Početna » Prijevodi s francuskog - Translations from French » Razgovor Pape Pija VII. i Napoleona

Razgovor Pape Pija VII. i Napoleona

NAPOLEONAlfred de Vigny

Nepoznati razgovor

 
 
Objavljeno 2013. u: Kolo, 6, 2013.
http://www.matica.hr/kolo/408/Nepoznati%20razgovor/

                              Car je bio vrlo uznemiren; hodao je sam po sobi poput nekoga tko napeto očekuje važnoga gosta, i u tili čas triput je prošao odajom, zatim se približio prozoru i započeo lupkati neki marš svojim noktima. Vozilo je ušlo u dvorište; zaustavio je lupkanje, udario nogama dva-tri puta sasvim nestrpljivo, čineći sporu radnju ubrzanom, a tada je naglo krenuo prema vratima i otvorio vrata Papi.

Pio VII. ušao je sam. Bonaparte se požurio za njim zatvoriti vrata, točnošću tamničara. Osjetio sam golem užas, priznajem, našavši se u četiri oka s takvim ličnostima. Međutim, ostajao sam nijem i nepomičan, gledajući i slušajući posve živa duha.

Papa bijaše stasit; dugog, žutog, patničkog lica, ali lica koje je odražavalo svetu plemenitost i bezgraničnu dobrotu. Njegove crne oči bile su velike i lijepe, usne su na sebi nosile blagonakloni smiješak, a podignuta brada odavala je duhovnu i živu profinjenost; taj njegov smiješak nije imao u sebi nimalo političke strogosti, već svu dobrotu kršćanina. Bijela kapica prekrivala mu je dugu crnu kosu prošaranu velikim srebrnim kovrčama. Na svojim pognutim ramenima nemarno je nosio dugu kukuljicu od crvena velura, a haljina mu se vukla po stopalima. Polako je ušao u sobu, hodajući blago i oprezno, poput starice. Zasjeo je spuštena pogleda u jedan od rimskih naslonjača, pozlaćenih, s izrezbarenim orlovima, i čekao što će mu reći drugi Talijan.

Ah, gospodine, kakva scena! Kakva scena! Još ju vidim. Nije se tu radilo o ljudskom geniju koji mi se prikazivao, već o karakteru, pa ako se i nije ondje pokazao Bonaparteov širok duh, srce mu se svakako otvorilo. Naime, Bonaparte nije bio kakvog ga se inače vidi. Ni mrvu nije sličio na financijersku mješinu, na ono bucmasto, boležljivo lice, nit’ je tu bilo njegovih reumatičnih nogu, nit’ sve one bolesne gojaznosti od koje je umjetnost na žalost stvorila tip, kako se to danas kaže, a gomili je ostavila o njemu ne znam ni sam kakvu opću i grotesknu predodžbu, prepuštenu dječjim igrarijama, a čija će kriva prikaza jedan dan možda postati basnoslovna i nemoguća kao i lik Polichinelle.

Nimalo car nije bio takav, gospodine, već nervozan i uslužan, okretan, živ i visok, grčevitih kretnji, koji trenutak graciozan, uglađenih manira, širom ispravljenih prsiju, raširenih, i onakav kakvog sam ga vidio na Malti, melankoličnog i oštrog lica.

Nije prestao koračati sobom kad je Papa ušao; prikradao se oko naslonjača, poput oprezna lovca, zaustavivši se ukočenim stavom jednoga kaplara, odjednom suočen s Papom, a zatm je nastavio razgovor započet u kočiji, prekinut dolaskom, iako je zapravo oklijevao ponovo otpočeti.

»Ponavljam Vam, Sveti Petre, nisam nimalo krutog stava, ne volim razumnike i ideologe. Uvjeravam Vas, unatoč mojim starim republikancima, ići ću na misu.«

Ove posljednje riječi naglo je sručio pred Papu, poput kretnje kađenja u lice; zaustavio se očekujući njihov učinak, misleći kako su nimalo bezbožne okolnosti, koje su susretu prethodile, morale dati ovom naglom i iskrenom priznanju iznimnu vrijednost. Papa je spustio pogled, stavivši ruke na glave orlova koje su ukrašavale rukohvate naslonjača. Činilo se da tim stavom rimske statue jasno poručuje: Prepuštam se unaprijed poslušati sve te svjetovne stvari koje on želi da slušam.

Bonaparte je zaokružio sobu i naslonjač koji se nalazio u sredini sobe, i vidio sam, u pogledu koji je dobacio starom biskupu, da nije zadovoljan niti sobom niti svojim protivnikom, te da zamjera samome sebi što je prebrzo nastavio prekinuti razgovor. Nastavio je govoriti u nekoliko odsječaka, kružeći odajom, i krajičkom oka promatrajući prodorno ogledala što su se ondje pružala, a u kojima se ocrtavala teška figura Svetog Petra. Promatrao je Papu i iz profila dok je mimo njega prolazio, ali nikad u oči, bojeći se da se ne pokoleba ugledavši na tom licu učinak svojih riječi.

»Ima nešto što mi leži na srcu, Sveti Petre, – reče – a to je što Vi pristajete na sveto kao jednoć na konkordat; kao da ste na to prisiljeni. Izgledate poput mučenika preda mnom, kao da ste se predali, kao da nebesima nudite svoje patnje. Ali zapravo, Vi niste u toj situaciji, niste zatvorenik, pobogu! Slobodni ste poput ptice.«

Pio VII. nasmije se tugaljivo i pogleda ga u oči. Osjetio je što je to silno u zahtjevima tog despotskog karaktera, kojemu, kao i svim duhovima iste naravi, nije dovoljno da ga se samo posluša, već, pokoravajući se, treba to činiti žarko želeći despotovu naredbu.

»Da, – ponovi Bonaparte žešće – Vi ste potpuno slobodni; možete se vratiti u Rim, cesta Vam je otvorena, nitko Vas ne zadržava.«

Papa uzdahne i digne desnicu prema nebu i pogled bez odgovora; zatim sasvim polagano spusti naborano čelo i počne promatrati zlatni križ što mu je visio oko vrata. Bonaparte nastavi govoriti, krećući se sporije. Glas mu je postao blag, a osmijeh pun milosti.

»Sveti Petre, da me ne priječi ozbiljnost Vašeg karaktera, rekao bih, da ste uistinu pomalo nezahvalni. Čini se kao da se ne sjećate kolike Vam je usluge učinila Francuska. Konklava u Veneciji, kojom ste izabrani Papom, čini mi se nadahnuta upravo mojim boravkom u Italiji i riječju kojom sam se za Vas založio. Austrija se nije prema Vama kako treba odnosila i bio sam zbog toga veoma ojađen. Vaša Svetost će, vjerujem, biti obavezna vratiti se morem do Rima, ne mogavši prijeći austrijskim tlom.«

Zaustavi se, čekajući odgovor tihoga gosta koji kao da se potpuno prepustio. Ipak, Pio VII. tek je nagnuo glavu, gotovo neprimjetno, i ostade kao uronjen u malodušnost koja ga sprječavaše slušati.

Bonaparte odgurne nogom stolicu blizu Papinog naslonjača. Zadrhtao sam, jer je pomičući to sjedište, okrznuo epoletom zastor ložnice koji me bio skrivao.

»To me, naime, kao katolika, rastužuje. Nisam nikada imao vremena mnogo studirati teologiju, ali i dalje polažem veliku vjeru u moć Crkve; ona i dalje posjeduje golemu životnost, Sveti Petre. Voltaire vas je malo ocrnio, ali ja ga ne volim i rekao bih da je on jedan stari raspopljeni oratorijanac. Bit ćete zadovoljni, hajde. Čekajte, možemo ako poželimo, napraviti mnoge stvari u budućnosti.«

Postade nevin, mladenački, brižan.

»Ne znam, mnogo sam i sam razmišljao i uistinu ne vidim zašto toliko odbijate stolovati u Parizu, za stalno? Prepustit ću Vam, vjere mi, les Tuileries, ako poželite. Pronaći ćete ondje Vašu sobu Monte-Cavallo gdje Vas očekuje. Zar ne vidite, Padre, da je Pariz glavni grad svijeta? Učinit ću sve što poželite; prije svega, ja sam mnogo bolje dijete nego što se vjeruje. Čim me rat i zamorna politika napuste, uredit ćete Crkvu kako Vam se svidi. Bit ću konačno Vaš vojnik. Vidite, bilo bi to zaista lijepo; imali bismo svoje koncile kao Konstantin i Karlo Veliki; ja bih ih otvarao i zatvarao. Zatim bih Vam dao u ruke prave ključeve svijeta te kako je naš Spasitelj bio rekao: ‘Došao sam s mačem’. Ja bih zadržao mač, tek bih Vam ga donio da ga blagoslovite nakon svakog našeg vojničkog uspjeha.«

Car se lagano nagnuo izgovarajući ove posljednje riječi.

Papa, koji se dosad nije pomakao, poput egipatskoga kipa, podigne polako glavu, napola pognutu, nasmiješi se melankolično, podigne pogled u zrak i kaže mirnim uzdahom, kao da je misao povjerio svome nevidljivome anđelu čuvaru:

»Komedijaš!«

Bonaparte skoči sa stolice i odskoči poput ranjena leoparda. Preuzme ga istinska ljutnja, jedno od njegovih bjesnila. Ushoda se zatim bez riječi, grizući usne do krvi. Nije više kružio oko svoga plijena pažljivim pogledom i prepredenim primicanjem, već je krenuo ravno i odlučno, uzduž i poprijeko, naglo, lupajući nogama, petama koje su zvečale ostrugama. Soba se tresla; zastori su titrali poput stabala kad se bliži grmljavina; činilo mi se da stiže nešto užasno i veliko, kosa me boljela i nevoljko sam je dotakao rukom. Pogledao sam Papu; nije se ni pomaknuo, tek je dlanove opustio na orlove glave svojih rukohvata na naslonjaču.

Bomba je odjednom eksplodirala.

»Komedijaš! Ja!? A vidjet ćete Vi komediju, navest ću Vas da plačete kao žene i djeca! Komedijaš! Ah! Vi niste pri sebi ako mislite da me možete hladnokrvno vrijeđati! Moje kazalište je svijet; uloga koju ondje igram jest gospodar i stvaratelj, a svi vi ostali ste glumci, papa, kraljevi, narodi! Konac kojime vas pomičem zove se strah! Komedijaš! Ah! Trebalo bi se biti drukčijeg stasa od Vašega da mi se usudite pljeskati ili fućkati, signor Chiaramonti! Znate li da ćete, ako poželim, biti tek običan župnik? Vama i Vašoj tijari Francuska će se nasmijati u brk, ukoliko ja ne zadržim ozbiljan stav dok Vas pozdravljam.

Evo samo četiri godine kako se nitko ne bi usudio govoriti glasno o Kristu. Tko bi onda govorio o Papi, molit ću Vas lijepo? Komedijaš! Ah! Gospodo, brzo biste vi preuzeli vlast kod nas! Nevoljki ste, jer nisam bio tako glup da, poput Luja XIV., potpišem razvlašćivanje galikanskih sloboda! Ali nimalo me se ne tiče!

Ja Vas držim u šaci, ja sam taj koji Vas pomiče od juga do sjevera poput marioneta, ja sam taj koji čini da Vi nešto vrijedite, budući da predstavljate jednu staru ideju koju želim uskrsnuti; a Vi nemate toliko duha da to uvidite i pretvarate se da ne primjećujete. Ah ne! Sve Vam se treba izreći! Treba Vam stvari nacrtati pred nosom da shvatite. A Vi ste uvjereni da Vas trebamo i podižete glavu, i odijevate se u ženske skute!

Ali znajte dobro da mi te Vaše halje ne imponiraju, i da, ako nastavite, ponijet ću se prema Vama kao Karlo XII. prema velikom veziru: razderat ću Vam tu haljinu jednim pokretom mača!«

Potom je ušutio. Nisam se usudio ni disati. Pomaknuo sam glavu, ne slušajući više taj olujni glas, tek toliko da bih pogledao je li jadni starac umro od užasa. Ali ista mirnoća u stavu; isto smireno lice. Drugi put Papa pogleda prema nebesima, i uzdahnuvši duboko, nasmije se gorko i reče:

»Tragičar!«

Bonaparte je u tome trenutku bio na dnu sobe, podignut na mramorni kamin visok kao i on sam. U trenu dotrči do starca, mislio sam – ubit će ga. Ali začas se zaustavi, a sa stola podigne vazu od porculana iz Sèvresa, na kojoj bijahu naslikani dvorac Svetog anđela i Kapitol i razbije ju na vratnici kamina i mramoru; tik pred Papinim nogama ju razmrvi. Zatim odjednom sjedne i ostade u dubokoj tišini i veličanstvenoj nepokretnosti.

Umirio sam se i ja. Osjetio sam da mu se vratila uravnotežena misao te da je mozak ponovno zavladao nad sukljanjem krvi. Postade tužan, glas mu bijaše težak i melankoličan, i već nakon prve riječi shvatih kako se vratio na pravu stranu te da se ovaj Protej, ukroćen s dvije riječi, potpuno prokazivao.

»Žalosna li života!«, tad je izustio. Zatim je snatrio, razbucavši obod svog šešira, ne govoreći koju minutu, a onda počeo govoriti samome sebi, poput tek probuđenog čovjeka:

»Istina. Tragičar i komedijaš. Sve je samo uloga, sve je tek kostim za mene već dugo i zauvijek. Koji zamor! Kolika niskost! Pozirati, stalno pozirati! Za neke s lica, drugima s kosa, ovisno o njihovoj zamisli. Činiti im se kao da volim ono što jesu, i proučavati u istome trenu njihove imbecilne snove. Držati ih između nade i straha. Kuhati ih datumima i izvještajima, titulama i nazivima. Biti im potpuni gospodar i ne znati što činiti: Napraviti sve, vjere mi! A nakon svega toga, dosađivati se dok to izvršavam; previše je sve to. Jer, uistinu, skrštenih nogu, sjedeći u naslonjaču, beskrajno se dosađujem. Čim sjednem, umirem od dosade. Ne bih mogao loviti ni tri dana u šumi Fontainbleau, a da ne smalakšem. Ja moram ići i tjerati druge naprijed. Da znam gdje želim biti obješen, primjerice. Govorim Vam potpuno otvorena srca. Imam planova za živote četrdeset vladara. Radim sve s jutra i sve uvečer; imam neumornu maštu, ali neću imati dovoljno vremena da sve to ispunim, jer će me izdati tijelo i duša, naša jadna svjetiljka, naime, ne gori dugo. I iskreno, kad svi moji planovi budu ostvareni, ne mislim da će svijet biti išta sretniji, ali će svakako biti ljepši, a jedno će veliko jedinstvo vladati nad njime. Nisam filozof i znam tek ono što i naš firentinski tajnik sa svojim zdravim razumom. Ne razumijem se u određene teorije. Život je prekratak da bi se zaustavio. Čim sam nešto domislio, to izvršavam. Naći će se dosta objašnjenja mojih čina kad me više ne bude, kako bi me se uvećalo, ako uspijem ili da me se unizi, ukoliko promašim. Paradoksi su ovdje vrlo blizu, podižu se Francuskom razna mišljenja, za svog života ću ih utišati, a poslije, o tom potom. Kako god, moj posao je uspjeti i u to se razumijem. Ja sam stvaram svoju Ilijadu u nastajanju za svagda.«

Ovdje ustane radosnom točnošću, s oprezom i živošću; bijaše prirodan i istinit u tome trenutku. Nije ni sanjao opisivati se, kao što će to kasnije učiniti u svojim dijalozima na Svetoj Heleni; nije se namjeravao idealizirati, niti je oblikovao svoj lik da bi bio prema najljepšim filozofskim koncepcijama; bijaše ovdje on, razotkrivajući sam sebe. Pogledao je Svetog Petra, koji se nije ni pomaknuo, te pošao prema njemu. Ondje, gorljivo, pomalo ironično nasmiješen, recitirao je potom, miješajući trivijalno i grandiozno, prema potrebi, govoreći nezamislivom blagoglagoljivošću, čime se izražavala brzina njegova lakog i trenutnog genija koji je sve smjesta uočavao, bez da se učio toj umješnosti.

»Rođenje je sve«, reče on, »oni koji dolaze na svijet ubogi i bosi zauvijek su očajnici. To vodi akciji i samoubojstvu, ovisno o karakteru ljudi. Kad imaju hrabrosti, poput mene, da dotaknu sve i svašta, vjere mi, dotaknu đavla. Što želite? Treba živjeti. Treba pronaći svoje mjesto i svoju rupu. A ja sam svoju rupu napravio topovskim tanetom. Tim gore onima koji su se nalazili tada preda mnom. Neki se zadovolje malim, drugima nikada dosta. I što činiti? Svatko jede prema svome nepcu, a ja sam poprilično gladan! Vidite, Sveti Petre, u Toulonu, nisam imao od čega kupiti par epoleta, a umjesto njih imao sam majku i tko zna koliko braće na leđima. Sve je to danas prikladno zbrinuto, nadam se. Jozefina se za me udala, iz samilosti. I pošli smo to zabilježiti do Raguideaua, njezinog matičara, koji je rekao da nemam do kape i mača. I vjere mi, nije se prevario. Carska skuta, kruna, što je sve to? Jel’ to moje? – Kostim! Glumčev kostim! Nosit ću ga jedan sat, i već će mi ga biti dosta. Zatim ću odjenuti svoju vojničku odoru i uspeti se na konja. Uvijek na konju; cio život na konju! Nisam sjedio ni dana, bez da nisam riskirao biti zbačen pod naslonjač. Zar se tome može zavidjeti? Ha?«

»Želim Vam reći, Sveti Petre, da na ovome svijetu postoje samo dvije klase ljudi: oni koji imaju i oni koji stječu. Prvi se izležavaju, drugi se kreću. Kako sam to shvatio dosta rano, u pravome trenu, poći ću daleko, eto, toliko. Tek su dvojica stigla negdje, počevši u četrdesetim godinama: Cromwell i Jean-Jacques. Da ste jednome dali farmu, a drugome 1200 franaka i sluškinju, ne bi ni naučavali, ni zapovijedali, ni pisali. Postoje radnici građevina, boja, oblika i riječi; ja sam radnik bitaka. To je moje stanje. Sa trideset i pet godina već sam ih uradio osamnaest i zovu se: pobjede. Moj rad trebao bi mi se platiti. A platiti taj rad krunom, i nije to neka plaća. Uostalom, radit ću zauvijek. Još ćete pobjeda vidjeti. Vidjet ćete čitave dinastije kako od mene potječu, sve proizlazeći od onoga što jesam i jer sam izabran. Izabran, kao i Vi, Sveti Petre, izvučen iz gomile. Po tom pitanju možemo si pružiti ruku.«

I približivši se, pružio je svoju bijelu grubu šaku prema suhoj i stidljivoj šaci dobrog Pape, koji je možebit’ omekšan tonom dobroćudnosti ove zadnje careve kretnje, a možebit’ vrativši se na svoju tajnu vlastitu sudbinu i na tužnu misao o budućnosti kršćanskih društava, pružio i sam blago ruku, vrhom svojih još drhturećih prstiju, poput bake koja se pomiruje s djetetom, na koje je previše žučljivo vikala.

Međutim, pomaknuo je tužno glavu i ugledao sam kako iz njegovih lijepih očiju teče suza koja je brzo kapnula na blijedi suhi obraz. Činilo mi se kao da je to posljednji pozdrav umirućeg Kršćanstva koje prepušta zemlju sebičnosti i slučaju.

Bonaparte kradomice pogleda na tu suzu nakupljenu u starčevom jadnom srcu; uspjeh uloviti brzi pokret Bonaparteovih usana koje su izgledale poput trijumfalnog smiješka. U tom trenutku, ta svemoćna narav učini mi se manje uzdignuta i izvrsna do li one u njegovog protivnika. To me zasrami, pod zastorima, zbog svih mojih prošlih oduševljenja; osjetih potpuno novu tugu, otkrivši koliko najveća politička veličina može postati malena u svojim hladnim himbama taštine, u svojim bijednim zamkama i podlostima sa dna jarka. Uvidjeh da nije ništa želio od svoga zatvorenika te da ga je obuzela neka prešutna radost, jer nije promašio u ovome sučeljavanju. Preuzet ljutnjom, ipak je upokorio zatvorenika da podlegne tek svojim osjećajem slabosti, straha i svim onim slabostima koje su dovele do neobjašnjive nježnosti na kapcima jednog starca.

Želio je i ovdje imati zadnju riječ pa je izašao, bez da je dodao slovo, naglo kako je i ušao. Nisam vidio je li pozdravio Papu. Ne vjerujem da jest.

Prevela s francuskog:
Ana Kapraljević

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s