Novogodišnja čestitka

Ana12

Svim svojim prijateljima i suradnicima želim sretnu i uspješnu Novu godinu!

Novogodišnja zabava

           Konačno su se pojavili Oholost, Glupost, Bahatost i Poza. Držali su se za ruke, jer je, zbog slikanja pred marketinškim stručnjacima naše Firme, bilo potrebno napraviti jednu sasvim svjetlu i savršenu fotografiju koja bi odražavala njihovu pretjerano “dobru” zajedničku suradnju.

Gospodin Oholost bio je markantni crnokosi muškarac, izbrazdanog lica od neke djetinjaste frustracije hormona, očiju britke gadne guje i glasa arogatnog silnika koji ne poštuje žene. Do svojeg je sadašnjeg položaja došao trudeći se svima ugoditi i perfidno tražeći lakši put. Njegov ugodan ugled pojačavala je i njegova neprimjetno papirnata supruga koja je, štreberski, u svojoj profesiji sve odradila kao i on, kako bi odražavali prosječni bračni par obdaren svakodnevnom zlovoljom i dosadom. Njegov cilj bijaše moć, velika golema Moć koja će preplaviti sve poput crnila u tamnoj rupi kakvom je zamišljaju naši pretjerano pragmatični i racionalni fizičari.

Pored njega je stajao dobronamjeran i tupav gospodin Glupost koji se smješkao pogledom teleta koje još nije naučilo koristiti zdjelu za sijeno u vrtu. To je malo slatko tele imalo brz stepenasti uspjeh i svi su ga, s njegove strane istomišljenika, tapšali dobrohotno po ramenu, ismijavajući njegovu glupavu priliku. Glupost je, uza sav novac i položaj, preslabo učio: nije svladao vještine pregovaranja, podočinjavanja, konkurentnosti, arogancije i autoritativnosti koje su bile prijeko potrebne u našoj Firmi. Njegov cilj su bili ležerno puhanje lule i uživanje u lovorikama svoje učinkovite stepenaste karijere. Dalje od toga njemu nije moglo, zbog umne ograničenosti, pasti na pamet.

Gospodin Bahatost bio je najmlađi među našim vrlim likovima. Imao je profinjen pristup jednog malograđanskog dječaka koji je na fakultetu mnogo naučio o izgledu samouvjerenog buntovnika bez razloga, a možda su mu i djevojčice pokatkad pomazile međunožje, pa je lako nadvio nos i umislio sebi da je netko poseban. Bahatost je imao sve odlike toga da postane nasljednik gospodina Oholost. Imao je jednaku muževnu priliku, za razliku od gospodina Gluposti i njegove mekoputne mješine, a znamo da velika većina dama pati na te crne uvojke, na te ozbiljne pokrete, na ta fina odjela i na taj stav samosvijesti koja je jednako trula kao i skladište reciklažnog dvorišta u kojem se odlažu zahrđale kante za smeće.

Gospođa Poza krasila je ovaj kvartet svojim lažnim osmjesima. Bijaše to jedna ušpičena karijeristica koja je itekako znala da je Ambicija sve što njoj može zatitrati pod podbratkom. Njezin put je ipak bio najuspješniji od ovih osrednjih potrčkala iz prijazbine smrdljivog šekreta nekoć uspješne i velebne naše Firme. Gospođa Poza uzela je dječačiće za rukice i smješkala se aparatu u svojoj fino istkanoj crvenoj haljini i pokazivala svima nama u Firmi koliko bi božični domjenak bio neuspješan da nam nije dozvala ove slatke komedijaše, sa sobom u prvim redovima klaunske postave.

Uh, što nam je bilo lijepo! Što smo se fino najeli pršuta, sira, maslina, a napili vina i vina! Čokoladice su nam se cijedile niz naša oslađena ustašca dok smo gledali kako se naši druškani smješkaju i krajičkom oka prate kamere velikog Big Brothera koji bijaše stalno tu, vječno tu – trebalo je napraviti promidžbeni materijal naše Firme i to pobogu! bijaše prioritet.

Jedna mlada dama je sve to gledala iz daljine, onako trudna i umorna. Gospođa Čistačica duge i svježe oprane smeđe kose, gledala je klaunsku predstavu i pomišljala kako bi joj dobro došlo da prigrize koji komadić sira. Ali nije joj se dalo tiskati s tim mješinama i energetskim vampirima. Znala je da se danas ne isplati čistiti uredske prostore, jer će ova bakanalija trajati još dugo u noć, a njezina je beba zahtijevala da majka ranije legne. Pogladila je svoj trbuh i naumila krenuti nešto ranije kući. Ondje je čekao njezin dragi, topao smeđokosi muškarac koji je došao ranije s posla i obećao ugrijati večeru. Topla juha s noklicama i krompirom, povrćem i malo mesa – to je sve što je ovoj nježnoj i lijepoj ženi trebalo. Smješkala se dobronamjerno, shvaćajući da nikada neće postati dio ovog gnjusnog svijeta laži i licemjerja. Smješkala se, pomislivši na svoju ljubav dok joj ruke stavlja oko lica i dok svojim očima uranja u njezine. Veselila se svojoj novoj godini, iako je znala da će ju oni licemjeri vjerojatno otpustiti, jer je otišla na porodiljni dopust.

Ali u njoj je rasao život, oko nje bile su široke ruke njezine ljubavi, ona je hodala koji centimetar iznad tla, shvaćajući da je ljubav život i život ljubav. Njihova mala tiha kućica usred šume, prepuna pucketanja vatre i domaćinske atmosfere.

Jer život dolazi smjernima i iskrenima, a smrt će uskoro preuzeti Oholost, Glupost, Bahatost i Pozu. Pa makar to bila i koščica pečene prasetine – njihovog najmilijeg novogodišnjeg ručka. U slast, Firmo moja!

Ana Kapraljević

Oglasi

Vezivač korzeta

sexy-crni-korzet-cirkonima-vel-m-l-slika-27249252

Objavljeno u: Kolo, 3., 2014.

http://www.matica.hr/kolo/435/Veziva%C4%8D%20korzeta/

Uzica je pukla pod moćnim leđima gospođe S.

Iako bi to nekog kalfu obeshrabrilo, Renato je tek promrmljao sebi u bradu: „K vrapcu“ i ležerno odšetao do krojačkog stola. Ondje je pronašao razne kolutove obojane svilene tkanine i odabrao zagasito zlatnu koja će odgovarati gospođinom rublju. Ovoga puta uzeo je čvršću vrpcu i pripremio se na kroćenje zvijeri. Gospođa S. bila je snažna postarija dama koja je, unatoč namaknutim kilogramima, držala do sebe. Odjenuti korzet, opasati svoje tijelo slonovim kostima i debelim brokatnim tkaninama, podignuti svoje iskustvene grudi i stvoriti privid mladosti, iziskivalo je divljenje u promatraču. Renato je to cijenio.

Dame su dolazile u njegov salon i prepuštale svoje tijelo njegovim spretnim prstima; ostavljale stid pred zvoncem na ulazu, jer imati dostojanstveno rublje, zavesti čak i u poodmakloj dobi svojim tjelesnim čarima, značilo je imati moć. Renato je sudjelovao u tome igrokazu kao dobro uvježban glumac i marljivo našivao mašnice, vrpce, izabirao pravi uzorak, utiskivao strukove i leđne mišiće, istiskivao grudi i stražnjice, a sve je to simbolizirala svilena uzica koja je duljinom svoje ispletene pletenice, od širine leđa, do uzanog dijela na struku, pa opet napredujući u širinu, predstavljala ljepotu ženske kralješnice koja kao da je stvorena da mami uzdahe.

Njegov salon „Modni dodaci za dame“ bio je vrlo dobro posjećen. Znalo se za njega u čitavome gradu i nije imao konkurenciju. Znalo se da je diskretan, uljudan, tih i neprimjetan i dame su voljele doći na probu u njegovu uvijek otvorenu radnju. Da je radio u nekom većem gradu, bio bi sigurno slavan krojač, ali u malenoj zajednici kao što je bila ova, pozdravljali su ga s poštovanjem, ali i donekle zazirali od njegova društva. Ta bio je to čovjek koji je znao mjere svake dobrostojeće dame, a i one malo skromnije gospođice! Bio je on čovjek koji je na skrovit način raspolagao tajnama ložnice. Nije imao ženske suradnice i muškarci su znali da su Renatove ruke te koje obgrljuju svojim širokim prstima njihove legalne i ilegalne družice. Neki su bili zavidni, neki su ga se klonili, svakako nikoga nije ostavljao ravnodušnim. Neki su mu se podsmjehivali, smatrajući ga ženskastim, neki su bili uvjereni da je on onemoćao muškarac, neki su čak sebe uvjeravali da je zasigurno neka moderna inačica eunuha. Ali kako god ga doživjeli, on je i dalje predano odmjeravao grudi, struk, bedra, stegna i ostala tajnovita mjesta njihovih dama i morali su mu barem malo zavidjeti.

Renato to nije nimalo primjećivao. Bio je zaljubljenik u žensko tijelo; kao kakav kipar kad zadubljen oduševljeno promatra krivine mramora kojeg smjera oblikovati. Renato je bio umjetnik. Uživao je u svome radu, smjerno šivao, opuštao se slušajući šivaći stroj i njegovo klopotanje. Kad bi u očima vjerne mušterije ugledao oduševljeni odsjaj dok bi sama sebe razmetljivo promatrala u ogledalu, bio je presretan. Njegova umjetnina imala je poklonika. Njegova umjetnost našla je publiku.

Najveću slast pronalazio je u konačnom odijevanju. Korzet je stajao ovlaš položen na krojačku lutku, očekujući da zadobije zapovijedi svoje buduće vlasnice, da svaki komadić tkanine utone u svoju buduću gospodaricu. Korzet je odisao nestrpljivošću kao i njegov tvorac. Tada je dama ušla u odjel za presvlačenje, povukla pregradu i odjenula se koliko je sama mogla. Renatovo srce bi jače zakucalo kad je ona uzviknula: „Spremna sam.“ Iza pregrade je u odjelu za presvlačenje bila drvena greda, postavljena ondje od stropa do poda s izvjesnom namjenom. Dama u nenategnutom korzetu stajala je ondje, držeći se za gredu, i očekivala da tvorac primi pod svoje prste svilenu uzicu kojom će isplesti splet po kralješnici te stegnuti korzet do prave čvrstoće. Obuzdati tijelo, sapeti ga svilenim sponama, čvrsto nategnuti tkaninu i uočiti kako se rasteže po prvi put. Polako potezati uzicu, vez po vez, od kralješka do kralješka, sve dok ne stigne do kraja, do ispupčenog brežuljka koji se tim više ispupčuje – zavezati mašnu i šibicom spaliti vrhove vrpce. Korzet je zavezan.

Dama u sljedećem času stoji pred ogledalom u svoj svojoj ljepoti, divi se vlastitome tijelu, divi se radu majstora, prešetava se, okreće, pocikuje. U tome odrazu raste njezino samopouzdanje, ona se smiješi, zahvaljuje Renatovoj umješnosti, plješće rukama i raduje se. Korzet je kao saliven, sto put su mu rekle, i svaki put kad začuje te riječi, sve je više siguran u svoj talent, sve je više sretan što njeguje svoju vještinu, jer sav se je trud isplatio.

Jednoga kišnog popodneva zvonce salona zazvonilo je u Renatovu srcu. U salon je ušla mlada dama, pomalo bojažljivo, kao da ne zna kamo se zaputila. Ogledavala se po zidovima, tražeći nešto.

– Oprostite, gospodine, prodajete li Vi šešire? – upitala je tiho.

– Ne, gospođice, mi izrađujemo odjeću po mjeri.

– Ali… nemate ništa izloženo. Kakvu odjeću?

– Donje rublje, gospođice. Korzete.

U taj se tren mlada dama nakašlje, nasmije i odmahne glavom.

– Vi to šijete? – u čudu upita.

– Ja, gospođice.

– Zar žene nije sram pred Vama? – pita bezazleno.

Renato se nasmije, odmahne glavom i nastavi ju gledati. Bio je zadivljen. Kao da je po prvi put ugledao žensko biće. Stajala je u dovratku, zbunjena, šešir je donekle prekrivao njezino lice, gledali su se tako, kao dvije životinje odmjeravali. Njegove plave pomalo divlje, pomalo blage oči upijale su njezine treptaje očima, a ona je osjećala taj pogled i zamišljeno razmišljala. Gledala ga je, gledala, a onda progovorila:

– Znate, gospodine, mislila sam kupiti novi šešir, ali šešira imam, a korzeta nemam. Hajde da mi izradite jedan!

– Vrlo rado, gospođice.

Skinula je kaput i šešir i ostala stajati nejasno, očekivanje joj je bilo naporno pa je pocupkivala. Renato je uzeo krojački metar i zamolio ju da skine gornju haljinu. Stajala je nervozno u kombineu, skrivena pregradom za presvlačenje i promatrala ptice koje su plesale po tkanini pregrade, a Renato je počeo odmjeravati tijelo i zapisivati potrebne mjere. Bili su oboje previše zbunjeni da nađu neke riječi koje će razbiti tišinu. Osjećala je njegove nježne ruke kako pomiču metar oko njezina struka, bokova, ramena, grudi… On je više nego ozbiljno gledao u papir gdje je ispisivao mjere pa su izgledali kao da obavljaju neki nadasve odgovoran posao koji ne trpi pogreške.

Zatim se ona odjenula pa su birali tkanine. Primijetio je da je sva u crnome, ali nije pridavao tomu pažnju – danas je crno bio moderan ton. Tek kad je ona u oduševljenju uzviknula nad tamno crvenom baršunastom bojom vina, shvatio je da ona nosi crninu iz nužde.

– Vrijeme je da skinem crninu. – tiho je rekla više za sebe nego njemu. – Gospodine, molim Vas ovu tamno crvenu, a obrubite ju tamno modrom. Mislim da mi je ta kombinacija najljepša.

Promatrao je njezinu nježnu mladenačku put koja je bila potpuno u suprotnosti s odlučnim zrelim stavom starije žene.
Zaljubio se, shvatio je to još iste večeri dok je satima u mislima prevrtao izgled, glas, stav mlade žene. Zvala se Sara. Sitna, elegantna, crna Sara. Preuzela mu je misli, noć, uzbuđivala ga je pomisao na tešku tkaninu na tome malome tijelu. Bio je siguran da ga ona ne bi nikada pogledala. Osjećao se malenim, neznatnim, iako je bio snažan čovjek, širokih ruku, stamenih nogu. Misleći o njoj, sav se skupio, a želio je biti najveći. Cijele mu je misli zauzela. Odlučio je napraviti najljepši korzet do sada. Čak je i zatvorio radnju na tri dana i crtao savršen nacrt budućeg umjetničkog djela. Želio ju je zadiviti. Znao je da će na njezinome prekrasnom tijelu stajati baš sve, ali je htio napraviti nešto što je znao da postoji, ali kako da to izvuče iz svojih misli i prenese na tkaninu? Kako da joj tkaninom zaveže srce, kako da uzicom isplete vez preko njezinih osjećaja, kako da se uplete u nju?

Kad je došla prvi put na probu, potrudio se izgledati što bolje. Imao je plave hlače i crnu košulju, sve je isticalo njegove plave oči još i više. Drhtao je pod košuljom kad ga je pozvala iza pregrade i kad je ugledao bijelu put njezinih leđa. Ovaj je put bila hrabrija i pričala je s njime. Saznao je da je udovica i da ima dvoje djece. Radila je kao tajnica u odvjetničkom uredu. Izgledala je tašto dok se ogledavala u ogledalu. Dalo se naslutiti da je ponosna na svoju skoru kupovinu. Gledali su se Renato i Sara preko ogledala, ona njega, on nju, kao da su im se ruke doticale u tome ogledalu.

Sljedeća proba bila je ujedno i posljednja. Renato je izabrao tamno plavu vezicu kojom će povezati crvenu tkaninu na leđima. Sara je ušla u radnju u zelenoj haljini na kojoj su bile iscrtane crvene ruže. Započelo je ljeto i njeno je lice odražavalo veselje, ozarenost suncem i toplinom. Bila je uvijek pomalo skakutava, poput djevojčice, ali je pod ljetnim odsjajem izgledala još i mlađe.

Iza pregrade, pod tamnim svjetlom svjetiljki, primila se za gredu i očekivala povezivanje. Prišao joj je, iz daleka udahnuo miris njezine svježe oprane kose i počeo provlačiti plavu uzicu, plesti složeni vez osmišljen samo za Saru, potezao je silovito, želeći da se uzica podere, ako baš treba, dok je Sara još u salonu, predano je zatezao prvi, drugi, treći… čvor. Sara je lagano stenjala, jer su leđa preuzimala teret, a struk je bio sve uži i uži. Renato je postao sve čvršći, snažniji, pomalo je zauzimao svoje mjesto vezivača; ponosno, odrješito, žestoko vezao je i sljedeći i sljedeći snop; opasivao svoju odabranicu pomno osmišljenim opasačom. Konačno, bila je svezana. Gledala je u ogledalu njegove divlje oči kako pokušavaju obuzdati svoju strast dok najnježnije odmiču ruke s plave vezice. Gledala je sebe u sapetoj sponi materijala koja ju je izduživala pa je njezin oblik postajao gotovo dugaljiv. Promatrala se je kao da ne vjeruje tko je ona sama, a u pozadini su je promatrale oči predatora. Ogledavala je svoju figuru, obline, odraz, pogledavala pritome u vezivača.

Konačno je progovorila:

– Lijepo, Renato, hvala Vam. A sada to skinite s mene i složite u kutiju. Ponijet ću ga sa sobom.

Kad je ponovno odjenula svoju veselu zelenu haljinu, prišla je tezgi vlasnika radnje i zaustila:

– Znate, Renato, ne znam zapravo što da radim s tim korzetom.

– Kako to mislite?

– Pa, vidite, trebalo Vam je dobrih petnaest minuta da mi ga zavežete, a i Vi ste ga vezali, ne ja. Međutim, ja sam presiromašna za sobaricu, tako da nemam mogućnost odijevati ga često. Možda da ga ipak prodate nekoj otmjenijoj dami koja ima dodatnu pomoć pri vezivanju.

Renato ju je promatrao u nevjerici, tim više jer je već i otisnuo račun u kasi i nije se ni stigao razljutiti u trenu kad je pomislio da je ovo sve neslana šala razmažene djevojčice. Sara ga je promatrala, smješkala se i vidjela da je potpuno zbunjen i da se sprema razbjesniti. A zatim je dodala:

– A možete i Vi svratiti pa mi ga svaki dan odjenuti.

Približila mu se, poljubila ga iza uha. Nasmijala se i shvatio je da je ovoga puta odabrao najčvršću vezicu – ljubavnu udicu.

Ana Kapraljević

Vučica

Vucica za blog Evo jedne stare priče, davno napisane, da vam osvježi Novu 2015. godinu

                 Priča je nastala negdje oko mog 18. rođendana, sasvim metaforički, vjerojatno buđenjem one kreativne sile koja iz niže, prve čakre, počinje ploviti prema drugoj, kreativnoj. Kasnije se, naravno, stvaralaštvo razlije po našim središnjim čakrama. Vrlo mi je draga ova priča, jer predstavlja početak mojeg zanimanja za karakteristike životinja koje možemo pronaći u ljudima.

VUČICA

1.

Zovem se Vučica. Nastala sam jedne strastvene noći kad su se moja majka zemlja i otac svemir jako voljeli. Unutar ljubavnog zagrljaja nastala je njihova najveća želja.

Ipak, unatoč tihoj strpljivosti moje majke i proračunatoj nezamjetljivosti moga oca, oni su prešli preko činjenice mojeg postanka. Zaboravili su da uz božansko podrijetlo mogu biti tek zemaljska životinjica poput drugih Majčinih štićenica. Kad je rođenje bilo blizu, majka je teškog srca svoje čedo dala životinji na othranjenje. Onu, koju je smatrala najpouzdanijom dadiljom malom polubogu, našla je među najkrvoločnijim životinjama. Moja je hraniteljica bila vučica, Divlje Oko. Unutar sebe skrivala je beskrajnu nježnost koju sam ja prihvatila, kao da mi je to zaista moja prava majka darovala.

Životinjska vučica bila je prva i jedina koja je mogla obuzdati strast iz koje sam nastala. Pod okriljem životinjske kože, koja trga tijelo druge radi opstanka, mogla sam rasti onako kako sam i nastala. Moju su pomajku zvali Divlje Oko zbog neizmjerne privrženosti tami u kojoj je nalazila zaštitu i savršenstvo. Divlje Oko živjela je sama. Njezin je odabranik i vjerni pratitelj u nevoljama poginuo godinu dana prije moga rođenja u dvoboju s medvjedom. Zvali su ga junakom, ali samo kad su u prikrajku govorili o njemu. Još tako svježa uspomena razarala je Divlje Oko pa bi postajala žednija krvi nego obično. Pred njome je jedan mladac slučajno samo spomenuo njenoga Ethela, a ona ga je nasmrt izgrizla.

Moja je majka pretpostavila gomilanje žalosti i strastvenog nedostatka predmeta ljubavi u Divljem Oku pa, kad sam ja došla, sva se posvetila meni.
Nikada nisam zamjerila roditeljima. Imala sam zaista izvrsnu hraniteljicu. Kad su me stvarali, dali su mi posebne darove koje nosim cijeli život.

Moja majka dala mi je misao i spoznaju. Njima upravlja moj mozak. Moj otac darovao mi je snagu, duhovnu i tjelesnu. Divlje Oko darovala me ljubavlju, za mene najvećim darom i zato je jako poštujem. Sestre moga oca, crne rupe, dale su mi strast.

Uvijek sam vjerovala svojim darovima. Oni su me vodili do smisla. Kad se traženje rodilo u meni, rodila sam se i ja. Moja pomajka naslućivala je snagu, misao i spoznaju prije nego što sam ih ja uopće nazvala svojima. Traženje je već ostarilo u meni i trebalo ili novi zamah i čistu volju ili ugasnuće. Moja je volja bila zamagljena udobnošću životinjskoga života. Trebao mi je poticaj. Majka me probudila snom.
Zahvalila sam Divljem Oku na ljubavi.

Kad sam navršila 17 godina i kao uljez lutala livadama, kad sam zamrzila svoju dlakavost, došla je majka.

Tu sam noć spavala na otvorenom, čopor je spavao unutar spilje. Voljela sam miris mahovine, mirisala zvjezdanu prašinu u bršljanu. Nesreća je bila izvan mene. Sanjala sam veliku Svjetlost koja me odvela na čistinu šumske livade. Svjetlost me probudila. S mojih udova skinula je dlakavost životinje. Moji su udovi postali duži, zaobljeniji, na šapama sam osjetila duge krakove. Moja prsa nadimala su se dok nisu postala nešto poput voća koje su jeli biljojedi iz našega kraja. Kao da je sva moja dlaka s mene prešla u moju glavu i širila se prema dolje dok mi nije prekrivala gotovo čitava leđa. Velika Svjetlost proširila se mojim očima i rekla mi da imam tijelo sirene.

– Sirena je bila ljubazna, poželila ti sve najbolje i podarila ti tijelo svoje kćeri. Sada si zaista ljepotica. – rekla je Svjetlost.

– Ali, majko, izgledam tako čudno, što će mi sva ova dlaka, zašto sam tako izdužena i zašto su mi prednje noge tako kratke?

– U svijet u koji ćeš odlaziti svake večeri unijet ćeš ljepotu nad ljepotama. Ono što ti se u tvojem svijetu čini čudno, tamo je itekako normalno. Vjeruj mi bit ćeš najljepša. Svake večeri ti si Žena. Bit ćeš nježna koliko želiš biti, zaboravi vučje korake i hodaj na dvije noge. Ti si i dalje Vučica, ali nosiš obilježja i najpametnije životinje. Ti si poput čarolije, no dijete moje, ti si sigurno i najstvarnija moja kći.- nasmijala se moja majka i izblijedjela.

Osjećala sam se moćno i sigurno. Znala sam sada da rastem uz poglede svojih roditelja. Svake bih se večeri pretvorila u djevojku. Tijelo mi se mijenjalo. Postojalo je zrelije, ozbiljnije. Voće je raslo na meni i počelo mi se sviđati. Jedne je večeri bila jaka mjesečina. Došla sam do izvora na kojem je čopor pio i posegnula za vodom. Sada sam već naučila koristiti svoje prednje noge za skupljanje, pa sam tako popila vode. Ugledala sam svoj lik i nasmijala se toj čudnoj vrsti životinje, Ženi. Osjećala sam se i unutar Nje i izvan. Imala sam još uvijek dva tijela.
Sa svojom 21 zemaljskom godinom narasla sam u odraslu vučicu i odraslu ženu. Divlje Oko me promatralo.

– Čopor osjeća tvoju snagu, Vučice. Morat ćeš nas napustiti, ako ne želiš da te zakolju. Volim te, ostani uvijek kakva jesi.

Pošla sam stopama izvora. Voda me vodila da nekih spilja iz kojih su izišli Ljudi. Radili su nešto i stvarali, a ja nisam razumijela. Gledala sam ih dok mi je vjetar šaptao šuštanjem lišća:

– Vučice gledaš u tami. Gledaš ih kako se bore sa svojim nedostacima Uma. Tvoja im majka daruje razmišljanje, a oduzima neprestanu moć vida. Ti pak imaš oči jele. Ona gleda iz prikrajka, njezine oči dopiru u daljinu, ti ih uspijevaš razabrati zbog savršenstva tvojih zelenih očiju. Oči ti sjaje u tami, ne pokazuj ih često, Ljudi će ih se plašiti.

Krenula sam prema stopama vjetra. Htjela sam im se približiti. Mislim da sam razumijela njihov jezik. Shvatila sam koliko različitih jezika ima, jer majka i vjetar govorili su mi jednim govorom, a moji vuci drugim. Ljudi su imali sasvim drugi, pomalo pištajući način sporazumijevanja. Sve sam voljela: i moje panđe danom, kojima sam grabila čvrsto i sigurno, ali i moje nesigurne korake prema ljudskim nastambama. Vidjela sam koliko čudnih stvari nose na svome tijelu pa sam uzela jednom prilikom dok su spavali dijelove koji su mi se činili prikladni. Stajali su na nekoj grani i plesali s vjetrom. Kad sam se drugo jutro probudila, to je odijelo visilo na mojemu krznu i stezalo me oko nogu. Jedva sam ga se otarasila.

Lutajući između dva svijeta navikâ moja dva čopora, osjetila sam da niti jednome dokraja ne pripadam. Niti sam s jednima mogla biti danju, jer su me se bojali i mrzili me, niti su me drugi poznavali, a bojala sam se da me se i drugi ne uplaše. Sve što sam mogla naučiti o noćnom životu Ljudi, usvajala sam s najvećom radoznalošću, ali kad je svanuo dan, morala sam bježati u šumu da me ne ubiju s nekim čudnim granama kojima su me gonili.

Tiha je jeza, poput beznadnog straha, prošla mojim kostima kada sam ugledala jedno malo zalutalo mladunče ispred sebe. Mlado je kasno u noć otrčalo prema šumi i to su ga jutro njegovi zvali unedogled. Nije me vidio, pa sam iskoristila da ga brzim potezom smjestim među svoja usta i odnesem njegovima. Počelo je urlikati, a ja sam se trudila što brže trčati u smjeru zazivanja. Tako me se strašno bojao! Kad su me Ljudi ugledali, osjetila sam ogroman strah u njihovim očima. Moje su oči zasjale suzama (od kada sam postala polužena mogla sam plakati i kao životinja). Spustila sam mlado na zemlju i ono je otrčalo jednom čovjeku. Rekao mu je da sam ga nježno nosila i da ga ništa nisu boljeli moji veliki zubi. Uvjeravao je čovjeka da vuci ne grizu. Čim je dijete bilo na sigurnom, Ljudi su me htjeli uloviti. Brzo sam pobjegla.

U noći kada je tama razbijena velikom svjetlosti iz ljudskih nastamba, moja me majka ponovno posjetila. Ovaj me put dozivala s izvora. Voda je žuborila njezine riječi:

– Pokrij se svojom kosom, jer to što ti visi s glave, to se naziva kosa. Tvoje tijelo nije naviklo na hladnoću. Dovoljno si lutala između sna i jave. Dovoljno noći nisi prespavala. Svjetlost koju vidiš zove se vatra. Vatre se Ljudi boje. Pođi prema njoj i postat ćeš Žena, prava žena. Uplašit ćeš se vatre, ali ne gubi pribranost. Uzmi nešto odjeće, odjeni je i skrij se na sigurno do zore. Tada će te netko već primijetiti. Tvoji te roditelji vole. Ne gubiš ništa od same sebe, životinjsku snagu sada imaš u ljudskoj gipkosti i okretnosti. Nikada više nećeš govoriti životinjskim jezikom, samo ćeš ga čuti.

Jedno vrijeme stajala sam nepomična. Zar je to moguće? Vatra je bivala sve veća. Kao da me je zvala. Pošla sam, a voda iz izvora me je slijedila. Zapitala sam vodu zar će me pratiti do vatre, a ona mi je rekla da se vatre ne boji kao što ću je se bojati ja; ona ju ide svladati.

U noći kad sam postala Žena, vatra je bila ugašena, a mali plamen buknuo je u mome srcu. Probudile su me životinje. Kasnije sam saznala da ih zovu kokoši. Glasale su se neprestance i govorile dobro jutro.

Neki je čovjek stajao kraj mene i miješao neku smjesu. Kad je primijetio da ga promatram nasmiješio mi se i pozdravio me. Nisam mu odgovorila, ali on je nastavio:

– Jednom sam usnio san o velikoj vatri. U toj vatri pojavila se mlada djevojka sa crnom kosom potpuno naga. Ovila je kosu oko tijela i trčala prema nekom nepoznatom dijelu u stravi od vatrenih jezika. Ti znaš da si ta djevojka. Govoriš li uopće?

– Nisam znala da vam je moja majka govorila o meni. Je li vam rekla da me primite u svoju spilju?

– Ali ja ne znam tvoju majku, dijete.

– Svatko zna moju majku. Ona je i vaša majka, ali vama govori kroz san meni kroz pojave. Hvala vam što ste me spasili od vatre.

– Nisam. Sama si se spasila. Kao da te je bilo strah da netko ne vidi tvoju golotinju, pa si se ogrnula nekom starom krpom bačenom na ulici i uletjela u moju kuću. Tek sam te ujutro pronašao kad sam ugasio vatru s ostalim susjedima. Vidio sam te kako trčiš, ali nisam se mogao maknuti od mjesta gdje sam gasio. Reci dijete otkuda bježiš?

– Ne bježim, došla sam živjeti s Ljudima.

– Zar dosada nisi?

– Ne, živjela sam s Vukovima.

– Pazi što govoriš, mogli bi te zatvoriti zbog takvih laži, nitko nikome ne vjeruje na ovome svijetu.

– Ali ja ne lažem!

– Dijete, mirišiš po bijegu, kao da donosiš smiraj dana, kao jesen.

– Miris je moj poput jeseni. Da, to mi je jednom rekla moja majka. Rekla je: Ti si draga moja nastala u jesen, tako si se rodila u jesen i imat ćeš dah hladne jeseni. Nisam ju razumijela, a eto sad znam. Kako vam je puno govorila o meni! Kao da sve znate!

– Star jesam, ali ne znam puno. Mogli bi ti nešto učiniti dok si kod mene. Ljudi se ne vole. Ako zaista nisi živjela s Ljudima, onda nemoj niti htjeti. Oni su grozna bića. Vrati se otkuda si i došla. Takvu ljepotu kakva si ti vrlo lako bi uništili.

– Ne vjerujte mojoj ljepoti, ona je i više snažna nego što vi mislite. Ako ste stari, znači da znate puno o Ljudima, a ja ne znam ništa. Morat ćete me poučiti, jer ja mirišem na bijeg od životinja. Životinje bježe od Ljudi. Ja od njih ne želim bježati.

2.

Ethel je pričao i ja sam učila. Osjećala sam da ljubav vezuje. Voljela sam Ethela poput oca. Rekao mi je da mu je žena umrla od ugriza vuka. Ugrizao ju je za vrat i ona je iskrvarila nemajući dovoljno snage da ga zazove i probudi. Ethel se nije pomirio s krivnjom koju je osjećao zbog svog sna te noći. Plakala sam zbog svojih porodica. Moja vučja porodica bojala se ljudske, a ljudska je od straha ubijala vučju. Kad bi se strah ujedinio iz očiju obje obitelji, nastao bi isti sjaj u očima. Divlje Oko bila je moja majka, a Ethel moj otac. Njihov žar očiju sjajio je jednako.

Jednom je Ethel smiješao neki napitak i smijao se plačući. Nikada nije bio tako veseo. Smijala sam se i ja. Bio je to smijeh prošlosti.

– Vučice, imaš nešto u očima, govorio bi mi, kao da poznaješ puno toga, a opet tako si mlada. Tragam stalno za dubinom tvojih očiju. Tvoj osmijeh leluja na vjetru, ali ne staje, zajedno s tobom plovi. Gdje li si rođena, dijete?

– Smijeh su nam dale hijene dok nisu postale ljute i ohole, objašnjavala sam mu. Tada su bile dobre, ali to je bilo tako davno da niti ja ne znam.

– Nikada te nisam upoznao.

– Upoznat ćeš me kad shvatiš zemlju.

– Onda te neću nikada upoznati. Nitko od nas ne shvaća zemlju. Ona je ćudljiva i preponosna da bi nam to dopustila.

– Meni je dopustila.

– Čudna si ti, Vučice.

– Poznaješ ti mene, Ethele, ali ne znaš odkuda. Poznaješ me iz vremena kada si bio Vuk. Drago mi je što sam te srela. Divlje Oko bi bila sretna da zna kako živiš u tako lijepoj životinji.

Tako bi Ethel i ja razgovarali u kasnim noćima koje su uvijek bile nevjerojatno hladne. Čak i dok sam gola hodala poljima, u vrijeme svoje preobrazbe, nije mi bilo tako hladno kao u udobnosti ljudske nastambe. Možda je to bila samo nostalgija. Kada je došao trenutak rastanka, zaželjela sam ponijeti dio Ethela sa sobom. Uzela sam njegovu ruku u svoju i prislonila je na prsa. On mi je predao zeleni kamen.

– Jedan čovjek ima drugi kamen. Njegov je kamen plavi. To sam sanjao kad sam bio mladić. Znao sam da ću te sresti, nepoznata djevojko. Čini mi se kako sam samo za tebe živio. Čovjek s plavim kamenom iz mojih snova udružit će se s tvojim plamenom, taj će plamen zasjati kao jedan. Tada će se naći vaše dvije prirode. Zelena i plava priroda, to su Zemlja i Nebo. Svod je njihov između, a vi ste njegovi potomci. Pođi, zadaću svoju započetu završit ćeš bez mene.

Otišla sam u zoru. Zeleni kamen sam progutala.

Kako je daleko moja spoznaja! U svijetloplavom horizontu otkrila sam oblačak sumnje i molila se precima. Otkrila sam kako tišina njeguje, tješi svojim rukama od dima. Hodajući kopnom na kojemu žive Ljudi osjetila sam tišinu, sumnju i strah, a gomilali su se tamom u meni poput šarenih perjanica ptica u vučjem svijetu.

Moja je majka imala pravo. Doista sam bila ljepša od drugih žena. Divili su se mojoj ljepoti i nudili mi svoje sužanjstvo. Mislili su da moraju služiti ljepoti pa sam imala najljepše haljine, puno prijateljica i puno lijepih prijatelja s kojima sam svakodnevno razgovarala. Konačno su mi dosadili ti razgovori, svedeni uvijek samo na moju ljepotu. A ja sam znala još tako puno toga! Željela sam pričati o ljepoti drugih životinja što su drugi smatrali jako čudnim. Životinje u njihovim očima su bile sve one koje nisu Ljudi i nisu zavrijedile da ih se uspoređuje s ljudskom ljepotom!

Poslije nekog vremena shvatila sam da me smatraju zalutalom božicom. Zvali su je Princeza Enat. Nestala je neke tmurne noći, a govorili su da mi je sigurno stradalo sjećanje i da sam za sjećanje dobila ljepotu. Sve me je to nasmijavalo i kad god sam govorila suprotno, pripisivali bi to nekom mom urođenom ludilu.
Katkad bih posjetila Ethela na konjima koje su mi poklonili i on mi je uvijek nanovo preporučivao da ostanem u toj dragoj obitelji koju su svi voljeli i kojoj su se svi klanjali. Moji domaćini su bili kralj i kraljica i govorili bi mi “naša kćerkice”, jer su najvjerojatnije zaista jako voljeli svoju kći Enat. Ja sam kod njih nalazila utjehu i pripadnost koju sam izgubila otišavši iz čopora.

Život te tako veže uz čopor. A ja sam htjela putovati. Otišla sam jedne tmurne noći kako bi mislili da se princeza Enat dala na jedno od svojih lutanja. Bilo mi je žao ostaviti kraljicu i kralja pa sam ih poljubila rosom kako bi me se sjećali.

Na brodu na koji sam dospjela pojavio se Čovjek s plavim kamenom. Bio je u društvu lijepe žene i, smijući se njenim šalama, zasjao je svojim plavim očima u mojem pravcu. Vjetar je puhao u moja leđa i sunce je sjalo u moje oči, prsa su moja blještala zlatom na haljini, ali ništa nije toliko vrištalo radošću kao moje srce. Plave su oči pogledale u mojem smjeru i skrenule pogled. Čovjek s plavim kamenom nije me prepoznao. Usnule njegove oči probudile su još žešću ljubav u meni tog dana na palubi.

Lijepa se žena smijala.

I onda je zavladala Ljutnja. Ljutnja koje se moj otac bojao. Ljutnja se vidjela na mojim obrvama, šutnjom sam krila strast koju su u meni posijale crne rupe. Zašto je moja tišina privlačila ljude, ne znam, oni su vješto unosili raspoloženje na brod, ali čim bih se ja pojavila, tišina je prelazila na njihove uzvike i uzvici su postajali nečujni. Tako me je vjerojatno i primijetio. Čovjek s plavim kamenom obgrlio me svojim odijelom jedne večeri na palubi. Moje su oči plašile, a tajanstvenost ga je privlačila. Bio je pravi Čovjek. Bio je ono neznano što ja nisam imala, a Ethel mi nije rekao da ću to toliko zavoljeti. Kako sam znala da je on taj koji ima plavi kamen? Osjećala sam kad je progovorio Vjetar, zaplesalo more i nasmijalo se Sunce. I strašno sam ga se bojala. Znala sam da sam ja zeleni kamen progutala, a ako ga on i negdje ima, kako ih sjediniti kad su sad dio naših tijela?

Rekao mi je da se zove Mirith. Bojala sam se ljutnje u lijepoj ženi.

-Reci, zar se tvoja žena noćas ne ljuti kad ti razgovaraš samnom?

-Koja žena?

-Plava žena s kojom si se jučer smijao.

-Ali ona je moja sestra, zašto bi se ljutila.

-Drago mi je. A gdje skrivaš plavi kamen?

-Kamen, kakav kamen?

-Ti ne znaš za plavi kamen…Zar ga nisi trebao progutati?

-Kako si ti čudna djevojka. Ali unatoč svojim bizarnim šalama, jakim očima koje kao da razotkrivaju, nevjerojatno me privlačiš. Odkuda dolaziš?

-Iz šume, ne znam kako se zove. Znaš, ti si prvi koji me to pitao, ostali su uvijek pretpostavili da znaju odkuda sam. Moja je šuma sada daleko, i čopor, i obitelj, i Ethel, jedino vjetar pjeva, čuješ li ga?

-Kako ti je ime, zagonetna djevojko?

-Zvali su me Enat, princeza Enat, ali zovem se Vučica.

-Enat, zar si to ti? Poznavao sam Enat prije nego što je otišla, ali ti si mnogo ljepša od nje.

-Ja sam Vučica. Ali zašto i ti govoriš o ljepoti? Zašto je vama Ljudima tako važna ljepota, što vidite u njoj? Ti mene ni ne poznaješ. Nešto sam krivo učinila, mislila sam da ti mene poznaješ kao i ja tebe.

-Ali ne razumijem te.

Otišla sam, jer je more urlalo. Njegovu ljutnju nisam htjela izazivati. Molila sam se precima, ali nisam razumijela. Trebalo je još vremena.

Pričali smo. Rekao je da još nije upoznavao tako dugo osobu, a da me još uvijek niti malo ne poznaje. Sada sam se ja smijala, vodio me po palubi, stigli smo i u neko mjesto, onda smo šetali beskrajne šetnje, kupali se u moru. Bila sam tako sretna. Stalno sam ga propitkivala o prošlosti da saznam o plavom kamenu, ali ništa iz njegova života nije upućivalo na to. Već sam pomislila da me Ethel prevario.

Rekla sam mu da želim naučiti sve o umjetnosti ruku u Ljudi. Shvatio je kasnije da ne znam čitati i pisati, iako ja nisam znala što to znači. Rekao je da nikada nije sreo nekoga tko tako brzo pamti. Naučio me toliko toga, a kada više nije znao, učila sam sama. Dugo i dugo bih čitala, a on me promatrao. Nisam mu rekla o svojoj ljubavi, htjela sam znati nešto o kamenu prije nego ga zavolim do kraja. On bi pričao o nekoj ženi koju iznimno voli, jer je posebna, bojala sam se znati.

Znanje je bilo vrhunac kojemu treba doći. Tako sam strastveno željela stići, saznala sam da postoji više vrsta strasti. Strast je činila mnogo u mome životu. Majka je jednom rekla da sam sazdana iz strasti. Tada nisam razumjela. Mirith me volio. Volio me strastveno. Željela sam da me zavoli plavo.

Jednog me jutra poljubio. Rekao je da ne može više. Pitala sam ga što. Rekao je da me više ne može čekati, jer me strašno voli. Poslije mi je rekao da se to zove Poljubac. Ja sam tu radnju osjetila toplom i nježnom. Poljubila sam i ja njega, ali sam mu rekla da ga mogu čekati, čekati dok me ne zavoli plavo. Nije razumio, a sunce je blistalo. Otkrila sam strast iz koje sam nastala. Naučio me svakom koraku, pokretu i doticanju. Ja sam njega naučila tišini. Voljeli smo se sami. Nitko nam nije dolazio. Sjetila sam se majčinog svjetlog smješka. Otac mi je došao u san. Pitala sam ga koliko je sretan. Rekao je da je njegova sreća daleko, negdje u pustinji, ali da je dobro sačuvana. Mirith je rekao da sam govorila u snu. Nisam razmišljala o plavom kamenu, kupala sam se u novosti i neznanju.

-Osjećam tvoju tugu. To je ono ljudsko u tebi. Zašto misliš da je plavi kamen još uvijek u obliku kamena, zašto misliš isto za svoj zeleni?

-Majko, ja ga volim.

-Znam i to je dobro.

-Voli li on mene samo strastveno?

-Ne znam dijete, poznajem tvoje osjećaje, ali ne i njegove, morat ćeš sama saznati.

-Pa kako da ih nađem?

-Misli, Vučice, osjećaj i stvaraj.

Otišla je sa zorom. Ljutila sam se na nju. Taj dan je kišilo. Mirith se bojao grmljavine. Rekao je da stvara tjeskobu u njemu. Rekla sam mu da to meni otac odgovara na moju ljutnju i da me kori. Rekao je da ja nisam kriva.

– Mirith, ne razumijem što mi je činiti. Ne znam te. Majka i otac se ljute što ne razumijem. Morat ću otići od tebe. Morat ću te upoznati na daljinu.

-Nećeš mi to napraviti! Želim te vječno uz sebe.

Zahvalila sam vjetru što ga je uspavao. Ujutro sam otišla. Mirith je spavao nedotaknuto i nisam ga poljubila. Napisala sam mu pismo i ispričala se na odlasku. Kasnije me jako rastužio rastanak. Znala sam da je tužan. Osjećala sam njegovu tugu i znala sam da je plava. On je bio plavi kamen, on je rođen iz samog oceana, ali je to zaboravio. Htjela sam doći k njemu, ali odjednom, on je otišao, napustio našu pustinju. Nisam ga uspjela naći niti na jednom našem mjestu. Njime je zavladala tuga, ona tuga iz koje je nastao. Bio je previše napuštan, a ja sam ga isto napustila.

Ovoga puta nisam plakala. Samo sam gledala u tjeskobu.

3.

Otac je grmio cijelu noć.
-Zašto si mislila da je traženje daleko od tebe?

-Mislila sam zbog čopora. Kako sam mogla napustiti čopor i tražiti, napustiti Ethela i tražiti, napustiti obitelj i tražiti, morala sam i Miritha da ga ponovno nađem.
Nisam ga našla. Tiho sam plakala, zahvaljivala majci na suzama. Zašto je baš Čovjek moje traženje, i to baš Čovjek koji ubija moj narod, a ne poštuje svoj?
A opet Mirith nije tek Čovjek. On je ispunjenje. I zato sam ga se bojala, došla sam prebrzo, prerano, nespremno svojem snu i ispunila ga, a nisam niti znala. Htjela sam biti nježna, a bila sam gruba.

Vjetar je šaptao moju brzopletost, a ja sam se kupala u moru. Htjela sam zaboraviti.

Našla sam ga daleko, tek u pogledu. On me nije primijetio. Bio je tamnih plavih očiju, podsjetio me na Divlje Oko. Nekako se nije uklapao u obitelj, više se uklapao u moj čopor. Postajao mi je sve draži, ali nisam prilazila. Bojala sam se smrti ljubavi. Osjetila sam ponos i to me ubijalo. Strasti nije bilo niotkuda. Primijetio me jednom dok sam ga slijedila.

-Zašto me slijediš? – nije me prepoznao.

-Htjela bih znati je li me još osjećaš.

-Ali ja te ne poznajem!

-Oči su tvoje pretamne, znači da tuguješ. Nisam te htjela napustiti, sad znam da si ti moj plavi kamen.

-Vučice?

Otišli smo na večeru. Bio je vatromet. Netko je ispalio mnogo svjetala koje su učinile neki lijepi lik na nebu. Htjela sam zaspati na njegovoj ruci. Htjela sam reći nešto novo i neponovljivo.

-Kako si ti?

-Pa otkada si otišla bavio sam se poslom. A ti?

-Ja sam te tražila.

-Zašto si otišla?

-Ne znam, bojala sam se.

-Još se bojiš.

-Ne. Nisam više Životinja. To je sigurno. Dok sam bila, sve je bilo jasno, a sad…

-Ljudi to ne znaju. Ljudima je uvijek sve nejasno i složeno.

-A ja sam poznavala…

-Želiš li opet otići, pođi sada.

-Ne želim.

Slušali smo strelice kako padaju.

Zovem se Vučica. Nastala sam jedne strastvene noći kad su se moja majka zemlja i moj otac svemir jako voljeli. Unutar ljubavnog zagrljaja nastala je njihova najveća želja, ja. Unutar strastvenog ljubavnog zagrljaja ja sam se voljela sa Mirithom. Dohvatila sam svoju pticu, uhvatila svoje smirenje, darovala se. Nisam tražila više, osjetila sam da više neću čuti majku i oca, vjetar i jele, more i ptice, osjetila sam da više ne znam njihov jezik, da ih više neću poznavati. Osjetila sam sebe u sebi i znala da ću postati majka. Zaista, postala sam jedna od majčinih kreacija. Ona je rekla da ju nisam razočarala. Ona je rekla da sam joj predala natrag pustinju. Znala sam da su našli sreću.
Razmišljala sam, gledala i vidjela kako se odgovori mijenjaju. Ali više nisam bježala od pitanja.

Ana Kapraljević, Zagreb, 1998.

Kako zaboraviti izgubljenu ljubav?

casablancaBrko

                    Postoji mala vrtna restauracija, spremna da pod grozdenim busenima skrije svoje goste od socijalne slojevitosti, ali i da ih utopi u rijetku tajnovitost koja više gotovo ne postoji u ovom novom, izmijenjenom Zagrebu.
Brko je sjedio skriven pod žbunjem, slušajući trambunjanje tramvaja sa Savskog mosta, misleći kako je znakovito izabrao baš ovo mjesto za posljednju čašu vina. Brko se namjeravao ubiti, a Sava je bila romaneskni odabir za tako delikatno svršavanje velikog dopisnika.

– „Popit ću ovu čašu, a onda u boj!“ – podigao je teatralno ruku, a konobar, navikao na ekspresivnost lokalnih pijanaca, samo je zakolutao očima.
Brko je znao svršavati. Od svog je života učinio niz završenih svršetaka. Prvo je razumno razložio sam sebi da je Mađarica htjela samo brak, a njemu se sjeme još nije sijalo. Bio je daleko premlad za potomstvo. I to još s Mađaricom! Ona bi ga varala već za godinu dana, koliko je pohotna bila svaka njezina nježna nit. A Ilonka je bila prekrasna, morao joj je priznati, prisjećao se. Tanka, blijeda, vatrena kao vreli izvor. Žestokih bedara, živopisnih psovki, nezasitna, nezasitna…
Vratio se u Zagreb, pokisao. Kiša je padala, ma što padala, lijevala, želeći ga valjda kazniti što nije natrpao desetak kučića u slobodarsku kobilu mađarskih prerija – Ilonku. Znao je on takve.
A znao je i da je privlačan ženama. Oduvijek su ga zvali Brko, s razlogom. Imao je pun, čvrsti, lički brk kojime se osobito ponosio. Bio je stamen, vitak i crnomanjast. Crnoputast u zvjerinjaku prozirnih bijelih kokoški. Baš su se ovi Zagrepčani mogli nositi s njegovom visokom brdskom pojavom!
Znao je, sve je on to znao – i dobro koristio. Nakon Ilonke tješila ga je pokorna Marica, tiha na javi, a i u krevetu. Bezlična. Brzo mu je dojadila. To zapravo ni nije bilo žensko čeljade. Blaga, plaha ovčica, to je bila Mara. Bilo mu je žao zaplakane Mare kad je uzeo kovčeg i sjeo na vlak za Split. Gledala ga je, sjeća se tog pogleda punog boležljivog nerazumijevanja.
Jedno vrijeme lovio je sofisticirane inozemne nasljednice po Jadranu. Bilo je takvo vrijeme. Učio se kulturi i prenemaganju od nabujalih frigidnih mačaka koje su iz dosade širile svoje „vidokruge“. Podučavale su ga glumatanju. Te su mačke znale dobro glumiti. Ali nakon Ilonke, znao je da su tek vrhunske glumice, ništa više, pa mu je i to dosadilo.
Ponekad je (ali samo ponekad) njegov krevet bio prazan. Prevrtao se po krevetu, umetao poplun među noge i sanjao o nekom biću koje bi bilo ono nešto, jedinstveno, koje bi ga nagnalo na vjernost, koje bi ga probudilo da piše zaljubljene sonete, kupuje bukete, troši svežnjeve papira na srcedrapateljna pisma.
Međutim, kako da im povjeruje? Sve su one željele zaraditi, ovako ili onako. Sve su žene prevrtljive, rekao mu je davno otac. Kako su samo vješto namještale svoje zadnjice, pa ga njima trzale, slučajno baš, dotakle ga da mu se sve zavrti, da mu dođe da izgubi pamet, ovdje na ovome asfaltu. Ili su htjele da se on za njih „pobrine“. Pa bi mu, onako plodne, nametnule cijelo leglo pačića koji grakću u smjeru funkcije, novonastale i nenadane – oca. A ne, nije se Brko dao tako lako uhvatiti. Bježao je, svaki put iznova, mijenjao adresu, bio inozemni dopisnik za komunističku štampu po cijelome nekadašnjem Paktu. Bio je u tome čak i dobar.
Francuskinje tek! Lažnih li gusaka! Prijetvorne, frivolne, koketne, histeričnih glasova i nekog neartikuliranog cičanja, da je par puta poželio ošamariti ih. Crnkinje i mulatkinje, Španjolke, znale su biti mazne i ugodne; uživao je na njihovim prsima punima razumijevanja. Gladio je njihove zagasite crne kose i osjećao se snažan i nejak, obožavan i voljen među njihovim predivnim toplim prstima.

Jedne zimske nedjelje pušio je cigaretu na glavnome osječkom trgu. Vani je carevao vjetar, težak, slavonski vjetar koji zadire pod sve slojeve odjeće. Ispred tramvaja u daljini hodale su dvije tanke nožice pod masivnom bundom. Ušla je u isti restoran. Naručila jaja, kruh i votku. Čuo je njezin tvrdi glas, ogrezao od hladnoće po kojoj je već satima hodala – bila je promrzla. Napola se okrenuo i promatrao ju u ogledalu na zidu. I dalje je bila omotana u ogrtač, gledao je kako se trese, izgledala mu je tako krhko. Pomalo se pobojao svoje želje da ju zagrli i zagrije.
Nakon nekog vremena odgurnula je bundu i obrazi su joj počeli poprimati boju. Jela je mirno, bez žurbe, pogledavala ostale goste pa opet spuštala pogled. Nokti su bili obojani crvenim lakom, onda u modi, ali kao da je lak nagrđivao njezinu nježnu pojavu. Prstenje joj je donekle nalikovalo.
Nešto se nećkao, ali je ipak odlučio djelovati.
– „Slobodno?“ – upitao je i odmah sjeo do nje. Pogledala ga je, sasvim rezignirano, promotrila cijelu pojavu, polako prožvakala i izustila:
– „Nisam Vam dopustila da sjednete. Molim Vas udaljite se ili ću biti prisiljena pozvati konobara.“
Shvatio je to kao dio njezinog koketnog šarma (sve su one namiguše!) i nastavio sjediti. Gledala ga je netremice, a onda snažno, kako nikada ne bi očekivao od nje, viknula: „Konobar!“
Konobar se sletio do lijepe neznanke.
– „Ovaj neuljudan gospodin odbija ustati iako je samovoljno sjeo za moj stol. Učinite nešto.“
Tolika hladnoća, čak prezrivost, miran kontroliran glas. Shvatio je to kao osobnu uvredu, ali se pristojno ustao, platio i otišao iz kafića. Koja žena! Koja prepotencija! Još je dugo ljutito hodao Tvrđom, ni ne osjećajući ledenu hladnoću u cipelama.
Lijepa neznanka, a da to Brko nije znao, u međuvremenu je otišla do hotela, otuširala se, malo odrijemala i preodjenula se za večeru. Sreli su se oči u oči, ulazeći u hotelsku salu za večeru. Bili su smješteni u istome hotelu i nije bilo mnogo gostiju. Bilo je logično da će jedno drugome praviti društvo. Njemu je bilo logično.
– „Oprostite za ono ranije, gospođice.“
– „Gospođo.“ – odrješit ispravak.
– „Oprostite, gospođo. Jeste li možda spremni večerati sa mnom?“ – tiho je rekao.
– „Možda… ako obećate biti pristojni.“ – i dalje odrješito.
– „Obećajem.“

Sjede, jedu, promatraju se. Poput životinja. Prvi put uočava da su joj oči beskrajno plave. Duboke, inteligentne. Osjeća da ga ogoljuje, shvaća ga jednim pogledom. Ne zna joj ni ime. Ali zna, u tome trenu zna – ona je njegova sudbina.
– „Kako se zovete, gospodine?“
– „Ante. Zovu me Brko. A Vi, gospođo?“
„Tatjana.“
Zar ona popušta stisak? Moja Tanja, već je moja, znam to, iako stisak još nije popustila, iako ne znam hoću li ikada ugledati osmijeh na njezinome licu, moja malena Tanjuška, moja…udana Tanja?! Tek tada zamjećuje burmu na njezinoj ruci.
– „Udani ste?“ – gleda ju zbunjeno. (Da, rekla je gospođo.)
– „Jesam.“ – odgovara ona mirno. I po prvi put, pomalo pomiče zastor obrane sa svojih zjenica.
Govori o mužu, djeci, poslu učiteljice, o kolegici u toplicama koju prati preksutra do Zagreba, pa odlazi natrag kući, osjeća da ona često odlazi od kuće. Govori mu tihim povjerljivim glasom, ispijaju vino, otvara se pred potpunim neznancem. Ona govori, on ne čuje do kraja, gleda u male ruke, u čvrsta usta, u kosu podignutu u punđu, pomišlja kakva joj je kosa kad je raspletena, gleda okovratnik, visoko dignut da se tek tračak vrata nazire, gleda, gleda, gleda…
Sutradan šeću Tvrđom. Oslanja se na njegovu ruku, on drhti. Nikada nije drhtao zbog žene, ne, nije nikada, zaklinje se samome sebi. Postaje dječak. Poželi ju poljubiti, suzdržava se. Pokušava ju što manje dodirivati, boji se – ostat će bez nje; ona će opet sagraditi bedeme.
Navečer, nakon večere, tiho kucanje na vratima sobe. Otvara, gleda ga njegov anđeo.
– „Uđi.“ – počinje drhtati.
– „Došla sam… jer… lijepo je s tobom. Drukčije. Zavodljivo. Ne mogu ti puno dati… a tebi to ni ne treba…“ – govori sebi u bradu, mrmlja nešto. On ju konačno ljubi. Pronašao je drugi dio svog para. Zar ljubav može biti toliko lijepa, pita se.
Dodiruju se, razodijevaju, liježu na svoju meku postelju, nema nikoga. Boji se i dalje, da ona ne uzmakne, otkriva u sebi neku novu nježnost. Miluje ju kao malenu košutu, baš mu tako izgleda – Tanjuška košuta. Tanke nožice, tanke ručice, moje malo medeno klupko, tepa joj veliki zavodnik, potpuno se prostire pred tom nježnom, a snažnom ženom.

Prvi put je u ovoj restauraciji sjedio nekoliko mjeseci kasnije upravo sa Tanjuškom. Imala je narančastu ljetnu haljinu, smijala se, sasvim pomlađena zbog njihove tajne ljubavi. Tajna Tanja, tajnovita, bajkovita, nestvarna, daleka, uvijek pomalo udaljena, neopipljiva, time tim više uzbudljiva, sputana nekim nepoznatim čovjekom kojega nije nikada vidio.
Kakav je bio njezin muž? Nikada nije saznao. Vraćala se uvijek utvari u nepoznati stan, spuštala pogled, odijevala odgovornost majke i supruge, ponovo krasila ruke mnogobrojnim prstenjem, otprije odloženima na noćni ormarić njegovog momačkog stana, postajala daleka, dalja i od planina. Gledao ju je kako izlazi iz automobila, gledao je tanke pete, prčkanje po torbici u potrazi za ključevima, uvijek ista silueta tajne Tanje.
– „Zašto se vraćaš?“ – stoput je zaustio i odustao pod njezinim pogledom. Tanja nije dopuštala razgovor koji nije imao svršetak. Uvjeti su postavljeni davno. Ona ih je bila postavila, znao je to. Ona je znala da ima tek nekoliko sati tjedno koje smije posvetiti samoj sebi, svojem tajnom tamnom muškarcu iz svojih snova; znala je da je ljubav prognana na margine; pomirila se s time.
Njegova sudbina bila je tuđa žena. Sva toplina koju je drugim ženama oduzimao, sva ljubav koju su mu poklanjale, sada je ljubav njemu bila uvjetovana. Nikada ju neće nazvati svojom. Nikada ju neće smjeti posjedovati.

Jedno jutro, sasvim obično, najobičnije sumorno zagrebačko kišno jutro, koje je moglo nalikovati i jutru londonskog predgrađa, otvara novine i saznaje da njegove Tanje više nema. Stradala je u prometnoj nesreći. S nepoznatim neznancem, koji je nosio ime „Tanjin muž“, uputila se nekamo, a Brko ne zna ni gdje ni kada ni kako da ju otprati.
Otišla je bez pozdrava, ostavila ga suhog, a on, što da radi zavedeni zavodnik? Kako živjeti bez malog klupka koje je svojim neposjedovanjem, tajnom ljubavlju, zaposjela njegovo srce?

Ana Kapraljević

KAKO RASPLESTI ČVOROVE ZAJEDNIŠTVA?

seksi-zena-crna-cipka-povez-oko-ociju 

Čipkarica

Objavljeno u: Kolo, 5, 2013.
http://www.matica.hr/kolo/401/%C4%8Cipkarica/

  – Ah, već je šest sati, – pomisli Svjetlana i stade se odijevati. Hodala je nečujno dnevnim boravkom, oko nje lepršao je kraljevsko plavi, tamni baršunasti ogrtač, zadnji gutljaj kave ispila je u hodu prema kupaonici.
Vrijeme je neupitno izmicalo i trebalo je požuriti. Razgrnula je tamni baršun i otkrila svoje raskošno tijelo. Nitko nije svjedočio zanosnom ukrućivanju i zatezanju Svjetlaninog tijela u čipkaste norme.

– Moram požuriti, ne želim da me očekuje. – ponavljala je tiho sebi u bradu. Odijevala je čarape, učvrstila ih podvezicom, čipkasti grudnjak, pripadajuće gaćice, crni svileni kombine, vunena haljina i kaput.
Mirisalo je na snježne padaline. Zaključavši stan, zakoračivši crnom kožnom čizmom, počinjalo je Novo doba. Doba sastanka. Vjetar je puhao, ledio prvi sloj kože bedara, Svjetlana je odlučno stupala. Negdje pred njom lebdio je muškarac kojemu je odlazila ususret. Njih dvoje noćas će razmjenjivati tihe nježnosti i glasne uzdahe, u nekoj neznanoj raskošnoj sobi, umotanoj u tepih i tapete. I dok će hotel oko njih pozivati na tajnovitost, šaputanje, oni će se glasno smijati, glasno stenjati, glasno nazdravljati prolaznome ljudskom trenutku sreće.

Svjetlana je davno odlučila postati družbenica. Voljela se nazivati baš tako, družbenicom, jer ju je ogoljena činjenica tjelesnosti vrijeđala. Ona naime svoje tijelo nije prodavala, niti za novac, niti za neku ekvivalentnu monetu, ona se darivala. Svjetlana je hodala svijetom, pomalo svjesnija od drugih, osjećala bi njihovu bol i beživotnost. Zbog nekog nepoznatog razloga, zbog njega je odlučila pomoći. Sreća u njihovim očima, nakon provedenog poslijepodneva ili noći, bila je divna samoispunjujuća nagrada. Njih dvoje ne bi se tek mazili, oni su razgovarali, katkad se i prepirali, dijelili obrok, a Svjetlana je pred očima gledala, iz trenutka u trenutak, kako njezin prijatelj raste, kako otvara oči, kako postaje nanovo zaigran dječarac. Biti dio tog odjetinjavanja, vraćanja prirodnosti, Svjetlanu je ispunjalo toplinom, užitkom, srećom.

Ulazila je u predvorje luksuznog hotela, odlagala kaput na kožnati naslonjač i očekivala već poznati dodir po ramenu. Naime, družila se uvijek tek s nekoliko prijatelja. Poznavala ih je dobro, znala je ne samo njihovu tjelesnu vanjštinu, profesionalnu pojavnost i obiteljsku idilu, poznavala je ono istinsko, njihovu dušu. Svjetlana je bila jedina osoba koja je poznavala njihove strahove, sumnje, žudnje, male radosti. Svjetlila im je svojim razumijevanjem, mirnoćom, laganim lebdećim koracima kojima je očaravala svoje prijatelje.

Jednog od njih očekivala je večeras. Bio je to pedesetogodišnji inženjer građevine koji je pred ratnim vihorom svoju tankoćutnu prirodu spasio u drugoj državi. Sreli su se sasvim slučajno, preko nekog zajedničkog znanca, a tek mnogo kasnije započela je njihova tiha melodija. Bio je miran i uglađen, sjetan i veseo u isti mah.
Prišao joj je poput lisca i šapnuo:
– Hej ti. – Njegove smeđe oči smijale su se vragolasto kao i uvijek.
– Hej i tebi, zavodniče, – nasmijala se Svjetlana.
– Kako si malena, dugo te nisam vidio.
– Kad te ugledam, odmah sam bolje. Nedostajao mi je tvoj miris. – uzvratila je mazno.
– Draga moja, čovjek bi ti čak i povjerovao da ga voliš koliko me miluješ tim riječima.
– Pa, Ivane, ti znaš da te volim. Veselje i žestinu, sjetu i nježnost. Nisam to nikada skrivala.

Riječi, razvezane dosjetke, dvosmislene izjave, nekoliko pića. Sve je pratilo skriveni ritual u kojemu je oboje znalo uživati. Gledali su se, dodirivali koljenima, palili cigarete, puhali dim jedno prema drugome. Vrijeme koje bi u nekom drugom trenutku kiptilo, gunđalo, sivilo atmosferu, u taj čas kao da ih je zaobišlo. Debeli zeleni kožni naslonjači skrivali su ih od linearnih minuta. Tišina je obavijala predvorje, a u pozadini se nazirao klavir koji je zabavljao inozemne goste. Smiješak na njihovim licima nije jenjavao, kao uostalom ni taj bezvremeni trenutak. Božica vremena noćas je bila milostiva.
Krenuli su prema sobi, ušli u tiho dizalo, njezine pete utisnule su šareni tepih. Približio se Svjetlaninom vratu i lagano ju poljubio. Zadrhtala je. Oživljavala je njome vatrenost koju je rijetko pokazivala. Držeći se za ruke, smješkajući se poput djece, koračali su zaneseno. Njihova noć, poput prve ljubavne noći, svaki put iznova, uzbuđenje.

– Ima li išta ljepše od ovog čovjeka ovdje? – pomislila je Svjetlana. – Je li štogod ljepše od njegovih ruku, očiju, usana, igličaste brade i mekanih dlakavih prsiju? Zašto takav veleban junak tek jednu noć pripada meni?
Brzo je međutim odagnala tu misao, živjeti je trebalo, trenutak je pozivao slijedeći, ruka je grlila ruku, bedra su vladala posteljom. Zanos je utihnuo, mirisala je meku put voljenog muškarca. Zadovoljno je promatrala kićastu hotelsku slikariju na zidu i snatrila.

– Gdje li se skrivaju te iscrpljene žene koje svojim cjelovima ne umiju nahraniti ovakve gladne vukove? Kada su te predivne žene odustale od svojih dodira, kada su prestale voljeti, davati? Zašto su rastrzane civilizacijske gabule natjerale to dvoje da se međusobno udalje, da ona i dalje vene i tihne, dok ne postane korov, a da on, posljednjim snagama upire svoju muževnost u ovu daleku tajanstvenu ženu, u tu malu lučicu svjetlosti, u družbenicu Svjetlanu?
– Bih li i ja, – pitala se dalje, – postajala pomirena sa sudbinom, bih li i ja odlučila stupati umrtvljena svakodnevicom? Iz tog turobnog tamnovanja tko bi me probudio? Bih li pronašla družbenika silnog koji bi se nesebično davao eto meni, gladnoj i žednoj ljupke ljubavi?
Ivan ju trgne ramenom i sam se razbudi.
– O čemu razmišljaš, draga?
– O tebi i tvojoj ženi. O meni i mom zamišljenom mužu. Gdje ste vas dvoje zalutali, znaš li – tiho je upitala.
– Ne znam, draga. Negdje…
– Što ti nedostaje?
Kratko je razmišljao, gnijezdio se, palio cigaretu, pomicao plahtu, preokretao u ruci njezine crne čipkaste gaćice.
– Davno sam vjerovao da sve što između nas stoji, jest jedino važno. Volim ju. Ujutro, subotom, kad se zora razbudi, otvorim prozore, zrak uđe u cijelu kuću, odnesem joj kavu u krevet, gledam ju. Moju dragu. U drugi tren, nema odlaženja, putovanja, promjene. Uvijek sam tamo gdje jesam, nikako da koraknem ni mrvu dalje, uvijek taj novac, uvijek to nešto…

– Ivane moj, život je poput paukove mreže. Malena paučica, lickajući svoje nožice, plete čipku i u toj čipki tek mušica-dvje bude zarobljena i pojedena. Ostatak čipke divan je sam za sebe dok ga gledaš kako vijori na vjetru. Sama paučica, kad joj dosadi, rastrgne komad platna i sama se baci u vjetrene nanose, slobodno plovi zrakom. Mušica-dvje, to su ljudi. Čipka paukova misterij je života, a paučica – ona je boginja stvaranja. Imao ti doživljaj da si zarobljen ili slobodan, iz mreže se nećeš osloboditi. Ali mogao bi uživati upleten u tajnovite mustre životne čipke, mogao bi zaboraviti na ograničenja, kao što evo danas, noćas, ne ograničavaš sam sebe monogamnom dužnošću prema svojoj zakonitoj, već uživaš prepleten mojim koljenima.
– Istina, danas nisam zarobljen. – smješkao se zagonetno.

Premjestili su svoja tijela u masažnu kadu, pustili vodu da se grije i uživali. Soba je i dalje bila tiha, prepuna osjeta bez vremena.
– U posljednje vrijeme slušam mnogo stari rock. – kaže Ivan. – Osamim se u sobu, otvorim pivu i prođe par sati. Ne more me sjećanja, pjesme nemaju nostalgičnosti, samo ritam.
– Divno… Obnavljaš se.
– Da, baš tako, obnavljam se. Kao da se pomlađujem. Prijatelji mi se smiju, kažu podjetinjio si.
– Možda i jesi, maleni. Možda ti baš to treba.
– Katkad pomišljam za sebe da sam beskrajno licemjeran. Al’ onda pogledam druge oko sebe, i vidim da žele iste stvari, samo misle da nisu više dovoljno mladi za to.
– I nisu. Oni su ostarili, odlučili ostarjeti. Time što ne žive svoje želje, a zamjeraju drugima što bi tek pokušali to proživjeti, oni sami bivaju zapravo licemjerni, ne misliš li?
– Da, moguće… – Ivanu odluta pogled.

Svjetlana je gledala svoje velebno kako uživa u vreloj vodi, dodirivala mu čelo, ljubila vrat. Bilo je božanstveno u svojoj prirodnosti, ništa nije nedostajalo, sve je već izrečeno bilo, sve proživljeno.
– Bih li mogla, doista, živjeti taj običan neznan život njegove supruge? Zasigurno ne bih. Ne bih mogla dopustiti da me ne pušta blizu, da ne doživljavam predivnu dušu koju upravo gledam. A onda opet, možda ne bih ni znala što mi nedostaje. U svojoj hitnji, gotovo da bih ispala iz mreže života. – zaključi Svjetlana. – Ah, moji prijatelji, tajanstveni ljubavnici, male izgubljene mušice, koje tek koji trenutak proživljavaju istinski, a tu istinu i vjerodostojnost, istovjetnost samima sebi ne umiju reći svojim životnim partnericama, srame se slabosti, boje osude.
Polako se Svjetlana gubila u mislima i prepuštala snovima, davala da ju ljubljeni njezin Ivan zagrli, utisne svoju toplinu u njezinu, uspavljivala se.

Izjutra je crna uniforma već bila na njoj; trebalo je postati odgovorna građanka građanske zemlje, gdje se poštuju zakoni, norme i pravila, gdje se živi polovično i uvijek pomalo na rubu rasapa – onog duhovnog.
Njezine sijede lasi, umiješane u kestenastu kosu, odavale su znakove vremena. Divna svjetla družbenica vremešnost svojih ljubavnika spremala je u pomno počešljanu pletenicu. Odlazila je svojoj praznoj kući, razmišljajući o tkanju koje nikada do kraja neće biti ispleteno. Svjetlana čipkarica, uplela se u mrežu tog podivljalog Ivana i nikada se neće isplesti. Bit će mu vjerna pomoćnica: da konačno živi punim životom.
Pa ipak, kada će naići netko da uplete sebe u Svjetlaninu mrežu i da podijeli nit na dva dijela pa da pletivo postane poj?

Ana Kapraljević

PRIČE NEVIDLJIVIH LJUDI

matryoshka 

Tri novogodišnje priče

Objavljeno u: Kolo, 5., 2011.
http://www.matica.hr/kolo/318/Tri%20novogodi%C5%A1nje%20pri%C4%8De/

Podrumarke

                Cijelom Trešnjevkom prostiru se mali podrumski stanovi. Obični prolaznik ih ne primjećuje, on juri za svojom hitnjom, a obrisi stakala koja vire ispod željeznih rešetki – jer svaki podrumski stan zatvoren je čeličnom ćelijom – njemu izmiču.

U tim podrumskim stanovima, ispod čeličnih redaka zaštite, proziru se šarene zavjese, ali još i ljepše, posudice pune cvijeća, cvjetni dašak prirode koji tim stanovima daruje humanost ili možda tek prirodnost.
Kakvi su to ljudi koji po vlastitom odabiru biraju živjeti pod zemljom? Najčešće su to prisiljeni ljudi, stegnuti mukotrpnom egzistencijom, utisnuti u zemlju silom.

Te stanove ipak nastanjuju božanska bića. U malim podrumskim izbama, obogaćenima klorofilom na oknima prozora, žive dobroćudne ili žučljive starice koje brinu o tabanima čovječanstva. One imaju izdašne pozadine koje se teško gegaju u mnogobrojnim slojevima vunenih suknji. Na njihovim nogama caruju predebele ružne čarape koje svjedoče o hladnoći u kojoj obitavaju. Pa ipak, najzanimljivije su njihove cipele. Te cipele nisu ni gležnjače ni papuče, to su gležnjopapuče. Iz njih izviruje mesnato krzno, a pokrov je kožni. Ispod je gumena tabanica. Te gležnjopapuče kopčaju se zatvaračem. Gospođe podrumarke nekako uvijek uguraju na te široke stamene gležnjeve još barem jedan par čarapa. I odgegaju se u tim nožnim pokrivalima mnogobrojnim stepenicama do sunčeva svjetla.

Kad njihove krtičje oči izvire na sunce, ugledamo te goleme pozadine, te gegave kreature koje svojim hodom podsjećaju na pingvine, ugledamo naočale nemjerljivih dioptrija a ispod male sitne oči. Ugledamo dame s mnogim vrećicama, torbama i sve te stvari stanu među njihove male kobasičaste prste. Ugledamo male vile.
Ima nešto božanski lijepo u tim staricama koje su bliske prirodi do te mjere da ju do zemlje miluju. Iako najčešće silom, one ipak prihvaćaju svoje osamljene boemske sudbine i žive neke maštovite misli u prolaznim hodnicima. One nam te misli ne povjeravaju. Preponosne su za to. Ne iznose one svoje davne želje kad su tek žudile za djecom i udajom, kad su željele tek putovati i pušiti duhan na nekom natpalublju, ne – one nas time ne zamaraju. Zamataju svoje čupave kose, napola otpale napola sijede u šarene slavenske marame, kojih ima po cijelom slavenskom svijetu.

Zamataju glavu, pripremajući se na žrtvu izlaska iz svojih zaštićenih skrovišta i nekamo odlaze. Pa se vraćaju. Kao ulične mačke, uvijek imaju čvrsto zacrtan cilj, odlučno hodaju, stupaju u nekom nepoznatom pravcu, praćene zvukom šuškavih vrećica, a mi ih promatramo kako ginu iz vida; nejasno nam ostaje kamo su se zaputile. Njihov pravac, kao i proživljeni život tih pahuljastih sjenovitih bića, za nas ostaje zauvijek skriven. One nam nikada neće reći ni riječi. Tajnovite u svojoj neznanosti ostaju velebne šumske vile, prisiljene da žive pod nogama civilizacije.

Noć prvog mjeseca

               „Kažu mi, dušo moja strpljiva, da sam prašna i vremešna, da mirišem na beskonačnost, da čak podsjećam godovima na svome licu na neko turobno prastaro stablo koje izborano mnogim desetljećima trpi još i ovu zimu.“ – rekla mi je jednom gospođa Belma.
Belma je carevala kavanom koju su zaposjedali razni slojevi ljudi, niskog i takozvanog visokog građanstva, a oni su, svaki na sebi svojstven način, skrivali i otkrivali svoju ili pretjeranu siromašnost ili preobilno bogatstvo. Znala je Belma da društvo robuje formi i vanjskoj prikazi, pa je poput cirkuskog klauna i svojom prilikom udovoljavala mnoštvu.

Bijaše to gospođa od 82 godine. Njezina fina kultivirana prilika prikradala se krišom udobnom kavanskome naslonjaču. Odložila je smeđi kaput, cvjetnu vunenu maramu i kožne rukavice. Spustila je na stol lijepo oblikovanu ručnu torbicu. Snažni mesnati prsti odavali su seosko podrijetlo, ali ih je ona ukrasila sedefastim lakom za nokte i mnogolikim prstenjem sa svekolikim dragim kamenjem. Tema svog nakita bijaše ipak zlato. Zlaćano je sjajila i njezina kestenasto obojana kosa, uredno složena u pomno češljanu frizuru. Da nije bilo te gomile bora koje su poskakivale na njezinim zarumenjelim obrazima, ne bi joj nitko dao dan poslije šezdesete godine.

Unedogled se pripremala da usjedne u stolicu; bila je svjesna da neće lako izaći iz nje. Spremala se na svoj dnevni ritual: kava i cigareta, mogućnost gradske gospođe da uživa u mnoštvu, a da sasvim nečujno i neprimjetno skrije pod ispijanje kave taj toliko ljudski urođeni voajerizam.

Nasmiješila bi se svojoj dragoj poznanici konobarici i krenula ispočetka dnevno blagovanje: obična kava i bugarska cigareta Eve. Tanka i damska cigaretica gubila se u njezinim divljim prstima, nestajala u njezinim još uvijek napućenim nasmiješenim usnama. Grleno je orila smijehom na milijun puta ponovljen odgovor konobarice, čak i te riječi značile su dobro uhodan običaj svakodnevne sigurnosti u prosječnost.

Pa ipak, Belma je bila sve samo ne prosječna. Znala je katkad šapnuti, sebi u bradu promrmljati, a katkad i glasno reći nekom prolaznom ispijaču pića kojemu bi se susjedno samovoljno usjela za stol: „Ulična sam mačka, priznajem. Rastežem svoje šape, prst po prst, kandžu po kandžu, po grubim nogostupima. Znam da je moja gumena potplata samo zamjena za meke papučice tigrastih šapa. Tigrasta je moja priroda. Samodostatno se smješkam, gledam nesamostalne njuškice koje me okružuju. Znam da oni iz mog pogleda ne mogu i ne znaju iščitati što ja u njima sve vidim. Ali osjete moje duboko prožimanje, način na koji ih doživljavam, kako ih unutarnje promatram, kako me dotiču svojim dubokim prelaganim energijama tame, želje i razočarenja. Znaju sve, ali tek sluteći. Plaše se da je to istina, ali ipak vjeruju da nije.“

I uistinu, Belma je bila sve samo ne prosječna. Njezina daleka prošlost brodske kuharice, otočke konobarice, hostese jahte Josipa Broza, tvorničke švelje i prodavačice cvjetnih parfema damama u narodnome robnom magazinu završila je udajom za učtivog bosanskog židova doseljenog u Zagreb. Njezin pokojni suprug bio je mio i pitom čičica koji je uživao u šivanju krznenih kaputa za zagrebačku gospodu. Najviše od svega strepio je nad sitnim bucmastim prstićima na stopalima svoje obožavane Belme. Njezini prstići u svilenim čarapama, koje su uvijek pridržavane željeznim kopčicama držača za čarape, bili su najveći senzualni užitak pokojnog gospodina.
Belma je i danas dama u visokim petama. Čak i u ovoj poodmakloj dobi, svilene čarape boje kože i kožne elegantne salonke, pomalo pritisnute teškim bedrima, svjedoče o ljubavi koju je gajila za erotičnog estetu koji se skrivao u pokojnome mužu.

Teško je ipak bilo jednoj sireni skrivati bolove u svojim nogama. Bijaše ona, naime, divlja strastvena žena, puna žestokih tajni. Belma bijaše i ostade Tigrica. Tigrica je uvijek spremna da nekoga preuzme, uvijek baš uvijek pomalo je na oprezu, pomalo elegantno nedostupna, pomalo mačkasto mazasta. Njene stope ne čuješ, ona ti se sasvim polagano pod kožu utiskuje. Kad joj se doista tiho približe, kad uđu pod njezine skute, kad preuzmu plahte njenog kreveta, potaknu ju da zaječi, da počne slatkasto presti, tada, baš u tom djeliću trenutka, shvate da su zagrizli snažno biće koje tek čeka da ju netko obuzme, da ju prožme i preuzme. Tigrica voli dominantne, divlje i nepripitomljene tigrove. Ipak takvi, rođeni ljubavnici i uvijek nedodirljivi vladari prostora, takvi bježe od tigrice, ostavljaju je da bude divlja i sama, uvijek sama. Možda ih ona zbog toga i žudi, takve nesalomljive divokoze koje bježe, skaču, koje poput skakavca ne misle na zimu, ne snatre o mirnoći i mirovini. Ne, oni plove, jedre na vjetru i s vjetrom, ali protiv riječne struje. Oni divlje obuzmu pa nestanu, pobjegnu od nje, a tigrica, uvijek nanovo sama, postaje sve jača, sve više divlja, žustrija, sve bolji lovac, sve snažnija prikradajuća snaga, udaljuje se od ljudi i opet vreba. Očekuje tigra koji će iznova njezino zanimanje probuditi, očekuje mirisne njegove ruke, mirisne njegove dodire, halapljive pokrete i mirne nježne zagrljaje. Zna da će ju ponovo napustiti. Ostat će sama, divlja i velebna.

Tmasta je njezina prilika. Prikrada se, kako god da hoda. Ulična njezina umješnost vidi joj se u stegnima, a kad se konačno došulja, kad se približi do kraja, onda se nazire njezina prava narav. Te čvrste miške, unutarnja snaga koja je poput vučjeg trka po gorama, konjska snaga kao u lijepe mladolike ždrebice; sve to krene iz njezinih ruku, nogu, a najviše iz zdjelice. Kakav bi trebao biti taj velebni stameni tigar koji bi nju zauvijek obuzdao? Obnovio bi ju svakako i neki manji, topliji, nježniji. Ali u čas bi ju morao pustiti da vlada vlastitim svojim stopama. Nemoguće je dotaći takvu ljepotu i zarobiti ju u kavez ikakve vrste. Tigrica ima da bude divlja i sveukupna, ne može ju se kavezovati.

Sve veći jed kojime bi ju kušali pripitomiti, nju se ne tiče, ona jarosno izgine u trenu, giba se nečujno pa je nemoguće pretpostaviti kad će krenuti, kamo šmugnuti, gdje otpočinuti, u koji čas klonuti i snagu ponovo obnoviti.
Belmina žustrina, senzualnost, oštrina, snaga; sve se to lako vidjelo u njezinim tamnim mađarskim očima. Njezine žive crne oči skrivale su mnoge ljubavnike, mnoge uzdahe, neispunjena očekivanja, strastvena pisma i spaljivanje istih.

Znala je Belma dok je rađala legitimne i nelegitimne kćeri i sinove da je svoj danak životu poklonila, ponosna na svog muža, na svoje ljubovce, na svoje male usnule mačiće, na svoje velebne vojnike strasti u što su izrastala njezina djeca. A kakve su te tigraste jedinke koje su iz nje izrasle? Poznaju li oni kolikom je snagom njihova majka vladala prostorima, koliko je žudjela biti nečija, nekog dječaka pripitomiti? Ali nju divlji dječaci nisu htjeli, možda baš stoga što su dječaci. Žudila je biti njihova da živi, oživotvori divljinu, da njezine mlade tople jedinke, njezina vrla čeda budu najjači, najžustriji, da u njih utisne najbolje od oba roda. Poznaju li dakle te jedinstvene mladice kolikom je snagom ona vladala divljim mužjacima, poznaju li koliku su žestinu tigrovi u nju utisnuli? Malene tigrice i tigrići žive prpošno, vedro i obilno u okrilju njezine tople sise, ništa ne sumnjajući.
Belma je istinski spoznavala da tigrica uzgaja, obnavlja, žudi, plače, oplakuje, preuzima – u svemu tome pak je samodostatna. Ne treba joj nitko, jer potrebita nije. Voljela bi pripadati, ali pripadnost pretpostavlja potrebitost. Ipak se sama ona grozi potrebitosti, smatra to najgorim zlom – nekoga poticati da te treba, nekoga trebati, znači li to povezanost ili vezanost za osobe koje posjedovati ne možemo?

Tako je i Belma, poput tigrice, žudjela slobodu koju neće ograničavati nijedan netigrasti mužjak, nijedan tigrasti mužjak. A opet, jednaka potreba za pripadanjem tjerala ju je, željela je i dalje da ju netko mazi, želi, žudi, makar i za tren, poželjela je biti nečija. Znala je da ju nikada neće do kraja ni posjedovati niti se njome nastaniti, pa ipak je žudjela da postane i ostane njihova ili njegova.
I odjednom ostane sama. Muž je umro, ljubavnici odlepršali za nekim ljepšim plodnijim cvjetovima, djeca osnovala nove obitelji. Belma je ostala poput tigrice, samodostatna. Promatrala bi izmjenu godišnjih doba, namještala neudobni grudnjak, ljudi su ispred nje žurili, ispijala je svoj gorki napitak. Sve je za to maglovito biće poprimalo dimnu strukturu njezine tanke cigarete, pa bi joj se katkad učinilo da je sve već iščezlo, a da linearnost njezina puta dogorijeva kao i njezina praiskonska Eve cigareta.

Ipak, one čvrste stope na tankim petama primoravale bi ju da ponovo utisne laminat kavanskog poda, da krene još jednom pa još jednom prema nekom tajnovitom zacrtanom cilju, nikome znanom.
Što bi još od života očekivati mogla? Ta sve je već životu dala, ta život sam u sebi je othranila, mnoge je dodire poklonila, mnogo razumijevanja darovala. Ostaje joj da vlada maglovito, šeće svoje bore po kiši, pogledima miluje prolaznike i da uživa u proljetnome suncu koje ju ponovo i ponovo izvlači iz postelje. Tko bi mogao obuzdati vremenom ili prostorom tu daleku životnu silu, rođenu u noći prvog mjeseca, po kojoj je i dobila ime, neznanu Belmu koja puši Eve cigarete?

Urarski snovi

                Danas je srijeda. Srijedom odlazim, bilo toplo ili hladno, do obližnje pekarnice i kupujem prefini masni čokoladni kolač. Punjen je toplom čokoladom, pakira se u plastičnu prozirnu kutijicu, pa ga, oblizujući se, promatram dok se vraćam kući. Ondje ću ga servirati na bijeli tanjur i uz to popiti malo crvenog vermuta.
Tu srijedu oko podne, izašla sam da bih izvela svoj uobičajeni ritual i pojela kolač slasno i strastveno. Vraćajući se iz pekarnice, sunce je žarko žarilo, svojim žutim strelicama paralo majice, košulje, haljine, pa je svo to mnoštvo odjeće izgledalo prugasto i zaigrano. Još kad bi se koja ruka ili noga poigrale svjetlosnim prugama, pomičući se, bila je to izvrsna besplatna predstava samo za mene.

Vraćala sam se uz tramvajsku liniju i pred bezličnom zgradom socijalističkog radničkog naselja, na klupici, usred zelenila, ugledala starog znanca. Bio je to najviši čovjek u mojem naselju. Bio je oduvijek visok, pomalo divovski, hipofiza očito nije dobro radila. U osnovnoj školi strašila sam se njegove neuredne pognute gegave prilike, posebice stoga što s njime nikada nitko nije bio u društvu.

Uvijek, baš uvijek, milio je sam, nekamo lutao, nekamo skitao, katkad zastao, katkad sjedio ovako na klupi i nešto promišljao. Ovaj put, možda zbog nevinosti trenutka, možda zbog djetinje radoznalosti, a možda i da konačno pobijedim strah od tog golemog čovjeka, približila sam mu se i pozdravila ga. Bojala sam se, priznajem. Srce mi je tuklo kao ludo. Ponudila sam mu kolač. Odzdravio mi je dubokim muškim glasom, nasmijao se, pružio ruku, rukovali smo se, sjela sam pored njega.

Znam zašto ga je većina izbjegavala. Prvo, bio je drukčiji, a drugo, da budem iskrena, zaudarao je. Tjerao je ljude od sebe užasnim mirisom; pokušala sam, sjedeći na klupi, otkriti na što me podsjeća taj zadah i onda sam se dosjetila. Zoran je mirisao na kurkumu, a možda još i više na curry. Mirisao je na ljuti indijski začin, na žestinu, gorčinu, na žučljivost i nepravdu. Možda je sam sebe izgnao, a možda je potjeran u izgnanstvo žutog začina.
I tada smo počeli pripovijedati. O finim čokoladnim kolačima, o mlijeku (Zoran je volio piti mlijeko), o njegovim tankim prstima, o mojim velikim očima. Sati su tekli. Zaboravila sam da nas prolaznici čudno gledaju, slušala sam daleku priču tog prerano ostarjelog četrdesetogodišnjaka.

Zoran je siroče koje nije nikada upoznalo vlastite roditelje. Radio je dugo u tvornici, u nekome kombinatu pa je s godinama zaslužio neku izbu u kojoj i danas živi. Taj dio, samotan i okrutan, stegnuo mi je grlo. Osjetila sam istinski sram zbog svakog trenutka u kojem nisam svladala strah i pristupila tom usamljenom čovjeku.
A onda je rekao: „Znate, lijepo je živjeti u mirovini.“ Bilo je to toliko u nerazmjeru s onime što sam sama mislila taj tren, da se čuđenje vjerojatno vidjelo na mome licu.

„Jest, lijepo je“ – nastavljao je Zoran – „ nikome ne odgovarate. Ako vam se ne izlazi iz kuće, ostajete na toplome. Kad vam se promatra rast prirode, odšećete do parka i pauci su pred vama, pletu mreže, pčele se žure, oprašuju. Divno je lutati i promatrati sva ta zla ljudska lica, sve te pitome obraze pune dobrote.
Znate, gospođice, uvijek sam htio biti urar. Nisam mogao birati što mogu izučiti od zanata, ali da sam smio birati, bio bih urar. Oni mali sitni, tanki mehanizmi, zvuk kad odzvoni puni sat, uvijek me fascinirao. Volio bih da sam na taj način mogao upravljati vremenom, kao da ga ja pomičem, kao da imam pravo ubrzati ili usporiti događaj. Dok sam radio u tvornici, promatrao bih zupčanike i zamišljao da su minijaturni, da ih pomičem, razmičem prstima. Vidite kako su moji prsti dugački i tanki, vrlo bih dobro to mogao s njima.“

Zatim mu je pogled odlutao nekamo daleko. Pili smo jogurt u međuvremenu kupljen i duboko šutjeli. Onda je taj čeznutljiv trenutak prestao, sam od sebe nekamo nestao pa smo se stali bezrazložno smijati. Zoran mi je prepričavao radnju „Američke tragedije“ Theodorea Dreisera; bio je to njegov najdraži roman. Kasnije smo pričali i o drugim knjigama, naime Zoran je obožavao čitati. Analizirali smo zajedno Hugoove „Jadnike“ i složili se kako je to divna ljudska predstava puna glavnih i sporednih junaka.

Zoran je to poslijepodne, koje je već pomalo žurilo na zapad, bio moj osobni junak. Topla, vesela, otvorena osoba, izgnana izgledom, ali i vlastitim odabirom na tu samotnu životnu avanturu.
Vremenom nismo mogli upravljati, zupčanici su radili besprijekorno, neki neznani nam urar ih je pokretao, božanski kolovođa. Ali smo mogli, makar katkad, ukrasti poslijepodne i pojesti čokoladni kolač i jogurt na klupici u parku, jednako bezvremenskoj kao i samo vrijeme.

Ana Kapraljević

Muškarci koji trče s vučicama

Vjetrovita djevojka

ZIPP

Objavljeno u: Republika, 12. 2013.
http://dhk.hr/casopis-republika/detaljnije/izdanja-republike-za-2013.-godinu

                                                        Prošao je pored mene sasvim nečujno, a još dugo sam čula odjek koraka. Njegova zagasita prilika imala je odrješitosti, čvrstine čovjeka koji sam odlučuje. Slijedila sam ga zaneseno. Smeđe cipele, sivi pločnik. Tiho prebacivanje s noge na nogu.

Odjednom me osjeti. Okrene se i nasmije. Davno smo se upoznali. Sjećao me se, ne vjerujem. Bez riječi smo sjeli u restoran, jednu od onih ugaslih gostionica u kojima su goste nekoć služile konobarice u uniformama. Atmosfera je upila mnoge daleke razgovore. Kockasti stolnjaci pozivali su na razmišljanje o apstraktnoj ideji izumrlog hrvatskog seljaštva. Iznad nas lebdile su staklene plafonijere koje su u nekim poznim sedamdesetim godinama prošlog stoljeća glasile za moderno unutrašnje uređenje.

Promatrali smo se. Nismo se baš toliko izmijenili. Ili sam tako odabrala vjerovati. Oči su bile jednako žive, iako uokvirene mnogim borama. Čelo mu je bilo čvrsto i odrješito, kako sam ga običavala i zamišljati. Skinuo je crni ogrtač, ostao u puloveru koji sam mu baš ja bila darovala. Niti su bile već rastegnute oko rukava, ispod je izvirivala jednobojna tamnozelena košulja. Oduvijek je volio zelenu. Gledala sam te oči kako me gledaju, šake koje pale crveni Marlboro upaljačem koji je također bivao moj dar. I danas se sjećam, upaljač je nosio naziv „Vjetrovita djevojka“, prikazujući na jednoj svojoj limenoj stranici djevojku koja drži suknju i šešir da joj ih vjetar ne odnese. Nasmijala sam se.

– Da, to je tvoje. – rekao je tiho.
Cigareta za cigaretom, varivo od slanutka. Tiho srkanje. Konačno, vino. Možda nas to udobrovolji. Možda nam to povrati riječi koje nikada nismo izrekli.
– Sjećam se, – započnem ja – kako smo često svratili na crnu pivu.
– Da, bilo je to slobodno razdoblje. – odvrati on.

Tišina. Gusta poput riblje paštete. Neprohodna poput magle u tvorničkim gradovima zimi.
– Bio sam nedavno u Tuzli. Umro mi je brat. Dođe kraj svemu, ta razdoblja naša. A tek kraj! Osjeća se kako tu zemlju pritišće bijeda. Ne bih mogao više tamo živjeti. Nikako ne bih mogao.
I tada se prisjetim svega. Svih dodira koje smo izmijenili i svih riječi koje je baš meni darovao. Svih tajni koje su upravo meni bile prepričane. Svakog trenutka u kojem je bio napušten. Pričao mi je kako je bijeda bila tolika, da je spavao na autobusnom kolodvoru uz žene koje su drugi prezirali. Eto baš te, toliko prezrene, kolodvorske prostitutke, dopustile bi mu da prespava kod njih, u sitnim sobicama, tih, samome sebi prepušten. O čemu bi mislio u tim ukradenim trenucima topline, kad bi ga okruživao miris parfema i zadah već tko zna kad popušenih cigareta? Nikad ga nisam pitala, pogled kojim je to izgovarao bio je dovoljan da misli, tajnovite i bešumne, ostavimo zaboravu.

Pričao mi je o obitelji koja ga je podigla, o svojoj majci koju nije nikada upoznao, jer je umrla davno, još pri porodu. O prijateljima koji su bili tek poznanici, jer pravih istinskih duša nema (ili ih on sam ne zna pronaći), negdje su neznane, nema onih na koje se čovjek može osloniti. Širom sam gledala tu patnju koja nije ni blizu mogla biti poznata meni, iz dobrostojeće zagrebačke obitelji srednjeg staleža. Gledala sam u tog čovjeka, mladog, žestokog, divljeg, a opet nježnog, maznog, koji želi pripadati. Poželjela sam i ja njemu pripasti, biti mu prijateljica, družica.

Pričao mi je kako je nestala Bosna iz njegovih kostiju, a osjećala sam da ga sve više nastanjuje. Kako je brzo jednoć odande odlazio, nakon odsluženog vojnog roka, kako ga nisu ondje zadržali, kako nikome nije više nedostajao. Pokušavala sam, iz popodneva u popodne, nakon naših studentskih predavanja, upiti svu tu samoću i odbačenost koju je osjećao. Pokušala sam ga hraniti, ali bila sam nemoćna. Bila sam naime druga.
Njegova odabranica bila je zanosnija od mene. Zamišljala sam ju crnkom, duge guste kose; zamišljala sam da je on, poput pravog planinskog vuka, poželio jednako jedru vučicu. U mojim mislima bila je visoka, stasita, upravo drukčija po svemu od mene same. Pokušala sam se tada, onako malodušna, šaliti sa samom sobom i ismijavati se kako je očito da je odlučio izmiješati kolaž od ljepotica iz studentskih klupa. Vjerovala sam da je takvih samilosnih djevojčica koje su ga žalile bilo još. Svakako se nisam osjećala jedinom.

E ta prva, mnogo više jedinstvena od mene, ta prva neočekivano ga je napustila. Otišla je bez mnogo pompe, bez riječi, bez objašnjenja. Otišla je kako ptice kukavice bježe iz gnijezda, iz tog toplog gnijezda koje je trebalo popraviti i iznova ispisati sve njegove odlaske, iz gnijezda u kojem je odabrao ostati. I njega i njihovo dijete ostavila je Ona. Odjednom je postao sam i samohrani otac. Odjednom je odbjegao. Vjerujem da se sramio: krivih odluka, krivih davanja. Vjerujem da nije shvaćao što se desilo. Žena zbog koje je htio odustati od svojih lutanja, koja ga je potakla da sjedi, da se ukopa, da nađe stalan posao, žena koja je bila, po njegovu mišljenju, svega toga vrijedna. Žena s kojom je želio obitelj koju nikada nije imao. Žena koja ga je prezrela. Konačno je shvatio: on je njoj bio drugi, drugorazredan.

Kasnije, mnogo kasnije, susreli smo se na nekom znanstvenome skupu. Oboje smo bili tada već ozbiljni, odgovorni doktori znanosti, s privatnim životima koji teku po nekome redu, svakodnevnoj melankoliji, tiho i nepromjenjivo. Djeca su nam odrastala; u taj teški zimski sat moglo se popiti večernje piće i malo podsjetiti studentarije. Ali riječi su nijemo šutjele na našim usnama, nije se dalo baš ništa reći. Osjetila sam pobunu u sebi, kao da sam morala braniti onu iskorištenu djevojčicu koju je nekoć ostavio.

– Dala bih ti bila cijeli svijet. – tada sam uvrijeđeno prošaptala. Danas se samoj sebi činim smiješnom. Koliko dramatike u nečijoj majci. Ženi koja odbija činjenicu da nije bila jedina.
Gledao me tada samilosno i miroljubivo. Ja njega optužujuće. Nedostajala mi je zadovoljština, naivne li mene! Zadovoljštinu nisam dobila. Kako i bih? Svu energiju svog bića trošio je na dijete i nije želio da se barem to malo biće osjeća napušteno.

Nije li ironija života ipak bila preokrutna? Majka mu je umrla, žena ga je ostavila, ostavljao je žene, njegova kćerkica ostala je bez majke. Jedina žena koja je postala dio njegovog svakog udisaja bila je ta kći koja je u sebi utemeljila sav njegov odnos prema ženama.
Je li upravo u tome sudbina bila duhovita? Njegov beskrajno nehajan odnos prema ženi koja ga ljubi, dodiri koje smatra samorazumljivima, poljupci koje prima buržujskom samodopadnošću i konačno sve te riječi koje nestaju u prostoru, od njega se odbijaju. A zatim gorka stvarnost, u kojoj je on taj trpeći, u kojoj njega uzimaju zdravo za gotovo, u kojoj na njega i na njegovu ljubav odmahuju rukom.

Tko zna, možda je, ostavivši nekoć Bosnu, i sam ostavio sebe, svoju bit, svoja gorštačka ramena, svoju vatru koja je tako lijepo sjala u mojem zagrljaju. Jer Bosna je bila dio njegove vreline, a u zagrebačkoj bijedi tijekom studija osušile su se vatrene sulice, njegova snaga izgubila je stisak, uplašio se bijede. Možda je zanosna druga žena dozivala u sjećanje njegovu zaboravljenu žestinu, pa je u njoj ljubio upravo odlaženje. Možda je nedostajalo to nešto divlje, koje je isprva namijenio sebi, a ono je zatim prešlo u djevojčicu koja će u njegovo ime jurcati nepreglednim krajolicima. Jer te ruke u civilizaciji, te divne šake pune žestine, učile su biti nježne prema djevojčici. Tko je tada imao vremena i snage za odrasle žene?

Danas kad ga gledam, cigareta i dalje puni te predivne šake, šake koje su mene nekoć u sebe upijale; gledam kako je žestina iz njih iscurila.
– Reci, dušo, kada si doista nestao, što misliš? – pitam ga.
– Mislim tamo negdje kad me ostavila. Konačno sam shvatio kako si se ti morala osjećati. Nisam mogao prihvatiti da me ne želi. Osjetio sam se beskrajno prevaren.
– Samo si mene tada ostavio?
– Samo si ti bila ondje. I ona…
– A tvoja kći, kakva je?
– Predivna. I ista ona. Iste su, divlje i neobuzdane. I ona će brzo otići, osjećam.
– Jesi se pripremio na to?
– Da.
– I? Što ćeš dalje?

Šutio je. Primila sam ga za ruku, nije uzmaknuo. Vratio mi je stisak. Gledali smo se. Osjećala sam da su bitke završene. Nasmiješila sam se i tiho rekla:
– Ipak mislim da sam pogodila s upaljačem. Tvoj život obilježavaju vjetrovite djevojke. Vjetar ih odnese, a ti ne vjeruješ, ta sam si trebao biti taj koji će s vjetrom odlepršati! Možda je upravo u tome pouka. Možda si sebe zamišljao više divljim nego što si ikada bio, nego što jesi. Možda bi život bio lakši da nisi birao dame pune nemira…
I opet šutnja. Čini mi se da se u njemu nešto preokreće. Kašalj.

– Kako bi bilo, – opet započnem – da mi dođeš u posjet? Imam kuću u Turopolju. Nije brdovito, ali je zeleno.
I nasmijem se. Nasmije se on. Je li moguće da smo sve izgovorili? Hoćemo li danas konačno, u ovaj smiraj starosti, kad je nemir uistinu ispuhao svaku našu koščicu, kad je svako odlaženje postalo bljutavo i sladunjavo; hoćemo li dakle eto baš danas pomiriti naše vjetrovitosti i ostati sjediti u hladu, na stolici za ljuljanje, na nekom zaboravljenom trijemu, slušati povjetarac, i biti jedno drugome jedinstveni?

Ana Kapraljević