Pisac

Kad sam imala 18 godina, sanjala sam o tomu da budem fakultetska profesorica. Kad sam imala 8, da ću biti operna pjevačica.

U međuvremenu sam bila: studentica, novinarka, profesorica, glumica, kćerka, majka, prijateljica, ljubavnica, konobarica, činovnica, supruga, snaha, šogorica, strina, kolegica, stipendistica, alkoholičarka, žderačica čipsa (on zaslužuje posebnu kategoriju), svejetka, mesožderka, katolkinja, feministkinja, nevjerojatno autentična, pokornica, samoprijegornica, samovoljica, debeljuca, ljutica, pomiriteljica, biseksualka i heteroseksualka, tulumarica i koludrica, smeđokosa i spisateljica erotske poezije i dnevnika.

Danas sam kapitalistička kap u slapu, proročica, veganka, plavuša, nositeljica minjaka, voljena djevojčica i PISAC. PISAC nije isto što i spisateljica, jer prvo pretpostavlja autora, autoritet čvrstog discipliniranog karaktera koji stvara, kreativno sokove prolijeva na papir. Ovo drugo, ženskoga roda, nažalost, jest tek pokušaj vrednovanja pokušaja, drugorazrednosti, nepriznatosti, vjerovanja da će autentičnost biti samodostatna da se genije prizna i da ga se vrednuje. Ali ne, ne, ne. Ja sam muškarac, pisac, valorizirani genije koji biva sam sebi svrha, čak i ako svi njegovi kritičari umuknu i nestanu iz ovoga skribatičnog logoreičnog Univerzuma.

Muza je tu. Papir je tu. I dok ne nastane to djelo, kojemu će se svi diviti (jer svaki PISAC uvjeren je u svoju neodoljivost i savršenost), pisat ću u tišini, bez ijedne riječi koja bi okrhnula taj raj pustinjskog eksterijera. Uživat ću u mirisima. Očekivati tihe riječi i osmijeh muze koja potiče na sve novije i novije riječi. Bit ću strpljiva i samoprijegorna. Utihnut ću i introvertno vas isključiti.

Vrijeme je da se piše. Sada, upravo sada, kada više nitko ne čita niti pisce niti spisateljice. Vrijeme je da usnulim umovima ponovno pretkažemo revoluciju. Pisci su uvijek iznova dizali revolucije. Evo, kao kraj, jedne revolucionarne zamisli by A. K:

 

Divlja misao (2013.)

Poštovani,
ja naime već dugi niz godina živim u ilegali.
Svaka moja divlja misao izaziva prijepor.
Svaka moja divlja riječ izaziva sablazan.
Svaka moja divlja ljubav vrijeđa vaš moral.
Sva moja divljina prognana je na izgnanstvo.
Vjerujem da je vaša presveta prosječnost
tako odlučila kako ju ne bi smetala
moja izvanrednost.

Ali poštovani moji mediokriteti,
ja tako više ne mogu.
Osjećam nove sokove kako kolaju mojim žilama.
Osjećam se spremna na legalan život
bez laži, bez prilagođavanja činjenica
za vaše nježne uši,
bez straha da budem išibana
zbog poganog jezika.

Znam da je moje bezbožništvo uistinu nova religija.
U toj novoj vjeroispovijesti ispovijedat ćemo istinu,
ja i moji sljedbenici,
oni ilegalni čudaci što sjaje po pukotinama,
sklanjajući se od vaše bijedne jarosti,
moji sljedbenici i ja,
tankoćutni štovatelji istine i stvarne životnosti.

Poštovani moji lažnjaci,
pišem ovo pismo da vas upozorim:
moja su koplja oštroumna
moje su pandže nazubljene
a ja,
ja sam se konačno razljutila.

Oglasi

Moj novi prijevod s francuskog

Nicolas Werth

Otok ljudoždera 1933. Deportacija – zaborav u Sibiru

Knjiga Otok ljudoždera prva je knjiga na francuskom jeziku o „drukčijem” GULAG-u. Taj su GULAG pokrenuli Staljin i Jagoda (vođa OGPU-a), njegov ministar unutarnjih poslova, kako bi se „društveno očistio” Sovjetski Savez. Na „otok ljudo­ždera” deportirano je 6000 „društveno nepoćudnih elemenata”. Izolirani su na tom otužnom mjestu, Nazinu, izgubljenu usred rijeke Ob, podnosili razne oblike nasilja; a iskrcavani su bez hrane i sredstava za život.

Knjiga Otok ljudoždera pokazuje fascinantan slučaj gubitka ljudskih odlika te svjedoči o tome da nestaje svaka humanost kad se pojedince suoči s ekstremnom situacijom u zatvorenim uvjetima.

 

563b3ba165c71689299ec16c

http://www.alfa.hr/artikl/info/563b33e865c71653299ebee8#list-top

 

Večer poezije u knjižnici Vladimir Nazor Špansko jug, 22.05.2015. Zagreb

Večer poezije u kojoj djeca čitaju moju poeziju iz druge zbirke “Divlja misao”.

Nastupali su učenice i učenik iz osnovne škole “Tituš Brezovački”:

Matea Biloš, Luka Duvnjak, Tamara Mijatović, Ana Toman i Gabriela Kalle.

Hvala im svima na njihovoj nježnoj, a snažnoj energiji kojom su uvećali stihove. Stihovi, naime, žive tek kad ih kazivatelji prožive. Ana i Gabriela su nam odsvirale klasičnu glazbu koja je pomogla da estetsko čuvstvo bude potpuno. U pozadini nam je tekla kiša, u potocima, a moja je prva knjižnica koju sam u životu otkrila – upravo Vladimir Nazor Špansko jug  – postala i opet prva.

Učenici, profesorica Snježana Vasić i autorica

Učenici, profesorica Snježana Vasić i autorica

Drina Zrilić, predstavljačica knjižnice Vladimir Nazor

Drina Zrilić, predstavljačica knjižnice Vladimir Nazor

2

Tamara Mijatović

Tamara Mijatović

Ana Toman

Ana Toman

Gabriela Kalle

Gabriela Kalle

Luka Duvnjak

Luka Duvnjak

Matea Biloš

Matea Biloš

Ana Kapraljević

Ana Kapraljević

Publika

Publika

Pjesma sinu od nekoć

home3

Ožujak 1962.

(…) Promrmljat ću tvoju pjesmu, Arrise, našem sinu kad bude imao tvoje oči da me shvate i moje usne da te imenuje.
Ostarit ću, ljubavi moja, u sjeni tvoga sjećanja, a na svaku boru koja niče mojim tijelom, upisat ću tvoje ime i svoju mladost.
Arrise, ljubavi moja, danas si tek smrdljiva strvina, ali koju ljubim, sutra si plodna zemlja u čijoj svjetlosti pleše domaći duh.
Moja ljubavi plavog pogleda, sutra ću ti ponuditi svoje sasvim nago tijelo, umiješati ga s tvojim, kako bi domaći zaplesali brži ples na granici.
Osamljeni skitnica možda nas susretne i zapjeva.
I svake ćemo večeri ludo plesati kako bi čuli naš pjev.
On će nam pričati o nekoj dolini gdje raste klasje i gdje margarete vladaju dječjim srcima.
A zatim, u neki dan, ispričat će nam o našoj djeci na vrhovima brdašca i uspavati se. Njegovo tijelo će se rasplinuti.
Plesat ćemo oko njega i jedno drugome pjevati njegovu pjesmu. A u osvit neke jeseni i treći domaći će s nama zaplesati pod začuđenim sjajem triju zvijezda. On će se prisjetiti što su nam za ljetnih večeri pričale naše bake, upirući glinom obojanim prstima: zvijezde su duše mrtvih. Prisjetit će se domaći i naših dječjih pozornih pogleda. Zatim ćemo još brže zaplesati, čekajući da se pojavi dijete da bi ono, u potpunosti, dozvalo sjećanja.
A kad dijete dođe, plesat ćemo na njegovim koljenima i među njegovim prstima. Vodit će nas svojim pogledom i potrčati za leptirima, plavičastim poput tvojih očiju. U dječjem pogledu zauvijek ćemo plesati, da bismo opjevali one koji čekaju i zibat ćemo naše margarete.
Dijete će postati mnogoliko, moja ljubavi. Rasplinut će se ondje, po groblju Meskiane, a iz njegova tijela izvirit će četiri domaćih i pridružiti se onima prije. Postat ćemo mnogobrojni, mi koji plešemo u ritmu starog pjeva koji se raznosi uvečer selom u čijem sjećanju i dalje živimo.
Izreći ću svome sinu zdenac koji si volio, a nad koji se nadvila stara topola tanke sjene.
Izreći ću svome sinu kupolu u kojoj se odmaraju rode, a koje si toliko ljubio, ti, nepismenjak velika srca; ti, seljak, koji je svojom krvlju posvećivao tlo moje zemlje, kako bi tvoja djeca, nekoć razbaštinjena, danas zemlju ponovo obuzela; ti, seljak, koji postade zemlja iz ljubavi prema zemlji, one ljubavi od koje si radije izbrazdan umro nego da žito odumre.
Izreći ću svome sinu zlato naše doline koje bi prekrivalo naše dječje glavice i koje smo ljubili, jer je mirisalo na kruh.
Izreći ću svome sinu zlato naše doline koje naši starješine, čučeći na brdima, ne prestaju snivati.
Izreći ću svome sinu zlato naše doline koje majka miluje prstima, sanjareći o grašku sunca koje će osvijetliti ugao njezina podruma, u zimu kad se naša ravnica prekrije snijegom i kad se naše nebo preodjene u svoj tmasti ogrtač.

Yamina Machakra

(prevela s francuskog Ana Kapraljević)

Lutkar

Tražila sam da mi govore sjećanja. Ne da ih brižno čuvam, natapam se težinom iživljenih života, stege i mukotrpnih uvjeta, već da me nauče čega se čuvati. Tražila sam da me poduče kako biti jaka, iako su se sela odselila, narod odnarodio, muškarci omlohavili, žene raženile.
Nisam željela ponavljati dane uloge, već mijenjati neke, ali gledajući koji trenutak dalje, promišljajući minutu dulje, shvatila sam da su uloge prestale postojati. Scenarij, naime, mojoj zemlji pisao je netko tko nije proživio ovu zemlju. Taj netko bio je fin, upečatljivo neprodoran, lišen svake divljine (jer divljina njemu podrazumijevaše divljaštvo), bez uronjenosti, bez identiteta, bespolan i bezličan. Taj netko zvao se Lutkar. On (ili ona ili ono?) odlučio je utopiti sjećanja u nekom zahrđalom loncu, skuhati poparu, ni slanu ni gorku, tek bezukusnu, a onda i lonac zapaliti. Neka dokaza ne ostane kad jednom ispijemo otrov bezobličnosti i ispraznimo lonac izdaje.
Kad smo se najeli i polizali prste, zaboravili smo svoja sjećanja. Odustali smo od svojih uloga. Počeli smo glupaviti, trošiti neke zadane monete, zaduživati se za još malo te bezukusne hrane, mehaničke igračkice i odjeću koja nas je podsjećala na tog nedivljeg izroda.
Kad smo se dakle u potpunosti odnarodili, ne znajući pravo što nam se desilo, kazalište je od velebnog dramskog satiričkog ili narodnog obilježja kulture, tradicije i smijeha, postalo kazalište marioneta. Svi smo uz srednji prst imali ušiveni končić kojime nam je veliki Lutkar pomicao udove. Skakutali smo lažnih osmijeha, igrajući nijeme role, a riječi su dolazile iz dubine drvenog mis-en-scènea kojime je Lutkar poručivao: „Ja ovdje govorim za sve vas, ja ovdje imenujem i uloge dijelim, pomičem vaše nemoćne nožice i ručice i nadasve se dobro zabavljam“.
U tom lutkarskom kazalištu svirala je komorna glazba; mrtvački njezini taktovi u prvi su me tren začudili. A onda sam shvatila: Lutkar nas je ušutkao, ukrao nam riječi i ruga nam se beskrajno tim posmrtnim maršem.
Sjećam se ipak, da sam nekada imala zemlju na kojoj je baka sadila slatke kukuruze, a djed gorio veliki krijes staroga granja, da je tom zemljom šuštao vjetar i donosio blagu jesen u kojoj su zrjele boje, vrili okusi i da baš ništa nije bilo bez oblika.

Ana Kapraljević

Domovina

images

Dosta je tek riječ možda

Dosta je tek riječ možda
Ili dvije isprepletene ruke
Da bi ludilo postalo ljubav
Da bi odlazak postao povratak
Da bi život oživio jutro

O južni moji krajevi
O ludo srce
Gdje je dijete palo
U trenu lišenom nade
U trenu kad je trebalo saditi ljubav

Dosta je tek kretnja možda
Neka riječ ili simbol
Da bi mač postao cvijet
Da bi krv postala tlo
Da bi se tvoje ime upisalo u me

O srce moje zemlje
O srce svemira
O središte tla
Gdje se tabor utaborio
Gdje je trebalo donijeti nadu

Dosta je tek vjera možda
Osmisliti riječi možda
Ondje gdje se mržnja razuzdava
Ondje gdje se ptica osušila
Ondje gdje leži moja prošlost

Dosta je tek zapis možda
Melodija ili refren
Da bi krici postali pjev
Da bi dijete postalo ptica
Da bi čovjek naučio voljeti
O gradu raščetvoreni
O krvavi vinogradi
O tijela pogubljena
Lica razbješnjena
Ondje gdje se trebala tkati ljubav

Obnovit ćemo ga

Rekao je: „Nemoj si to činiti. Obnovit ćemo ga
naftnim novcem, pustinjskim novcem.
Bit će ondje dugih cesta i vrtova punih cvijeća.“

Obnovit ćemo ga, naš uspavani grad
naftnim novcem, pustinjskim novcem.

A ja sam slušala, a ja sam šutjela
Kako obnavljati na mrtvima?
Kako zaboraviti sva ta tijela?
Kako požnjeti zaboravljenu mržnju?
Kako zaustaviti nagomilano pijanstvo?
Kako obnavljati na mrtvima?

Rekao je: „Misli na historiju. Uvijek je bilo mrtvih.
Uvijek je bilo ratova. Uvijek je bilo mržnje.“

A ja sam šutjela, a zatim, eksplodirala.
Odbijam prihvatiti tu mržnju,
ne mogu prihvatiti prošlost posađenu na razapetoj djeci,
na sramno ubijenima.
Odbijam prihvatiti tu prošlost.

Rekao je: „Nemoj si to činiti. Obnovit ćemo ga
naftnim novcem, pustinjskim novcem.
Bit će blage djece i tihih majki,
kuća što plivaju u suncu i vrlo užurbanih očeva.“

Odbijam prihvatiti takav grad.
Odbijam te kuće izgrađene na mrtvima,
izgrađene na prošlosti punoj sramote.
Odbijam zaboraviti tu prošlost.

Evelyne Accad

(prevela s francuskog Ana Kapraljević)

 

Domovina

                               Sanjam san koji ne znači nužno da ću ga oživjeti. Snovi su varljive družice. Pa ipak, sanjam da je moguće biti svoj.
U tome snu snažna sam i stamena, kako već izgledaju prave žestoke pantere. Ne trepćući gledam protivnike. Moja djetinja duša i nije tako nevina. Iza mene su mnoge bitke, mnogo puta slomljene kosti, mnoge varke tek da umaknem. Duhom sam i dalje mlada. Možda sam i sama varljivi san koji brzo nestaje.
Želim postati jaka i svoju titravu snatreću osobnost, što se često povija poput trske, zamijeniti za žestoku unutrašnjost.
Jaka ću biti kad počnem koračati, kad moja bedra otope salo, hodajući riječnim nasipima. Jaka ću biti kad počnem plesati, da moj trbuh uvija zanosnu skladbu kojom ću dragana svog iz mrtvila probuditi. Znam da su oni uspavani, ali kad ih se razbudi, ti snažni tigrovi znaju biti najnježniji ljubavnici i rogoborni ratnici.
Jaka ću biti kad zagrizem šapu svoje mladice što moje grudi siše. Kad ga očerupam, potjeram, izlupam, a sve da bi brže hrabar postao, smion postao. Ta meka mladica, što slatke buhtle proždire, što se igra mehaničkim lutkicama i ne stvara vlastita sjećanja, i ne uči vrijedne lekcije – zar je to moje naslijeđe?
Jaka ću biti kad uberem plodove svoje plodnosti: kad druge pantere za ruku povučem, u kolo, u vrisak, u sve ono što znaju božice poput mene. Kad ih ponovo rasplamsam da ne šume niski mrmor, već da pjevaju žetelačku pjesmu.
Jaka ću biti kad zauzdam umove mirnim djelovanjem, mudrim trajanjem, aktivnim učenjem, pronalaženjem rješenja, borbenim duhom koji ne trpi nasilnike idolatrije. Jaka ću biti kad prihvatim i svoju toplinu, i vruću ljutnju, mirnoću, nježnost, jedrost i putenost, odličnost, obrazovanost i hrabrost.

Ako mi išta danas nedostaje, to je hrabrost. Nema hrabrih junakinja i junaka da zauvijek odagnaju sivilo prosječnosti, da sami sebe porinu (jer nema baš nikog drugog) i da preuzmu uzde svoje nebeske kočije. Sanjam da ćemo se osnažiti, svatko za sebe, i svi zajedno, da ćemo sadašnjošću sebi podariti budućnost.

Ana Kapraljević

Narod na šahovskoj ploči

Djeliteljica karata

 

Kažete da smo mekušast narod, mlitav, beskičmenjaci, bez srži. Kažete da nakon svih ovih godina, tijekom svih ovih stoljeća, da smo htjeli…
Uvijek tako govore. „…Da ste htjeli.“
Pa dobro, ja ću vam reći da mi jesmo htjeli. Ako me možete čuti ondje daleko, ondje visoko, pripovijedat ću vam o tom narodu, koji je, unatoč svemu, uspravljen i kostiju ispunjenih životnom srži. Ne postoji uzduž ovih obala nijedan čovjek koji šuti, jer nema što reći, već stoga što zna da ga nitko više ne sluša.
Zašto ste dakle prestali slušati?
Vjerovali ste, kao i mnogi drugi, da je taj čovjek umro. Opjevali ste mu počasnu misu i posmrtnu pjesmu. I neka se o tomu više ne govori.
Ali ipak, evo nas, i dalje o tomu pričamo i to vas razdražuje. Nepristojno je. Mrtvi bi morali šutjeti. Pogotovo ako se radi o slavnim mučenicima koji žive tek u historiji.
Historija!… Baš ona poželjela nas je kupiti. Da, posvetiti nas, mumificirati, ušutkati nas brnjicom. Ali ne vrijedi. Onaj koji se odupro sjeverozapadnim vjetrovima, valovima od šezdeset stopa, stoljećima šutnje, zaborava i odvojenosti – mislite li da se neće znati oduprijeti historiji? Ona je o nama govorila. Lijepa smo pripovijest postali! (…)
No, ljudi moje zemlje nisu bezjaci, mekani, beskičmenjaci ni bez karaktera. Nisu uvijek dopuštali da ih vukovi liše njihove lovine. Sami su osvojili, malo po malo, zemlju koju nastanjuju i more koje ih hrani. I nije istina da su se prepustili ogoliti, raseliti i prodati bez otpora i prigovora.

Antonine Maillet

(prevela s francuskog Ana Kapraljević)

Vukovi

                       images

   Jednom davno, dok me još bilo nije, neki moj brkati predak pjevao je budnice, a neka daleka bujna pretkinja mijesila je pogaču, kako bi stihovi brkatog joj muža, poslodavca, gospodara lakše tekli na papir. Danas nebrkati muževi, veleposjednici, kolege šute, narod leži uspavan. Mogli bismo okriviti gospođe, majke i dragane da ne mijese dovoljno slatko pecivo. A mogli bismo se i pitati sluša li nas itko.
Al’ umjesto da se pitamo ima li slušača, trebali bismo postati pripovjedači. Slušatelja će se naći kad poteku riječi. Nit’ je brko pjevao za slušateljstvo, nit’ je seljanka mijesila za proždrljiva ustašca. Prvenstveno radili su to zbog sebe. Srce ih je vuklo da oplemene ono što znaju, posjeduju, da potegnu i više od svojih mogućnosti.
Nemam više snage čekati „djeliteljicu karata“. Nemam više snage da pjevaju za mene, da razmeću žetone, da me bacaju uzduž i poprijeko kao plastični žetončić. Ne zanima me sluša li me itko, gdje li se skrivaju te izbjegle uplašene uši i oči. Ne mogu više gledati kako me gledaju jel’ nas netko gleda.
Odvažit ću se, jer je vrijeme. Vrijeme je da oplemenjujem. Da svoje pleme nanovo zazovem, da ga probudim, da nađem slušače. Vrijeme je da dozore one divlje mladice koje tako dugo čekamo. Vrijeme je, naposljetku, da lažnim slušačima ispjevam korov koji je prekrio moje ravnice. Vrijeme je konačno dozrjelo da kukolj bacimo, da se razbudimo, naložimo vatru, spalimo trule slamke i krenemo ispočetka.
Nemam više volje da me razdjeljuju, da me guše, da me raznose, da me ne mijese u sočne orahnjače. Konačno, nemam više volje nikome dokazivati da sam tvrd orah, da me ne može svaka vrana okrhnuti svojim kljunom i da se, slušali me ili ne, namjeravam beskrajno razljutiti na sve te vukove koji vijaju po mojim dolinama.

Ana Kapraljević