Početna » Bajke - Fairy tales » Žena ženi je…

Žena ženi je…

                                                                                                       Simbol današnje žene

 

 

Achillée                                     Često čujemo, čak i u današnje moderno doba, da su žene zmije. Ili pak da je žena ženi zmija. Kad se želi reći da je žena zla, dvolična, gadna, kaže se za nju da je zmija. Zašto se onda za muškarce ne kaže da je muškarac gušter, da je muškarac muškarcu salamander, ili da je zao muškarac poput kameleona? Otkuda proistječe ta opsjednutost zmijama kao o zlim bićima? I zašto se govori isključivo o ženskoj zloći kao nečemu nadnaravnom i čudesno moćnom?
Još jedno pitanje: sa čime se današnja žena može i mora poistovjećivati, te u kojoj simbolici da pronađe utjehu?

Majku Zemlju zovemo ženskim imenima u gotovo svim indoeuropskim jezicima. Ona je „majka svega što se miče“ (Sarparajni) u Indiji, a simbolizira ju zmija. Na Srednjem istoku, prije islama, značila je zmija simbol mudrosti (Ophion), jer razumije tajnu života. U Grčkoj i najpoznatijem grčkom proročištu starog vijeka, Delfima, podignut je hram maternici (delphos), a i opet simbol koji ovdje prevladava je zmija (Gaea), jer ona, svojim presvlačenjem kože, razumije mijenu života, odnosno ponovno i ponovno se rađa. Simbol kozmičkog stvaranja u Kelta bilo je zmijsko jaje koje je rodio zmaj ⁄ zmija(Ouroboros).
Zmija je dakle, prije kršćanstva, značila nešto pozitivno, stvarateljicu. To i danas vidimo u još danas aktualnom alkemičarskom znaku ljekarne, jer je zmija značila i mudrost, a time i iscjeljenje.

Ako na zmiju gledamo tako, ne možemo, a ne primijetiti da je današnja, kao i ondašnja žena sve to. Žena je majka, ona je mudra u liku bake, majke i babice, razumije tajnu života kao primalja, liječnica i biologinja. Svaka žena posjeduje maternicu, duhovnu i tjelesnu, kojom stvara, mjesečno prati mijenu života, presvlači se konstantno iz života jedne situacije u drugu situaciju, razumije ponovno rađanje i ideje i djeteta. Svaka u sebi nosi jaje stvaranja, bilo da je to kakav kozmički projekt astronomičarke ili fizičarke, mikrokozmičko otkriće kemičarke ili biologinje, bilo da se radi o arhitektonskom čudu arhitektice ili elektrotehničarke. Žena danas plete, šije, kuha, piše, sadi, računa, slika, gradi.

Problem s današnjim ženama jest jedan jedini: one izgubljeno, često bezglavo, slijede neka ponašanja nazivana muškima. Često bivaju neljubazne, osorne, grube, oduzimaju si blagost i nježnost, želeći izgledati strože i ozbiljnije. Mlade žene danas ne gledaju naći uzore. Dostupno im je sve, pa se tako i ponašaju. Većina, naravno. Odjevaju se mnoge kao da ni ne posjeduju ženstvenost. Gube time ono što doista jest bit svake žene: moralnost, toplina, ljudskost. Jednake te karakteristike mogu se pridati i muškarcima. Uzori koji bi ih navodili na velikodušnost, odgovornost, obrazovanje, takve uzore one ne prepoznaju, a ako ih i prepoznaju, smatraju ih zastarjelim vrijednostima. Međutim, neke su vrijednosti s razlogom vrijednosti, jer su se takve potvrdile u svakome dobu i poretku iznova.

Žena ženi je prijateljica, sestra, kolegica, ljubavnica. Žena nije samo ona koja rovari protiv drugih žena, jer tu odliku posjeduju i muškarci u svojim društvima. Mnoge stare, umirovljene gospođe jedinu utjehu nalaze u svojim ženskim prijateljicama. Mnoge zaposlene majke utjehu pronalaze u svojim dadiljama, majkama, kćerima. Pa zašto dakle žena ženi ne bi bila zmija, ali u pozitivnom shvaćanju tog simbola? Budimo jedna za drugu stvarateljice i prijateljice.

Međutim, onog što nam danas nedostaje, a tek smo se nedavno duhovno i materijalno osamostalile, to je samopouzdanje i samosvjesnost.
Ako promatramo odlike zmije kao životinje, ona je tiha, neprimjetna, samozatajna. Ona jede samo kad mora i dugo biva na jednom obroku, i dva tjedna katkad. Zmija napada samo kad je napadnuta, većinu vremena se skriva. Nastojmo ne biti mirne i nezamjetne. Nastojno biti mirne i samozatajne kad nam to odgovora, kad nas to čini sigurnijima u sebe.
Preslikajmo, međutim u sebe, karakteristike i jedne druge životinje – vučice. Vučice imaju životnog partnera, kao i većina žena danas. One rađaju i odgajaju svoje mlade, poput nas. No one posjeduju nešto što mi zanemarujemo. One su oštre, promišljene, kontroliraju napad, snažno se bore, usavršavaju sve svoje osjete. Vučica je uostalom i vrhovna božica pretkršćanske Europe. Otud sve te priče o vukodlacima. Ljudi su nekad cijenili karakteristike vukova i željeli ih oponašati. Zašto dakle mi žene danas ne bismo bile snažne i oštroumne, vjerne i brze poput vučica, a istovremeno mirne i samozatajne poput zmija? Zašto ne bismo postale žestoke i tihe istovremeno?

Budimo samopouzdane, mudre i snažne, a poistovjetimo se sa svakom nam dragom životinjom i nastojmo barem djeličak svog života biti onoliko savršene koliko to samo životinje mogu. Jer, životinje se nikome ne ispričavaju zbog toga što su životinje, niti se osjećaju manje vrijednima. Ni žene ne bi smjele osjećati ništa drugo osim da su savršene samo stoga što su divna i potpuna živa bića u svoj svojom punini. Konačno, svoju slobodu da stvaraju, obrazuju se i budu prisutne u današnjem društvu, trebale bi oživjeti u odgovornosti stalnog samopoticaja na postajanje što boljom osobom.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s