Početna » Eseji - Essays » Podijeljeni dom

Podijeljeni dom

Ilustracija-vatra1  Imigranti su djeca podijeljenog doma. Književnici kolektivno osjećaju duboku odgovornost da nam približe idejne dvojbe suvremenih selitelja. Esej se oslanja na književno iskustvo hrvatsko-američke književnice Nede Mirande Blažević-Krietzman, zagrebačke dramske autorice s londonskom adresom Tene Štivičić, Osječanke njemačkog podrijetla Ivane Šojat-Kuči te njemačke Hrvatice Jagode Marinić. Za te četiri autorice kretanje je postalo način života. Svaka od njih pripadnica je prostornog doma gdje se rodila i može ga prihvatiti kao svoj ili ga može, poput Erazma Roterdamskog, proširiti na cijeli svijet.

 

U doba kad se uvelike raspravlja o mnogostrukosti identiteta, kad nam mediji i informatičke inovacije nameću bezgraničnost identifikacija, postavlja se lako vrlo zbunjujuće stanje: čemu valja pripadati, čemu pripadamo, a čemu želimo i ne želimo pripadati?

Prostorno je moja domovina Hrvatska. Međutim, već od trećeg koljena, ono što smatram domovinom svojih pretkinja i predaka, svoje vjerske pripadnosti i nacionalne određenosti, upada u zamku mnogostrukog identiteta. Naime, preci mi dolaze iz Mađarske, Francuske, iz same Hrvatske; neki su seljačkog roda, drugi građani i učitelji. Sa čime se mogu, a sa čime želim poistovjetiti?

Jednaki problem identifikacije prostornog, idejnog i duhovnog identiteta muči i nacionalne manjine u nekoj stranoj zemlji i njihove potomke, bilo da se radi primjerice o djeci Nijemaca u Hrvatskoj ili djeci Hrvata u Njemačkoj. Zatim je tu i duhovna pripadnost idejnih imigranata koji odlaze na intelektualno usavršavanje u inozemstvo te tamo ili ostaju ili se vraćaju. U kojem trenutku postaju dijaspora bilo za zemlju boravka ili za onu u koju se vraćaju?

Kanadska znanstvenica Daphne Winland u svojoj knjizi “We are now a nation: Croats between Home and Homeland” (2007., Toronto University Press) smatra da se radi o izgubljenom hrvatskom identitetu, te da pripadnici dijaspore teško uspijevaju definirati hrvatstvo. Znanstveni skup Immigrants and Homeland (2002., Dubrovnik, u organizaciji Instituta Ivo Pilar iz Zagreba) došao je do sličnih zaključaka. Imigranti su djeca podijeljenog doma. Taj njihov dom prostorom je dvojak: prvo onaj u kojemu žive, a drugo prostor iz kojega su krenuli. Ideja doma ima i šira značenja. Neodrediva je (dok je prostor doma odrediv) i za svaku jedinku drukčija.

Književnici kolektivno osjećaju duboku odgovornost da razjasne te idejne nedoumice. Hrvatska književnica Neda Miranda Blažević-Krietzman (r. 1951.) smatra da je ideja doma međuprostor. Njezina junakinja u romanu gostuje kao gošća-predavačica u Americi i o svomu iskustvu strankinje te o iskustvu lika imigrantice piše knjigu “Američka predigra” (1989.). Pred sam raspad Jugoslavije piše o predrasudama koje stranci gaje o Jugoslaviji, a koje Jugoslaveni imaju o Americi. Piše i o predrasudama prema komunističkim zemljama u globalu. Opisuje lik Čehinje, političke emigrantice u Americi. Čehinja Bela nalazi sebe u Americi gdje se njezine ideje ne progone. Ona je dakle našla ideju doma, koliko god i dalje čezne za onom prvotnom domovinom, a koja joj nije dopustila duhovni razvoj.

„Ali Bela nije lovina. Nije ni lovac. Ona je oboje. Strankinja u ovoj zemlji stranaca. Ali za razliku od drugih, ona svoje „tuđe“ ne želi otopiti u zajedničkom loncu.“

Glavna junakinja njezina romana, za razliku od Bele, ne nalazi svoj idejni dom u Americi. Ona smatra da književni posao nameće svojim radnicima da idejni dom, odnosno pripadnost književnom prostoru, nalaze posvuda – i u domovini (u vlastitoj književnosti) i u dijaspori (u stranim književnostima).

„A književnost je i meni, kao tolikima, ostavila u nasljeđe pretežak zadatak: traženje sudbine kao mjesta, kao vremena. Je li to hodanje po već utisnutim tragovima, ili moj korak može utisnuti vlastite stope?“

Druga hrvatska književnica i dramaturginja Tena Štivičić (r. 1977.) piše o kapitalističkom Londonu u svojim kolumnama “Odbrojavanje” (2007.). Jedna je od pripadnica odlivenih mozgova na usavršavanju u Velikoj Britaniji. Piše o multinacionalnom i multivjerskom megalopolisu Londonu gdje su predrasude o prostornim domovinama postale bolesno rastezljive (Istočna Europa je primjerice preširok pojam desetak nacionalnih država koje se sve stavljaju pod isti nazivnik okružja jednakih društvenih vrijednosti).

Podijeljeni dom ove suvremene dramske spisateljice nalazi se na prostoru stvaralaštva, London, gdje je njezin idejni dom, i na prostoru moralnih vrijednosti, Hrvatska, osobna domovina utjelovljena u samom prostoru. Stvaranje prevladava – autorica živi u svome idejnom domu, ali ne osjeća bolnu nostalgiju političke emigrantice, već lakom i jednostavnom autoironijom problematizira višestrukost identiteta i konstantnu raširenost predrasuda.

Pripadnost idejnom domu karakteristika je pisanja i sljedeće autorice, Jagode Marinić (r. 1977.), potomkinje hrvatskih imigranata i rođene Njemice. Autorica na njemačkom jeziku piše roman “Bezimena” (2007.), potragu za svojim prostornim i idejnim identitetom i domom. Protagonistica romana traži vlastito ja; ne uspijevajući ga imenovati, razdjeljuje ga na trojaku ličnost: noćnu, dnevnu i pripovjednu junakinju. Autorica ne svjedoči svjesno o zemlji svojih roditelja, već tek u nekim odlomcima razaznajemo sklonosti junakinje prema svojoj drevnoj prošlosti: pripadanju hrvatskom prostoru. Ona traga za duhovnom domovinom, za samoostvarenjem i za samospoznajom.
Njome ne dominira bolna nostalgija političke emigrantice, niti slatkasta nostalgija imigrantice-studentice, a ne zamara ju ni pripadanje domovini književnih stvarateljica. Bavi se isključivo prostorom vlastitoga ja i prepušta se domovini vlastitoga duha – međucarstvu.

„A gdje ostaje međucarstvo? Kamo strpati ono što čovjek osjeća, a ne vidi? U uzaludnost? Onda to uopće ne bi trebalo da bude. Postoji slutnja međucarstva, postoje ljudi, koji moraju imati pojma o onome što se dogodilo ljudima poput moje Bezimene, koja bi morala vidjeti da je stvarnost, kakvu ona vidi, stvarna, nastala iz stvarnosti kakvu vidi navika. Svaki pojedinac nosi u sebi slutnju međucarstva.“

Hrvatska književnica Ivana Šojat-Kuči (r. 1971.) bavi se u “Unterstadtu” (2009.) međusvijetom “drugosti”: nacionalnom manjinom Nijemaca u doba dva svjetska rata. Cjepka i rasteže šutnju kojom je bila obavijena porodica njezine protagonistice tijekom četiri generacije. Radi li to da bi objasnila težak položaj nacije koju se smatrala neprijateljem samo zato što je imenom pripadala napadačima? Radi li to da bi objasnila da protagonistica prostorno ne pripada gdje se zatekla ali idejno da?

Naime, sve četiri generacije nisu Nijemci uzurpatori, oni su miroljubivi sugrađani maloga gradića prve polovice 20. stoljeća. Međutim, njihova drugost ih i idejno raseljava iz prostora doma. Oni postaju idejno neprihvatljivi, prostorno neprihvatljivi, te gube tlo pod nogama. Oni više ne pripadaju nijednoj domovini. Zadnja u nizu, protagonistica, nema domovine, jer je disfunkcionalna obitelj svoju nepripadnost pohranila u šutnju. Junakinja je kći domovine Šutnje. Ona je u sebi raseljena i u mjestu i u vremenu.

„Stvari su se davno okončale s obje strane. Nema više smisla. Odgađanje istine isto je što i laganje. Baka je trebala znati, tako barem mislim. Pred njezinim je Bogom to divovski grijeh, ta šutnja, zauzdavanje bijesnih konja koji su joj se propinjali u glavi.“

Bilo bi učinkovito zapitati se sva već navedena pitanja koje su si postavile autorice. Preuzele su, bez preispitivanja, spol kojemu pripadaju, dakle taj danas vrlo kontroverzan identitet nisu dovodile u pitanje. Zatim su sve odreda uzele kao datost i nezamjenjivu činjenicu prostor svojih predaka u kojemu su se zatekla rođenjem. Iako su problematizirale prostor doma, ipak su sve prihvaćale da načelno njemu i pripadaju.

Neda Miranda Blažević-Krietzman prihvatila je prostor doma i nije željela pripadati tuđemu, ali je svome osjećaju pripadnosti dodala i duhovnu dimenziju, odnosno pripadnost književnoj domovini. Tena Štivičić dodala je svome prostoru doma duhovni dom stvaralaštva i svjesno ga ograničila na jedan grad London, koji je postao sinonim duhovnog doma.
Ivana Šojat-Kuči problem je odvela nešto dalje. Ona, naime, u svojoj protagonistici prikazuje ono što su joj rekli čemu treba pripadati, saznala je čemu je ona doista pripadala, a naposljetku je izabrala čemu želi pripadati. Poistovjetila se sa pripadnošću “drugosti”, a svoj i prostorni dom i duhovnu domovinu svela je na Zagreb, svjesno zaboravljajući svoju pripadnost dualnoj dimenziji nacionalne manjine u većinskom narodu.

Jagoda Marinić naznačila je konačni cilj pripadanja. Njoj u tekstu nije bilo važno pripada li njezina junakinja ovom ili onom prostornome domu, niti iz kojeg duhovnog doma proizlazi, već je odlučila da je prvi i krajnji dom sjedište ideje o samome sebi. Konačni cilj svakog pripadanja trebala bi biti duhovna domovina same osobe. Osoba mi morala pripadati samoj sebi.

Prema tome, svatko od nas pripadnik je prostornog doma gdje se rodio i može ga prihvatiti kao svoj ili ga može, poput Erazma Roterdamskog, proširiti na cijeli svijet. Zatim mu slijedi faza podijeljenog doma, gdje se često sukobljavaju prostor i ideja te se sam čovjek odlučuje želi li tražiti duhovni dom.
Ukoliko ga nađe, taj vrt treba obrađivati, kako piše Voltaire, da bi izrastao u pravi idejni odnosno duhovni dom i da bi težio prema vlastitoj definiciji domovine. Najbolje bi bilo da se sve te dimenzije poklapaju: da na istome prostoru pronađemo i duhovnu domovinu te da osnažimo svoje duhovno sebstvo da koegzistira u te dvije domovine. Međutim, najčešće je ipak tako da svi mi bivamo u onom čistilištu, odnosno u podijeljenom domu, gdje se duhovna i prostorna dimenzija nas samih stalno sukobljavaju.

Budimo dakle suosjećajni prema onima oko sebe. Najvjerojatnije i oni, kao i mi, trudbeno uzdišu u nekoj vrsti „drugosti“.

 

Ana Kapraljević

Objavljeno u: Hrvatski iseljenički zbornik, 2011.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s