8th of March

4e9120c236367a3203d47c3a2e00f053

A man who is afraid of woman’s spirit, intelligence, passion and goals, is not a man.

A man who wants to control a woman and her body, is not a man.

A man who would rather have a little puppet by his side, is not a man. He is in love with an adolescent girl who does not want to grow up.

A man who fears the women’s smell, sweat and blood, is not a man. He is not a hunter, he is not a wolf.

Our society is full of men who lost their wilderness in perfumes, civilized suits and administrated obligations.

Wouldn’t it be better to find a wild woman and help her remember all those thousands of centuries that live in her powerful thighs?

If you conquer that kind of a woman, you and she do not need to remember the 8th of March. Every day becomes a celebration of your wild marriage.

Sacred life comes from that passion, full of magic, dust, dance, love and pride.

Pisac

Kad sam imala 18 godina, sanjala sam o tomu da budem fakultetska profesorica. Kad sam imala 8, da ću biti operna pjevačica.

U međuvremenu sam bila: studentica, novinarka, profesorica, glumica, kćerka, majka, prijateljica, ljubavnica, konobarica, činovnica, supruga, snaha, šogorica, strina, kolegica, stipendistica, alkoholičarka, žderačica čipsa (on zaslužuje posebnu kategoriju), svejetka, mesožderka, katolkinja, feministkinja, nevjerojatno autentična, pokornica, samoprijegornica, samovoljica, debeljuca, ljutica, pomiriteljica, biseksualka i heteroseksualka, tulumarica i koludrica, smeđokosa i spisateljica erotske poezije i dnevnika.

Danas sam kapitalistička kap u slapu, proročica, veganka, plavuša, nositeljica minjaka, voljena djevojčica i PISAC. PISAC nije isto što i spisateljica, jer prvo pretpostavlja autora, autoritet čvrstog discipliniranog karaktera koji stvara, kreativno sokove prolijeva na papir. Ovo drugo, ženskoga roda, nažalost, jest tek pokušaj vrednovanja pokušaja, drugorazrednosti, nepriznatosti, vjerovanja da će autentičnost biti samodostatna da se genije prizna i da ga se vrednuje. Ali ne, ne, ne. Ja sam muškarac, pisac, valorizirani genije koji biva sam sebi svrha, čak i ako svi njegovi kritičari umuknu i nestanu iz ovoga skribatičnog logoreičnog Univerzuma.

Muza je tu. Papir je tu. I dok ne nastane to djelo, kojemu će se svi diviti (jer svaki PISAC uvjeren je u svoju neodoljivost i savršenost), pisat ću u tišini, bez ijedne riječi koja bi okrhnula taj raj pustinjskog eksterijera. Uživat ću u mirisima. Očekivati tihe riječi i osmijeh muze koja potiče na sve novije i novije riječi. Bit ću strpljiva i samoprijegorna. Utihnut ću i introvertno vas isključiti.

Vrijeme je da se piše. Sada, upravo sada, kada više nitko ne čita niti pisce niti spisateljice. Vrijeme je da usnulim umovima ponovno pretkažemo revoluciju. Pisci su uvijek iznova dizali revolucije. Evo, kao kraj, jedne revolucionarne zamisli by A. K:

 

Divlja misao (2013.)

Poštovani,
ja naime već dugi niz godina živim u ilegali.
Svaka moja divlja misao izaziva prijepor.
Svaka moja divlja riječ izaziva sablazan.
Svaka moja divlja ljubav vrijeđa vaš moral.
Sva moja divljina prognana je na izgnanstvo.
Vjerujem da je vaša presveta prosječnost
tako odlučila kako ju ne bi smetala
moja izvanrednost.

Ali poštovani moji mediokriteti,
ja tako više ne mogu.
Osjećam nove sokove kako kolaju mojim žilama.
Osjećam se spremna na legalan život
bez laži, bez prilagođavanja činjenica
za vaše nježne uši,
bez straha da budem išibana
zbog poganog jezika.

Znam da je moje bezbožništvo uistinu nova religija.
U toj novoj vjeroispovijesti ispovijedat ćemo istinu,
ja i moji sljedbenici,
oni ilegalni čudaci što sjaje po pukotinama,
sklanjajući se od vaše bijedne jarosti,
moji sljedbenici i ja,
tankoćutni štovatelji istine i stvarne životnosti.

Poštovani moji lažnjaci,
pišem ovo pismo da vas upozorim:
moja su koplja oštroumna
moje su pandže nazubljene
a ja,
ja sam se konačno razljutila.

Novogodišnja čestitka

Ana12

Svim svojim prijateljima i suradnicima želim sretnu i uspješnu Novu godinu!

Novogodišnja zabava

           Konačno su se pojavili Oholost, Glupost, Bahatost i Poza. Držali su se za ruke, jer je, zbog slikanja pred marketinškim stručnjacima naše Firme, bilo potrebno napraviti jednu sasvim svjetlu i savršenu fotografiju koja bi odražavala njihovu pretjerano “dobru” zajedničku suradnju.

Gospodin Oholost bio je markantni crnokosi muškarac, izbrazdanog lica od neke djetinjaste frustracije hormona, očiju britke gadne guje i glasa arogatnog silnika koji ne poštuje žene. Do svojeg je sadašnjeg položaja došao trudeći se svima ugoditi i perfidno tražeći lakši put. Njegov ugodan ugled pojačavala je i njegova neprimjetno papirnata supruga koja je, štreberski, u svojoj profesiji sve odradila kao i on, kako bi odražavali prosječni bračni par obdaren svakodnevnom zlovoljom i dosadom. Njegov cilj bijaše moć, velika golema Moć koja će preplaviti sve poput crnila u tamnoj rupi kakvom je zamišljaju naši pretjerano pragmatični i racionalni fizičari.

Pored njega je stajao dobronamjeran i tupav gospodin Glupost koji se smješkao pogledom teleta koje još nije naučilo koristiti zdjelu za sijeno u vrtu. To je malo slatko tele imalo brz stepenasti uspjeh i svi su ga, s njegove strane istomišljenika, tapšali dobrohotno po ramenu, ismijavajući njegovu glupavu priliku. Glupost je, uza sav novac i položaj, preslabo učio: nije svladao vještine pregovaranja, podočinjavanja, konkurentnosti, arogancije i autoritativnosti koje su bile prijeko potrebne u našoj Firmi. Njegov cilj su bili ležerno puhanje lule i uživanje u lovorikama svoje učinkovite stepenaste karijere. Dalje od toga njemu nije moglo, zbog umne ograničenosti, pasti na pamet.

Gospodin Bahatost bio je najmlađi među našim vrlim likovima. Imao je profinjen pristup jednog malograđanskog dječaka koji je na fakultetu mnogo naučio o izgledu samouvjerenog buntovnika bez razloga, a možda su mu i djevojčice pokatkad pomazile međunožje, pa je lako nadvio nos i umislio sebi da je netko poseban. Bahatost je imao sve odlike toga da postane nasljednik gospodina Oholost. Imao je jednaku muževnu priliku, za razliku od gospodina Gluposti i njegove mekoputne mješine, a znamo da velika većina dama pati na te crne uvojke, na te ozbiljne pokrete, na ta fina odjela i na taj stav samosvijesti koja je jednako trula kao i skladište reciklažnog dvorišta u kojem se odlažu zahrđale kante za smeće.

Gospođa Poza krasila je ovaj kvartet svojim lažnim osmjesima. Bijaše to jedna ušpičena karijeristica koja je itekako znala da je Ambicija sve što njoj može zatitrati pod podbratkom. Njezin put je ipak bio najuspješniji od ovih osrednjih potrčkala iz prijazbine smrdljivog šekreta nekoć uspješne i velebne naše Firme. Gospođa Poza uzela je dječačiće za rukice i smješkala se aparatu u svojoj fino istkanoj crvenoj haljini i pokazivala svima nama u Firmi koliko bi božični domjenak bio neuspješan da nam nije dozvala ove slatke komedijaše, sa sobom u prvim redovima klaunske postave.

Uh, što nam je bilo lijepo! Što smo se fino najeli pršuta, sira, maslina, a napili vina i vina! Čokoladice su nam se cijedile niz naša oslađena ustašca dok smo gledali kako se naši druškani smješkaju i krajičkom oka prate kamere velikog Big Brothera koji bijaše stalno tu, vječno tu – trebalo je napraviti promidžbeni materijal naše Firme i to pobogu! bijaše prioritet.

Jedna mlada dama je sve to gledala iz daljine, onako trudna i umorna. Gospođa Čistačica duge i svježe oprane smeđe kose, gledala je klaunsku predstavu i pomišljala kako bi joj dobro došlo da prigrize koji komadić sira. Ali nije joj se dalo tiskati s tim mješinama i energetskim vampirima. Znala je da se danas ne isplati čistiti uredske prostore, jer će ova bakanalija trajati još dugo u noć, a njezina je beba zahtijevala da majka ranije legne. Pogladila je svoj trbuh i naumila krenuti nešto ranije kući. Ondje je čekao njezin dragi, topao smeđokosi muškarac koji je došao ranije s posla i obećao ugrijati večeru. Topla juha s noklicama i krompirom, povrćem i malo mesa – to je sve što je ovoj nježnoj i lijepoj ženi trebalo. Smješkala se dobronamjerno, shvaćajući da nikada neće postati dio ovog gnjusnog svijeta laži i licemjerja. Smješkala se, pomislivši na svoju ljubav dok joj ruke stavlja oko lica i dok svojim očima uranja u njezine. Veselila se svojoj novoj godini, iako je znala da će ju oni licemjeri vjerojatno otpustiti, jer je otišla na porodiljni dopust.

Ali u njoj je rasao život, oko nje bile su široke ruke njezine ljubavi, ona je hodala koji centimetar iznad tla, shvaćajući da je ljubav život i život ljubav. Njihova mala tiha kućica usred šume, prepuna pucketanja vatre i domaćinske atmosfere.

Jer život dolazi smjernima i iskrenima, a smrt će uskoro preuzeti Oholost, Glupost, Bahatost i Pozu. Pa makar to bila i koščica pečene prasetine – njihovog najmilijeg novogodišnjeg ručka. U slast, Firmo moja!

Ana Kapraljević

Moj novi prijevod s francuskog

Nicolas Werth

Otok ljudoždera 1933. Deportacija – zaborav u Sibiru

Knjiga Otok ljudoždera prva je knjiga na francuskom jeziku o „drukčijem” GULAG-u. Taj su GULAG pokrenuli Staljin i Jagoda (vođa OGPU-a), njegov ministar unutarnjih poslova, kako bi se „društveno očistio” Sovjetski Savez. Na „otok ljudo­ždera” deportirano je 6000 „društveno nepoćudnih elemenata”. Izolirani su na tom otužnom mjestu, Nazinu, izgubljenu usred rijeke Ob, podnosili razne oblike nasilja; a iskrcavani su bez hrane i sredstava za život.

Knjiga Otok ljudoždera pokazuje fascinantan slučaj gubitka ljudskih odlika te svjedoči o tome da nestaje svaka humanost kad se pojedince suoči s ekstremnom situacijom u zatvorenim uvjetima.

 

563b3ba165c71689299ec16c

http://www.alfa.hr/artikl/info/563b33e865c71653299ebee8#list-top

 

Večer poezije u knjižnici Vladimir Nazor Špansko jug, 22.05.2015. Zagreb

Večer poezije u kojoj djeca čitaju moju poeziju iz druge zbirke “Divlja misao”.

Nastupali su učenice i učenik iz osnovne škole “Tituš Brezovački”:

Matea Biloš, Luka Duvnjak, Tamara Mijatović, Ana Toman i Gabriela Kalle.

Hvala im svima na njihovoj nježnoj, a snažnoj energiji kojom su uvećali stihove. Stihovi, naime, žive tek kad ih kazivatelji prožive. Ana i Gabriela su nam odsvirale klasičnu glazbu koja je pomogla da estetsko čuvstvo bude potpuno. U pozadini nam je tekla kiša, u potocima, a moja je prva knjižnica koju sam u životu otkrila – upravo Vladimir Nazor Špansko jug  – postala i opet prva.

Učenici, profesorica Snježana Vasić i autorica

Učenici, profesorica Snježana Vasić i autorica

Drina Zrilić, predstavljačica knjižnice Vladimir Nazor

Drina Zrilić, predstavljačica knjižnice Vladimir Nazor

2

Tamara Mijatović

Tamara Mijatović

Ana Toman

Ana Toman

Gabriela Kalle

Gabriela Kalle

Luka Duvnjak

Luka Duvnjak

Matea Biloš

Matea Biloš

Ana Kapraljević

Ana Kapraljević

Publika

Publika