, a time se samo još i više uvija u tamu neprijateljstvo cijele alžirske zajednice koja je u opasnosti.
Nije se spriječilo, međutim, unutar te iste prve polovice 20. stoljeća, da prostorno zatvaranje dovede i do zatvaranja srodničkih odnosa, među rođacima, braćom i dr. U odnosima braće i sestara odvajanje je bilo najčešće, uvijek zahvaljujući „da-tišini pod suzama“, koja se nasljeđivala u korist muških pripadnika porodice, dešavalo se iskorištavanje povjerenja tko zna otkad, razdvajala su se dobra i tijela.
Dvostruko zarobljena u tom golemom zatvoru, žena je imala pravo na dio prostora koji je rastezala poput šagrenske kože. Jedino se odnos majke i sina učvršćivao do te mjere da je onemogućio sve ostale odnose. Kao da je sve teže i teže povezivanje s korijenima za te nove proletere bez zemlje a zatim i bez kulture prešlo na jedinu poveznicu – pupčanu svezu.
No, dalje od povezivanja u obitelji, od kojeg su se okoristili samo muškarci, postoji i poveznica s korijenima usmene kulture. Zvuk majke, žene bez tijela i bez osobnog glasa, posjeduje boju kolektivnog i opskurnog glasa, nužno aseksualnog. U uzburkanosti poraza naime, koji je prešao u tragičku nepokretnost, modeli kojima se tražila mogućnost disanja i sam kisik pod okupacijom, tražili su se drugdje , a ne u golemoj utrobi hraniteljice gdje je kohorta majki i pretkinja, u sjeni nastambi i koliba, živjela osjetilno sjećanje…
Jeka izgubljenih bitaka prošlih stoljeća, detalji boje dostojne upravo jednog Delacroixa, vladala je u tih nepismenih krasnoslovki, u prigušenim glasovima zaboravljenih žena u kojima se rastaču nezamjenjive freske koje potresaju naš historijski osjećaj. Tim više, uvećana prisutnost majke (žene bez tijela ili mnogotjelesne žene) jest upravo najčvršće gnijezdo gotovo potpune nekomunikativnosti između spolova. Istovremeno, majka u govoru čini se da monopolizira jedini autentični izraz kulturnog identiteta koji je ograničen na prostor, selo, sveti pučki lokalitet, katkada na „klan“, ali vrlo konkretan i žarke osjećajnosti. Kao da nam se majka, uzmičući na taj način od razmnožavanja, pokrivajući svoje tijelo, vratila kao glas neodredive pretkinje, bezvremenog zbora u kojemu se pripovijeda povijest. Ali jedna povijest iz koje je izbačena arhetipska slika ženskoga tijela.
Črčkanjem se ocrtava nejasna crta, ostaci kulture žena koje su se polako gušile, pjesme mladih žena sa terasa, ljubavni katreni žena iz Tlemcena, božanstveni pogrebni terceti žena iz Laghouata, cijela jedna literatura koja se nažalost sve više udaljuje, da bi na kraju nalikovala riječnim rukavcima kojima nedostaje ušće rijeke pa su izgorjeli na pijesku…

Folklorni pjev židovskih i arapskih pjevačica u alžirskim svadbama donosi pomalo podzemnu blagost, znakovitu zaljubljenu nostalgiju, i prenosi se sa žena na adolescentice i buduće žrtve, kao da ih samo pjevanje zatvara same u sebe. Nama djeci na terasama, naše majke činile su se još mlade i smirene, s nakitom koji im nije otežavao, naprotiv, nosile su ga s nenapadnom gordošću, nad nama su se protezala izduljena brujanja ženskih izgubljenih glasova, mi smo u njima prepoznavali drevnu toplinu, ali rijetko presušenost rukavca. Nisu li ti otočići mira, međučin koji čuva naše sjećanje nije li sve to posjedovalo djeličak one umjetne autonomije Alžirki na Delacroixovoj slici, djeličak potpuno odvojenog svijeta žena?
Svijet je to od kojeg se udaljava dječak kad odrasta, ali i današnja djevojka koja se emancipira. Međutim, za nju udaljavanje mijenja mjesto njezina mutizma: odustaje od gineceja i drevne zajednice, a gleda u oči često varljivoj zajednici s muškarcem. Taj svijet žena, kad ne bruji od mrmljanja usrdne nježnosti, od izgubljenih žalovanja, ukratko kad ne bruji od začaranog romantičnog prepuštanja, taj svijet postaje naglo, strogo autističan. Odjednom se prisutna stvarnost razotkriva bez krinki, bez otužne žudnje za prošlošću – glas tada doista biva zatomljen.

Upravo kad je započeo rat za oslobođenje Alžira, Picasso je od prosinca 1954. do veljače 1955. svakodnevno živio u svijetu „Stambenog prostora alžirskih žena“ od Delacroixa. Sučelio se s tom slikom i okolo tri žene i s njima izgradio potpuno izmijenjeni univerzum: petnaest platna i dvije litografije nose isto ime.
Dirne me kad pomislim da je genijalni Španjolac predvidio na taj način nadolazeće doba.
Na ulazu u našu „kolonijalnu noć“, francuski slikar prepustio bi nas viziji, kako je to Baudelaire iskazao u svome divljenju: „udišemo ne znam ni sam kakav uznosit miris lošeg mjesta koje nas vodi veoma brzo do neizrečenog limba tuge“. Taj miris lošeg mjesta dolazi izdaleka i još dugo će potrajati.
Picasso razmakne lošu kob, rasvijetli nesreću, ispiše u čvrstim linijama potpuno novu sreću. Pretkazanje koje će nas morati voditi u našoj suvremenosti.
„Picasso je oduvijek želio osloboditi haremske ljepotice“, naznačio je Pierre Daix. Svečano oslobođenje prostora, buđenje tijela u plesu, u raspuštanju, u slobodnome pokretu. Ali i čuvanje slike hermetičke, olimpijske odjednom goleme žene. Ova prispodoba predlaže odnos u kojem se skladno nadopunjuju staro i skriveno smirenje (dama pod koprenom patničke tuge i dotada nepomična, ali poput unutarnje moćne stijene) i spontani razboj pokreta u slobodan prostor.

Jer više nema harema, vrata su širom otvorena, a svjetlost zasljepljujuće ulazi, nema ni špijunke-sluškinje, već jednostavno neka druga žena, zadirkujuće zaplesana. Konačno sve njegove junakinje – s iznimkom kraljice kojoj međutim svijetli utroba – potpuno su gole, kao da je Picasso otkrio jezičnu istinu koja u arapskom označava riječ „razotkrivena“ (bez vela) kao „razodjevena“. Kao da se u toj golotinji ne nalazi samo znak „emancipacije“, već znak ponovnog rođenja žena u njihovim tijelima. (…)
Vidim tek u komadićima drevnih mrmljanja kako bi se mogao ponovno uspostaviti razgovor među ženama, čak i onakav razgovor koji je Delacroix zaustavio na platnu. Samo jedno se nadam: da će se na otvorenim vratima punim sunca, onakvim Picassovim vratima, ostvariti istinsko i ovodobno oslobođenje žena.

Assia Djebar

Prevela s francuskog Ana Kapraljević

Gdje je nestala borbenost naroda?

 

Vatra naroda

Objavljeno u: KOLO, 2012.
http://www.matica.hr/kolo/374/Pantera/
http://www.matica.hr/kolo/374/Vatra%20naroda%20%E2%80%93%20pantera%20ili%20pri%C4%8Da%20o%20slobodi/

???????????????????????????????

„Kad ćemo prestati od tuđina pomoć tražiti? Kad ćemo toliko gizdosti imati da si i sami pomognemo?

Da ne čekamo kao mala dječica pomoći potpore od drugih? Nikad prije nego onda kad ćemo se u duhu sjediniti…“

Ivan Kukuljević Sakcinski

                                Odričem se svakodnevnog gledanja u sunce, odričem se svojih titravih prstiju pri susretu s mekim čokoladnim pecivom, odričem se ravnica, kukuruza, sparine morskih maslinika. Odričem se prava na govor, puštam da me gaze ljudi, susreti, krediti, učmala tama i nezdrava hrana i bacam se u – uzde.
Tako najčešće izgleda naša prešućena zakletva civilizacijskoj monotonoj osrednjosti. Okove smo šutke prihvatili, čak smo i namjerno bacili ključ preko leđa i negdje smo se ušuškali u arenu pravovjernih i heretika – onih koji, kao i mi, vjeruju da je slobodu potrebno žrtvovati i onih koji odbijaju biti sužnjevi.
„Pantera“ je priča o zadobivanju vlastitog autoriteta. Životinja osuđena na svakodnevne nerazumne, divljačke borbe s ljudima; životinja koja je izgubila slobodu i ne vidi smisao u proždiranju kršćana. Sama u svojoj tamnici duše, bez sunčeva svjetla, životinja koja ne vidi izlaz. Polako odumire.
Ipak plamičak nevinosti i dalje u njoj čuči. Mala nevina sila stvaranja sazrijeva da oslobodi sviju divlju panteru. Djevojčica otvara kavez. Njezina nevinost oslobađa krvoločnu mesoždericu, pušta ju na slobodu. Nevinost je žrtvovana, krvoločnost je prevladala. Što se doista dogodilo? Dva su se dijela iste ličnosti spojili i postali jedno. Duša se oslobodila fizičke ukočenosti, duhovne nevinosti. Osoba je odlučila zavladati vlastitim odlukama.
Francuska književnica Rachilde, autorica ove živopisne priče, smatrala je da je stvaralačka snaga i u ženama i u muškarcima virilna, muževna snaga. Smatrala je da žene čak u velikoj mjeri ne posjeduju tu muževnost u svome karakteru i osobnosti. I možda je to uistinu odgovaralo stvarnim društvenim prilikama i naučenim socijalnim ulogama prve polovice 20. stoljeća.
Ima li stvaralačka snaga muški ili ženski rod, jesu li muze samo ženskog roda, vrte li se naše duhovne kvalitete i umne sposobnosti u ying-yang oprečnostima žensko-muškog pretakanja energije, sasvim je nebitno.
Bitno je sivilo koje nas je preuzelo. Politička arena vrvi ljudima koji se više ne bore, sve se svelo na kompromise. Gospodarsko polje iscrpilo je plodne ravnice neradom, zanemarivanjem vlastitih plodnih darova koje ova zemlja posjeduje, neprestanim uvozom strane plodnosti. Obiteljske spone pucaju, djeca se odnose prema roditeljima surovo kao i narod prema svojoj zemlji. Roditelji su ispuhani, istrošeni, isušeni. Sivilo koje izgleda kao panterin kavez.
Postoji li nevina djevojčica, vesela žustra stvarateljica, negdje u našim dušama? Ta mala vrećica sreće koja bi oslobodila divljinu ovog naroda, potakla ga da stvara, da pređe preko zapreka administracijskih dolomita, ostataka neučinkovitog socijalističkog aparata; da pređe preko okrutnosti ekonomskih silnica, da tu okrutnost svlada ustrajnošću; da pređe preko osrednjosti svojih vođa i iz sebe iznjedri neke nove goleme, gigantske, obrazovane i smjele vođe koji će, poput pantere jezditi pravim divljim okolišem, boriti se za svoj narod, zavladati vlastitim autoritetom, prestati slušati druge, daleke, bezobzirne osvajače precioznog smiješka nadmoćnosti?
Možemo li konačno prestati očekivati od drugih nešto što moramo sami učiniti? Gdje su naše junakinje i junaci koji ne poznaju svoju ljepotu i ne znaju je rasplesati?
Ovaj narod ovdje, moj i nijem, ne odričem ga se. Čekam, strpljivo očekujem da se probudi. Neka postane muževno snažan. Vrijeme je.

Ana Kapraljević

Rachilde

Pantera

                                                                                                                                    Laurentu Tailhadeu

                                                 U podzemlju arene pružao se kavez, zatvarajući u sebi, poput guste noćne tmine, životinju, a kad bi otvorio svoje rešetke prema svjetlom sjaju nebesa, odjednom bi unišla ona, pod šapama dotakla zlatni ogrtač – pijesak arene, istočkan purpurom krvi; na svjetlu bi u čas zablistala i činila se poput božice. Mlada, urešena kraljevskom tugom crnih pantera, odjevena uzduž svojih dugih udova vrsno izdjeljanim rukavicama, po kojima su se ljeskali golemi topazi sitnih zrnaca pijeska, rezala je čistim i usmjerenim pogledom, poput onih koje ništa ne slute, poput pantera na obalama velikih napuštenih rijeka, poput prikaze pogubne djevice. Mačje njezine šape, moćne i izgledom opasne, činilo se da se pomiču poput paperjastih pahulja. U tri lagana skoka dosegla je središte arene. Ondje, sjedajući teško i s trepetom, sve joj se učini nevažnim, pa tako i pogled na imperatorsku ložu, te se dala na lizanje spolovila.

Pored nje, visili su kršćani, raščetvoreni na visokim križevima crvenima od krvi. Mrtvi slon ograđivao je svojom sivom tjelesinom, golemom oborenom zidinom, jedan nebeski ugao beskrajno plave boje. U daljini se pomicao, na sjedištima kružno uzdignutima, oblak blijedih oblika i otuda se izdizala čudna buka, a životinja, završivši svoju intimnu toaletu, njuške na tlu, tražila je časak razlog tih bijesnih krikova, njoj samoj potpuno neobjašnjivih, budući da su njezini hladni i metodični običaji dopuštali da je ubojstvo korisno, bez da su pritom podrazumijevali razne histerije.
Iz daljine stizao je prema njoj mukli mrmor vala koji vojuje s vjetrom, grana stabala koje podliježu pod munjama. Mijaukala je podrugljivo, prkoseći oluji, i bez mnogo žurbe, obuzeta neobjašnjivom obiješću da toj svjetini pokaže blagost istinski ubojitih zvijeri, smjestila se pred slasnu masu mrtvog slona, prezirući ljudski plijen. S užitkom je pila vruću tekućinu koja je istjecala iz čudovišne lešine, otkinula za sebe obilan odrezak mesa, zatim, završivši gozbu, nad ostacima svoga obroka, lizala brižno lijepu šapu.
Dva dana prije no što bi ju pustili, ubacili bi u tamu njezina zatvora nevrijedno meso začinjeno kuminom, usoljeno šafranom, kako bi potakli vatru koja bi zatim proždirala njezinu utrobu. Ali vješta je njuškica odustajala od takva obroka, poznavajući i dulji post i opasnije napasti. Nimalo neuka, premda djevica, poznavala je već suše gorućih predjela svoje zemlje, gdje ptice plaču tužaljke, dozivajući kišu; poznavala je ubojite biljke velikih neprohodnih šuma, a gdje su je pokušali fascinirati gušteri viljuškastih jezičaca iz kojih je istjecao otrov; znala je golemu sitost u neke sunčane dane i smiješnu mršavost nekih žrtvi, tjeskobne pokušaje pod lošim mjesečevim pogledom koji bi ju zlobno naveo na lov sjene divljači, a koja bi pak sve više i više izmicala! Iz tih nesretnih potjera sačuvala je nagon siromašnog ratnika koji traži tek skroman dio, ne kušavši vrtoglavice onog drugog blagoslovljenog svijeta mesoždera, koji su postali ljudska braća, a za koje se činilo da su uživali bogovske gozbe. Izabrala je svoj komad bez prenemaganja, želeći biti bolje odgojena u društvu onih koji imaše neprirodnije razvijen tek od njezinog.

Neki goli kršćanin, iz sprdnje naoružan maljem, pomaljao se iza leđa slona, kojeg su otpozadi silom gurali neprimjetni krvnici. Krv mu se ledila, čelo namrštilo. Bučanje gomile ponovo ga je pomaklo. Uzeo je opet svoj malj, a smiješak mu je naborao blijede usne. Nije želio upotrijebiti malj, čak ni protiv zvijeri koja će ga proždrijeti. Sjeo je, svijetle zjenice zadržale su se na neprijateljici. Ova se pak igrala šapom, dajući izgled: „Zadovoljna sam!“… Zatim se opružila poluzatvorenih očiju, pomičući rep zbunjeno.
Miran dvoboj znatiželjnih pogleda, kršćaninovog koji je tražio, unatoč željenom napuštanju svog bića, tajnu krotitelja zvijeri, neku nadmoćnu moć volje nad silom, te pogled životinje slobodne da se prisili iskoristiti svoju moć nad živim plijenom pred sobom.
Strašna buka probudila ih je iz njihovog osebujnog sanjarenja. Bijahu oni naime središte krvave zabave i uistinu nitko nije razumio ovakav način zabavljanja. Neočekivana ljutnja zavladala je svekolikim gledateljstvom. Pozvani su krotitelji; konji su zagalopirali prema slonu čiju se tešku lešinu odvlačilo, a dva su se protivnika našla licem u lice i nastavila se nadzirati. Kršćanin je odbijao borbu, pantera se nije osjećala krvoločno, bila je sita.
Jedan od krotitelja nagne, zaprijetivši im mačem. Dražesnim odskokom ona izbjegne ubod, a kršćanin zadrži svoj melankolični smiješak. Urlanje je ipak nastavljalo odjekivati sa svih strana. Jeziva oluja započne. Krotitelji navale prema životinji, koja je obijesno bila na strani najslabijeg. Donesoše užarena koplja, sulice namazane katranom i zapaljena pera, pozvaše pse uvježbane za lomljenje potkoljenice bikovima, posude napuniše vrućim uljem. Sva mržnja okrenu se odjednom prema mladoj ludici koja je bokove neodlučno lupkala repom, pitajući se što trebaju sve značiti te ratne pripreme. Krotitelji joj ne dopuste da shvati. Nasrnuše na nju, a bijaše to nepravilno jahanje po putu, utabanom umirućima. Pantera pobježe, obuzeta praznovjernim užasom.

Bijaše to kraj svijeta! Navrat-nanos plijen i potjera prevrtaše tijela ljudi i životinja uz grohotan smijeh gomile koju je sva ta lakrdija nanovo udobrovoljila. Sa svih strana bacaše na izgubljenu životinju kamenje, voće, oružje. Patriciji zavitlaše nakit koji je grozno grebao zrakom, a car, stojećke, gađaše ju novčićima. Posljednjim beznadnim skokom, pantera, pijana od bijesa, naježena, okružena plamenom, pobježe u svoj kavez koji je bio ostao otvoren. Zatvoriše rešetke, a tmasta zamka siđe u podzemlje.

Dani, noći užasnog tijeka. S vremena na vrijeme turobno je mijaukala, pozivala sunce koje nije smjela ponovo ugledati. Postade legenda arene, podnosila je razne kazne. Kukavica, govorili su, odbila je borbu i ne zaslužuje više mjesto plemenite životinje. Čuvar divljih zatvorenika, veoma stari rob, bez milosti za njezinu razderanu čeljust koju je ranio komadić progutanog mača, davao joj je samo otpatke susjednih kaveza, kosti već prožvakane, trule, zaražene, koje bi joj bacali kao u kanal.
Njezino krzno, prekriveno nečistoćom, prepuno rana. Mladići, rugajući joj se, zabijali su joj rep u tlo, koliko se dalo, kojeg je ona mučnim naporom pomicala, prekrivenog blatom do kože. Stari rob se zabavljao, izazivajući ju ispruženom rukom, a drugom je osljepljivao sumporom skrivenim u desnici. Zapalio joj je potpuno jedno uho vatrom koja je palucala iz baklje. Lišena zraka, svjetlosti, čeljusti koju je stalno ispunjala zakrvavljena slina, zavijala je tugaljivo, tražeći neki izlaz, lupajući rešetke glavom, grebući tlo pandžama, a u dubini njezine nutrine rađala se tajna jarost. Jer počela je brundati sve zlokobnije, da bi ju naposljetku ostavili da umre od gladi. Dostojne smrti – davljenje ili ubod mača u srce, više ne bijahu za nju. Zaboravili su na nj. Stari rob je jednostavno prestao prolaziti s bakljom pored njezina kaveza.
Životinja je shvatila. Zašutjela je, legla s posljednjim ponosnim stavom, okružila se umirućim svojim repom, prekrižila svoje gangrenozne šape, zatvorila svoje ognjene oči i sanjarila, čekajući smrtnu agoniju. Ah šume koje pucketaju u oluji! Golema sunca, ružičaste mjesečine, ptice što zazivaju kišu, zelenila, vreli izvori, laki plijen iz kojeg možeš piti život jednim udahom, velike rijeke koje cakle u svojim ogledalima nagnute zvijeri kojima zvijezde čine aureolu… Malo pomalo glava pantere na izmaku procvjetaše davnim slikama. Ah sreće daleke, slobodo!
Beznadni ludi pokret sjeti je njezine sudbine: ponovo ugleda zlatno polje, pijesak arene, natočkan purpurom krvi, siva mješina rasporenog slona, težak smiješak kršćanina i konačno bijesni krici krotitelja, kazne, sve te kazne. Njuškice položene na prednje šape, fatalno prekrižene, činila se kao da spava… možda bijaše već mrtva.
Odjednom se razgrne tama njezina zatvora. Vrata su se na vrhu otvarala, a s neba je silazila u taj pakao, u kome je prokleta životinja gnjilila, neka bijela prikaza, pojavila se vitka žena. Nosila je u jednom dijelu svoje tunike komad jaretine, a pod desnom miškom držala punu posudu. Pantera se približi. Ta bijela prikaza bijaše kći starog čuvara životinja.
– Zvijeri – reče ona, dok je oko nje kovitlala plava svijetlost poput njezine kose – imam milosti prema tebi. Nećeš više umirati.
Odmičući jedan lanac, gurne rešetke, baci komad jaretine na tlo kaveza, spusti blago punu posudu, mirnim kretnjama. Pantera se podigne na svoje meke bokove, sva skvrčena da ne uplaši dijete, promotri ju trenutak svojim fosfornim očima, koje postadoše tamne poput ponora i u jednom skoku zagrize grlo i uguši djevojčicu.

                                                                                                     S francuskog prevela: Ana Kapraljević

 

DEMONI SPISATELJICE

 

ŽENA OD PERA

Marcelle Tinayre (1870-1948.)

author-writing-writer

Objavljeno u: Kolo, 2010.
http://www.matica.hr/kolo/317/Marcelle%20Tinayre,%20%C5%BEena%20od%20pera/
http://www.matica.hr/kolo/317/Pobunjenica/

                                                   Većina nas kad krene u samostalan život, smatra da je nešto novo i neponovljivo izašlo upravo iz naših usta. Istina je da svi sjedimo na ramenima mnogih i bezbrojnih pretkinja i predaka koji su govorili u svoje i u naše ime. Iznimne žene tegobno su provlačile put, kao i iznimni muškarci, da bi čovječanstvo izvinulo one iznimne među sobom na viši proplanak upravo kako bi nas ti jedinstveni mogli ohrabrivati.
Svaka književnost zatire bezimene junakinje i junake koji se čak i u matičnoj književnosti ne spominju. Jedna od takvih iznimnih duša je i Francuskinja Marcelle Tinayre, autorica 48 djela, neumorna i borbena zagovornica individualne slobode. Francuska povijest književnosti zaboravila ju je, ženu koju je slavio slavni James Joyce, spisateljicu čiji je talent prepoznao u njezinoj četrnaestoj godini i veliki Victor Hugo, autoricu koja je između ostalog napisala i slijedeće:

„Romanopisac je opsjednuta kuća. Bića koja sam rodila, a koja nisu više ja, koja su bila ili ostvarene mogućnosti ili izvrnuta stvarnost, počinjala su me nastanjivati. Oslobađala sam se svojih fantoma. I samo to radila sam cijeli svoj život.“

Proizišla iz građanske obitelji, imajući ambicioznu majku učiteljicu, rano je naučila da je obrazovanje sve. S devet godina piše svoje prve pjesme u aleksandrincima, s četrnaest godina šalje svoje stihove velikome Hugou, koji ju ohrabruje da piše dalje, jer posjeduje velik talent. Sorbonneu završava kao jedna od dvije djevojke na tome fakultetu. Udaje se s devetnaest, međutim zna da će cijeli njezin život biti pisanje, a ne djeca. Unatoč tomu rađa četvero djece, od kojih troje preživljava. Cijeli život prehranjuje svoju obitelj, jer njezin muž Julien Tinayre ne zarađuje mnogo kao graver. S dvadeset i tri godine objavljuje svoje prve novele pod muškim pseudonimom Gilbert Doré. S njezinom dvadeset i sedmom godinom izlazi prvi roman Avant amour (Prije ljubavi) također pod muškim imenom, za koji Alphonse Daudet smatra da njegov pisac posjeduje golem talent. 1899. godine njezin treći roman Hellé dobiva nagradu francuske Akademije. Od njezinog najboljeg romana La Maison du péché (Kuća grijeha) prošlo je 108 godina. U njemu propituje ulogu vjerskih uvjerenja, ponajprije temeljenih na kršćanskoj tradiciji, u odnosu na ljubav i požudu. Glavni lik je muškarac koji razapet između pretjerane čednosti, fanatične religioznosti i tjelesne privlačnosti, koju osjeća prema mladoj udovici, izabire duhovni život. Mnogo godina kasnije André Gide igrao se istim dvojbama u La Porte étroite (Uska vrata).

Cijeli život propituje slobodu izbora. Vjeruje da svaka osoba može birati svoj put, a da se to pravo ne bi nikako smjelo zabraniti ženama. Sama živeći slobodno, iako u braku, proživljavajući vlastite težnje za pisanjem o ženskoj slobodi, uz neodobravanje majke, sklone tradicionalnim mjerilima, i uz odobravanje svoga muža, koji se u svim pismima svojoj ženi obraća kao prijateljici i partnerici. Sloboda ne mora nužno predstavljati seksualnu slobodu, iako Marcelle Tinayre ne osuđuje i takvu. Ona u svakome svojem romanu propituje tradicionalno poimanje ženskih uloga i opovrgava njihovu jednostrukost, žena naime nije samo služavka, pomagačica i radnica, ona ima pravo i na vlastite zahtjeve, slobodu stvaranja vlastita rada u kojemu će uživati, ali i slobodu ljubavne veze da ju se ne smatra nužno razvratnicom i raspuštenicom. Sloboda, to je ono što tjera Marcelle Tinayre na stvaranje. Ostvarivši ekonomsku slobodu i partnerski odnos s mužem, što se vidi iz njihove korespondencije, ona piše o mogućim svjetovima i mogućim vezama koje sama nije ostvarila. Piše u feminističkim časopisima toga doba (La Fronde), piše o modi i o starim antičkim zgradama u Parizu (Châteaux disparus, 1945.), odlazi i u Tursku i piše o svome doživljaju Turske (Notes d’une voyageuse en Turquie, 1909.). Prvenstveno ipak, ne odustaje od svoje tihe i neprestane, duge i izdržljive borbe za slobodu izbora. Potiče mladu pjesnikinju Renée Vivien na stvaranje, a ona će postati jedna od iznimnih spisateljica francuskog 20. stoljeća. Konačno, vodi vrlo zrelu i otvorenu korespondenciju s vlastitim sinom Noëlom, kiparom kojem će cijeli opus biti uništen 1943. godine.

Knjiga koja će sažeto predstaviti njezin osobni program djelovanja izići će iz ustiju junaka njezinog romana iz 1905. godine – La Rebelle (Pobunjenica). Junak je feminist imenom Noël Delysle koji piše knjigu Radnica i koju jedne kišne večeri, čekajući svog ljubavnika, pronalazi glavna junakinja istog romana, Josanne, majka i supruga muža ovisnika i neurasteničara. Ona radi i privređuje, jer je njezin muž Pierre nesposoban za život, a sina joj je poklonio ljubavnik u strasnoj vezi, pa kad je prestala biti zanimljiva, napustio ju je. Polako napreduje pišući u ženskim časopisima i upoznaje slavnog feminističkog pisca. Zaljubljuju se, ali kad on sazna iz njezinih iskrenih zaljubljenih ustiju da je, osim pokojnog muža, imala ljubavni život i nakon njega, prestaje biti tako otvorenih gledišta i počne ju ljubomorno osuđivati. I dok na papiru veliča žensku slobodu izbora i ljubavi, kad i sam nađe snažnu i tankoćutnu ženu „tamne“ prošlosti, prestaje biti otvoren i klizi u tradicionalne okove predrasuda. Ipak, na kraju romana melodramatično ostaju zajedno, prebrodivši njegovu ljubomoru.

Ovaj roman izniman je po vrlo realnim konverzacijama i po stvarnoj i detaljno opisanoj ljubomori koja se javlja u muškarcu koji ne može pobjeći od dvostrukih mjerila – jednih za sebe i jednih za ljubljenu ženu. Izniman je i po svojoj suvremenosti. I danas, 105 godina kasnije, žene podliježu dvostrukim mjerilima, dvostrukim ulogama, i danas, zaljubljene, naivno ulaze u veze svih vrsta, ne uvažavajući ozbiljno svoju slobodu i ne promišljajući zrelo svoje odabire. I danas jedini muškarac koji je dostojan žene ostaje u manjini, onaj Muškarac koji je prvenstveno Čovjek i gleda Ženu kao i sebe, istim očima. Izniman je i po programskoj shemi koju autorica izlaže već na prvih deset stranica, a kojih se nastoji držati u cijelom svojem djelu i cijelom svome životu. Taj ulomak donosimo u cijelosti, kako bi se čitatelj osvjedočio u njegovu suvremenost i modernost.

Marcelle Tinayre danas je zaboravljena u Francuskoj. U ostatku frankofonog svijeta ipak postoji. U kanadskoj književnoj kritici i teoriji te u danskih kritičarka, ponajprije iz sociologije roda, ostaje vrijedna preteča na koju se autorice pozivaju. Njezina cjelokupna korespondencija bit će javna tek 2048. godine, a njezini memoari nisu nikada objavljeni. U Hrvatskoj sve to nije previše važno, ali jedna činjenica ostaje znakovita: sloboda izbora, iako osnovna ljudska samoaktualizirajuća potreba, ostaje i danas mnogim našim sugrađankama osporavana, bilo prisilno, bilo ju one same neodgovorno zanemaruju, iako bi ju mogle ostvariti u svojoj okolini.
Sami odgovorno napredovati na svome putu, to je uvijek bila najteža zadaća. Na našim hrvatskim ženama i muškarcima je da preuzmu sve konce svoga života i izvezu zajedničku priču, protkanu partnerskim i prijateljskim osjećajima, bez obzira što je tko izabrao kao životni odabir. Ili riječima autorice:

„I evo kako odjednom, među djevojkama i mladim ženama nailazi čvrsta pobuna. Ne žele više patiti; smatraju da bi njihova predanost trebala biti slobodna te da žrtvovanje, koje se prihvaća kao djelo moralne ljepote, ne bi trebalo nametati kao zakon čitavoj njihovoj generaciji. Žele dakako živjeti za svog muža i svoju djecu, ali žele živjeti i za sebe, bez da komu čine nešto nažao. Jednom riječju, ne žele više biti iskorištavane pod krinkom nijekanja sebe. Smatraju da je žrtvovanje individue u korist društva ogavna prijevara, budući da se društvo sastoji od skupine individua čija osobna sreća čini kolektivnu sreću. Drže također i da je produživati šutnju i podčinjavanje jednako kao i produživati nepravdu; da je religija ljudske patnje obmana, budući da patnja ne bi trebala biti ideal, jer napor ljudskosti teži otklanjanju patnje. A kad im govore o moralizatorskim vrlinama patnje, one odgovaraju da je priroda već stvorila uzroke neprestane patnje među nama, kao što su bolest, smrt, strasti, te da nije potrebno da i samo društvo produljuje taj već od prirode načinjen popis.“

Bibliografija

Djela Marcelle Tinayre

1893. Ménage d’artistes pod pseudonimom Gilbert Doré
1897. Avant amour
1898. La Rançon
1899. Hellé
1901. L’Oiseau d’orage
1902. La Maison du péché
1904. La Vie amoureuse de François de Barbazanges
1905. La Rebelle
1907. La Consolatrice
1908. L’Amour qui pleure
1909. Notes d’une voyageuse en Turquie
1910. Une Journée à Port-Royal; L’Ombre de l’amour
1911. La Douceur de vivre
1912. Madeleine au miroir
1914. Traduction de Au Pays des Pierres de Cécile Tormay; La Veillée des armes
1920. Perséphone
1921. Les Lampes voilées
1922. Le Bouclier d’Alexandre; Priscille Séverac; L’Anneau de fer
1923. La Légende de Duccio et d’Orsette
1924. La Vie amoureuse de Madame de Pompadour
1925. Un Drame de famille; Traduction de Scènes de la révolution communiste en Hongrie de Cécile Tormay
1926. Figures dans la nuit; Saint-Jean libérateur
1927. Une Provinciale en 1830
1928. Terres étrangères: Norvège, Suède, Hollande, Andalousie
1930. Joséphine à Malmaison; Vieilles chansons et vieux poèmes
1931. L’Ennemie intime
1932. Madame de Pompadeur
1933. La Femme et son secret
1934. Châteaux en Limousin
1935. L’Affaire Lafarge; Histoire de l’amour
1936. Gérard et Delphine I. La Porte rouge
1937. Mariage
1938. Gérard et Delphine II. Le Rendez-vous du soir; Sainte-Marie du feu
1939. Est-ce un miracle?; La Porte rouge
1940. Madame du Barry
1941. Aventurine
1945. Châteaux disparus
1947. Mémoires Enfance et Adolescence, neobjavljeno

Djela o Marcelle Tinayre

Colette Cosnier, Le Silence des filles: de l’aguille à la plume, Fayard, 2001.
Patricia Ferlin, Femmes d’encrier, Christian de Bartillat, Francourville, 1995.
Camille Aubaude, Lire les femmes de lettres, Dunod, Paris, 1993.
Elisabeth Ceaux, Marcelle Tinayre, une romancière oubliée u: Quaderni di Filologia e Lingua Romana, Sveučilište di Macerata, Italija, 1986.
Elisabeth Ceaux, Voyages dans le passé avec Marcelle Tinayre u: Quaderni di Filologia e Lingua Romana, Sveučilište di Macerata, Italija, 1986.
Elisabeth Ceaux, La Femme au début du XXe siècle à travers les premiers romans de Marcelle Tinayre u: Quaderni di Filologia e Lingua Romana, Sveučilište di Macerata, Italija, 1985.
Béatrice Didier, L’Ecriture-femme, PUF, Paris, 1981.
Johanna Berdenis van Berlekom, Marcelle Tinayre u: Bulletin de l’alliance française en Hollande, 1924.
Jean de Pierrefeu, Ouvrages de dames u: Journal des débats, 19.01.1921.
Paul Acker, Portaits de femmes: Mme Marcelle Tinayre u: Le Figaro, veljača 1908.
Gaston Ragot, Marcelle Tinayre u: L’Illustration, 14.12.1907.
Georges Pelissier, Mme Marcelle Tinayre, u: La Revue, 15.05.1906.
Émile Faguet, La Rebelle u: Revue latine, 1905.

 

Ana Kapraljević

Pobunjenica

(ulomak)

 

            Odzvonilo je pola sedam. Josanne je po već drugi put prolazila pored galerija, zaustavljajući se gdjegod kako bi prelistala kakav časopis ili knjigu. Prodavači su je promatrali, podsmjehujući se.
„O Bože, samo da dođe… Moram se vratiti u sedam sati. Pierre me treba… A tek dječačić!… Bio je tako blijed jutros!… Domaćica će pregorjeti večeru ili razbiti tanjure, kao neki dan. Zadesit će me scena, zasigurno. Ah! Maurice!… Maurice!…“

Stopala joj bijahu hladna, obrazi zažareni, ljutnja je grijala njezinu tugu, podgrijavala ju. Oko Odéona noć, kiša, šljapanje nabujale vode, prskanje lokvica… Ljudi su pobjegli pod arkade da se sklone, a voda je s mokrih kišobrana curila na pločnik.
Šest i četrdeset i pet…
Josanne, gologlava, stisnutih nogu, priljubila se uz košaru knjižare Marpon. Knjige su u svojim žutim i bijelim ovitcima poticale znatiželju prolaznika. Neke su bile ukrašene udvornim crtežima ili golišavim fotografijama. Bijaše tu suknji s podsuknjama, crnih čarapa, hlača i razuzdanih korzeta, prsa na prodaju – razodjevenost razvratnija od golotinje, bolna i neljupka pornografija.

„To da je ljubav?“, razmišljala je Josanne…

Nije ona bila svetica. Iskrenost kakve naznake, ogoljenost pokoje riječi, nisu je uopće vrijeđale, ali ona je voljela: posjedovala je tankoćutnu čednost zaljubljene žene, te joj se žudnja činila kao neka tajanstvena stvar koju su nesumnjivo poznavali samo ona i njezin ljubavnik.
Uzela je neki roman, onako ovlaš, prelistala ga, odložila. Pregledala je i neku knjigu kritika, koja je bila dosadna, a i zbirku mističnih pjesama, umjetnih poput papirnata cvijeća…
„Radnica… Tu sam knjigu vidjela na stolu gospođice Bon… Još jedan feministički roman…ili antifeministički… Ali takva je moda!“

Ne, to nije bio roman. Bijaše to duga i detaljna studija o ženskim strukama i službama. Mnogo brojki, bilješki, navoda i statističkih tablica. Josanne je odoka pročitala pokoju stranicu: Radnica u tvornici… Zaposlenica… Žena i slobodna zanimanja… Ženska konkurentnost i njezine ekonomske posljedice… Nacrt jedne nove ženske moralnosti.
To je ujedno bilo i posljednje poglavlje, zaključak.
„Hoće li rad žena biti dobar ili ne, ne znam, i samo će budućnost na to odgovoriti, ali je nužan, i bez da ga je žena željela, rad se nameće kao činjenica te ga trebamo prihvatiti sa svim njegovim posljedicama. A najvažnija od svega je moralna revolucija za koju se čini da je čimbenik a ne uzrok ekonomske revolucije.
Nije uopće točno da je žena, moralno se oslobodivši, željela osvojiti i svoju ekonomsku neovisnost. U tvornici, radionici, trgovini, uredu, u školi i u laboratoriju može biti da bi se prije tražila zaštitnička ljubav muškarca i podložne nježnosti kućnog ognjišta. Ali muškarac je zatvorio svoj dom siromašnoj ženi… A siromašna djevojka, kojoj se gadi prodaja vlastita tijela i koja ne pristaje da umre od gladi, pokušala je živjeti izvan tog doma, bez muške zaštite. Pa je dakle otišla ondje gdje može zaraditi za život, u područje koje je oduvijek bilo rezervirano za ženu, a zatim je osvojila i područje rezervirano za muškarca… Ponosno je uložila svaki napor, svu svoju energiju, da bi izgradila svoju osobnost. Tada je primijetila da vrijedi, da može osvojiti i štošta drugog osim svakodnevnog kruha, odjeće i smještaja: moralnu neovisnost, pravo da misli, govori, djeluje i voli po svojoj volji – ono pravo koje je muškarac oduvijek uzimao i koje je njoj oduvijek nijekao.

Muškarac je konačno primijetio da je takva ženska težnja opasna za ustanovljeni poredak, za društvenu ravnotežu, za obitelj, običaje i za religiju… Prekasno!… Ako i nisu sve radnice oslobođene, sve su već pobunjenice… Pobunjenice prema zakonu koji su muškarci donijeli, prema predrasudama koje muškarci podržavaju, prema zastarjelom idealu po kojemu su žene njihove pratilje… Žene su prekinule nit veza svojih pretkinja koji, tako lagan za vezenje, bijaše toliko težak nemirnim dušama – ostavile su preslicu, iglu i ogledalo, a s njima i pasivne vrline i isprazne lakoumnosti. Ne smatraju više da je dovoljno biti čedna da bi se bilo čestita žena, i ne smatraju se razvratnicama ako su voljele više puta…
Već vidimo kako se oslobađa ženska moralnost koja se neće bitno razlikovati od muške. Žena, koju je kršćanstvo polako oblikovalo da se žrtvuje i miri sa sudbinom, počinje vjerovati da je prevarena. Bog ju više ne tješi, muškarac ju više ne hrani. Samo na sebe može računati, a budući da ju kakav-takav posao čini slobodnom, tražit će ona uskoro sve prednosti slobode.
Postavke bračnog ugovora bit će izmijenjene upravo time što će žena moći živjeti bez muške pomoći, i sama će moći podizati djecu. Neće više tražiti zaštitu i više neće obećavati poslušnost. A muškarac će ženu morati smatrati jednakom sebi, ili recimo bolje: partnericom i prijateljicom kojoj će on biti partner i prijatelj. Njihova zajednica počivat će na međusobnoj nježnosti, na stalno obnavljanoj suglasnosti između misli i čuvstava, na slobodnoj i dobrovoljnoj vjernosti te na savršenoj iskrenosti koja omogućuje potpuno povjerenje. Već su i sad mnogobrojna kućanstva u kojima muškarac u svojoj ženi nalazi suputnicu, povjerenicu, suradnicu u svojim poslovima, pomagačicu u svojim težnjama. Francuskinja je više od bilo koje žene sposobna za tako lijepu ulogu…“
Ovdje je autor stao proučavati moguće promjene u braku, duboko izmijenjenim i zbog mogućnosti razvoda… Josanne je uočila u diskretnoj ironiji pokoje rečenice da autor previše ne poštuje stare oblike i zastarjele formule, te da ga „životna činjenica“ mnogo više zanima nego sakralno-svetački preživljeni oblici.

„Koji je to čovjek kojeg ne zasljepljuju predrasude?“
Pogledala je ime: „Noël Delysle…“ I odjednom je, bez ikakva razloga, zamislila muškarca ozbiljna i skladna lica, plavih zjenica i sive brade kako nastanjuje neku antičku kuću blizu Sorbonnee…
Nije više osjećala dosadu iščekivanja i zamor stajanja, zaboravila je na Mauricea… Razmišljala je…
„Kako je sve to točno!… Posudit ću knjigu od gospođice Bon.“
Gospođica Bon bavila se sindikatima, kongresima, pomaganjem, djelima solidarnosti, dok je Josanne u Ženskom svijetu radila od svega ponešto, nešto mode, bibliografija, bavila se upitima u „Anonsama“ i „Tjednim menijem“.
Međutim, zanimale su je ideje, a pitanje zvano „feminističko“, postalo joj je blisko… Imala je otvoren i smion duh, bogatu imaginaciju i vruću krv, napete živce koji su ju otvarali entuzijazmu… Ali kao prava Francuskinja i prava Parižanka, imala je nos za ridikulno i grozila se deklamacija. Nije se uznosila ispraznim riječima, pa čak i u proturječnostima svoga života, ostala je iskrena prema samoj sebi.
Činilo joj se da je prepoznala u knjizi Noëla Delyslea tračak duha sličnog njezinome. Malo se i prepoznala u „pobunjenici“ čiji je on ocrtao lik… Govorila je samoj sebi:
„Evo čovjeka koji me razumije… Prihvatila sam kućno služenje, nisam u potpunosti prekinula „vez“, ali osjetila sam da sam gospodarica svoga srca i svoje osobe… Neki prost osjećaj interesa ili strah od rasuđivanja nisu ti koji me drže u ovome braku, u tom tužnom braku gdje nosim dvostruki teret… Ne želim ostaviti svog jadnog Pierrea, ali ne mogu ni živjeti bez sreće, ne mogu…“

Zatim je pročitala:
„Sanjati slobodu ljubavi, čuvajući brak pod manje krutim okriljem, osloboditi muškarce i žene obvezne licemjernosti, prepoznati njihovo pravo da urede svoj život kako im se sviđa uz uvjet da prihvate posljedice svojih djela, unijeti u odnose među spolovima više poštenja, više praštanja – znači li to ohrabrenje razvratu? Znači li to uništenje ženske čednosti? Ne. Kad žena spozna vrijednost svoje osobe, težinu dara kojega daje, kad će o ljubavi i posljedicama ljubavi imati jasnu, uzvišenu i duboku ideju, pa ako je zdrava i duha i tijela, bit će valjano oboružana protiv napasti razvrata… A ako se prevari u svome izboru, znat će da njezina pogreška nije besramna, te da ju neće morati vući za sobom cijeli svoj život poput okova, već će moći biti dostojna poštovanja i ljubavi čestita čovjeka.
Pretpostavlja li to potpunu revoluciju naših običaja? Ta već je napola učinjena, dešava se iz dana u dan upravo ta revolucija! Neka predrasude konačno nestanu!… Osuđivanje „čestitih ljudi“ ne dotiče se više ni tek rođenog djeteta, ni razvedene žene. Tolerira se, oprašta određene slobodne zajednice, a takva žena stekla je svojom sposobnošću pravo da živi po svojoj volji – pravo koje smo nekoć priznavali jedino velikim glumicama!… Simptomi su to jednog stanja stvari koje…“

– Gospođa želi kupiti knjigu? – upitao je prodavač koji je bez sumnje smatrao da je njezino čitanje predugo potrajalo.
Josanne je pocrvenila… Spontano je odgovorila: – Da.
– To bi bilo tri franka…
Tri franka! I to na kraju mjeseca… Josanne osjeti tračak kajanja, ali otvori svoj novčanik. Prodavač zamota knjigu.
– Hvala…Recite mi koliko je sad sati.
– Pet do sedam gospođo…

Maurice neće doći!… Josanne je slutila u nekome svjetlu mali stan u ulici Amyot: Pierre, omamljen eterom, na divanu, dijete spavajući u svojoj stoličici, a vatra jenjava, lampa dogorijeva, a domaćica gunđa, jer Josannin muž čeka…
„Kako li sam jadna žena!… Moj muž, moj sin me čekaju… Ah! Još pet minuta… Maurice!… Želim vidjeti Mauricea!… Ne mogu otići samo tako…“
Oči joj se napune suzama. Ljudi se počnu okretati… Razbudila je ipak svoj ponos: „Ne! Ne ostajem ovdje ni minutu više! Ovo je ipak previše!“

Marcelle Tinayre

(prevela: A. Kapraljević)