Početna » Znanstveni skupovi - Scientific conferences 1999-2014 » Izlaganje sa Znanstvenog skupa o Antunu Barcu, 24.-26.04.2014., Zagreb – Crikvenica

Izlaganje sa Znanstvenog skupa o Antunu Barcu, 24.-26.04.2014., Zagreb – Crikvenica

BARACIdeja „slavenstva“ u Antuna Barca i Ive Pilara

 

                           Prvi put sam se susrela s Antunom Barcem 2000. godine kada sam ga promatrala isključivo kao književnog historika. Komparirala sam njegovu metodologiju i motive sa druga dva književna povjesničara, Brankom Vodnikom i Miroslavom Šicelom. Ove godine sam odlučila iščitati iz njegovih djela društvenu dimenziju i u kojoj je mjeri sukladan ili raznolik prema povjesničaru i sociologu Ivi Pilaru.

Antun Barac (1894-1955.) i Ivo Pilar (1874-1933.) bili su svjesni svojih moralnih dužnosti prema kategorijama koje su smatrali važnima: obitelji, narodu, državi, struci. Upravo je iz snažnog osjećaja dužnosti i nastajao sav njihov velik kreativni doprinos hrvatskoj povijesti, književnoj povijesti, sociologiji i antropologiji. Obojica su smatrali da je njihova dužnost, kao pripadnika intelektualne elite vlastite zemlje, moralno usmjeravati svoju čitalačku publiku, tim više što je Prvi svjetski rat ionako pokosio mnoge umne ljude njihove zemlje. Antun Barac, doživjevši i Drugi svjetski rat, te boravak u ustaškom logoru; Ivo Pilar u strahu za svoj život u prevratnim političkim previranjima zbog svojih prohrvatskih tekstova; bili su obogaćeni za još jedno teško životno iskustvo.

Jednog se znalo kao izrazito hrvatski orijentiranog povjesničara i sociologa, drugoga se često svrstavalo u jugoslavenski usmjerene književne povjesničare. Pilar je bio britak, strastven pisac, strogo određen prema srpstvu i jugoslavenstvu; Barac je bio miroljubljiviji, staloženiji, te je rijetko davao naznake svojih političkih preferenci. Obojica su bili dosljedni, temeljiti istraživači sa snažno izraženom čovječnošću u stavovima i nije čudno da su uspjeli u svojoj svjesnoj nakani: postali su i ostali moralni autoriteti kako svojeg doba, tako to bivaju i danas.

Pilar je smatrao da „svatko se odgaja sam izborom svojih ideala“, a Barac da „čovjek ne unapređuje naučni napredak time, što vrlo ozbiljno govori o neozbiljnim i nevažnim stvarima, nego samo onda, kad zadire u osnovna pitanja života i ljudi“. Obojica su u jednome bitno istovjetni u svim svojim radovima: žele podučavati kako bi njihov narod bio čovječniji. Takva plemenita ideja mogla je proizići iz nehumanosti rata. Ideja „slavenstva“, s druge strane, nepresušna je i nimalo konačna niti zapostavljena čak ni danas.

Dodirne su točke dva povjesničara, odnosno ono što su obojica proučavali, probleme poput: kako živi narod i što uvjetuje njegov razvoj; kako se jezik razvija kao živi organizam; tko je pojedinac, što bi trebao biti i koje su njegove dužnosti; koje su temeljne zasade koje pokreću osobu, naciju te utječu na razvoj ili zamiranje kulture. Kroz sve te probleme provlači se „slavenstvo“, te njegov utjecaj na Hrvate, što ovaj rad temeljito dokazuje primjerima iz pera obojice autora. „Slavenstvo“ im je dano kao mogućnost i moderna ideja u njihovoj okolini, međutim nacionalno, ono „hrvatsko“ ipak je prožimalo mnogo više sav njihov rad.
Pokušavali su Barac i Pilar, u svome izrazito humanom idealizmu, prevladati okove sredine te su u svojim radovima živjeli uz taj narod i pronalazili mu zakonitosti.

Kad utvrđuju da narod živi u svojim velikim pojedincima, a pojedinci tek kad se ostvare u narodu, pokušavaju zatim pronaći ključne odrednice tog naroda kojemu pripadaju. Pilar smatra da ne postoji internacionalna kultura, već isključivo nacionalna: „Glavna značajka narodnoga života jest kultura. Sve kulturne elemente, koji su se zametnuli u pojedinim obiteljima preuzima narod i konzervira ih te razvija dalje. Narod konzervira te elemente i preko granica opstanka te obitelji, čini ih pristupačnijim neusporedivo većem okviru ljudi, i viša sila organizuje na daljnjem razvitku i usavršenju tih kulturnih stečevina. Bez narodnog života nema kulture. Internacionalne ili nadnarodne kulture u opće nema.“ Barac također priznaje da je kultura isključivo nacionalna, ali da ju valja promatrati u odnosu na druge: „Bilo bi vrlo korisno, kad biste mogli pogledati iz daljine, kako izgleda ta naša Hrvatska sa svojom književnošću, umjesto da iz Zagreba, kao središta svijeta, promatrate sve ostalo. Tragika je velikog dijela naših književnika, kao i tragika cijeloga naroda, što mislimo, da se sve kreće oko nas, i što vlastita pitanja, često vrlo sitna, činimo tako velikima, kao da su važna za sve ljude.“

Obojica osjećaju i snagu hrvatske političke dezorijentacije, koja nažalost živi sve do danas. Pilar je općenito u svojim izjavama odrješit i kritičan, dok Barac svojom blagošću i tek naznakama u tekstu možda i više kazuje nego što se sam sebi usuđuje priznati. U tome veoma nalikuje pisanju Petra Skoka. Pilar smatra: „A i sami Hrvati su mnogo krivi što su nazadovali. Svojom značajnom uztrajnošću htjedoše oni najprije izpraviti državopravne mane god. 1867. i tjerahu neplodnu državopravnu politiku, dok zanemarivahu plodni rad u gospodarskom i trgovačkom životu. Jedino, što ih još zanimaše, bijaše borba protiv Srba, koju vođahu na isti način i ne primjećujući, da dolaze sve više u pozadinu.“ Barac opisuje intelektualca u Šenoinu romanu „Diogenes“, te kao da upravo kazuje kako bi se Hrvati trebali ponašati: „Ono dakle što je Šenoa naučio od Francuza i što je smatrao bitnim jest nužnost da se uvede u hrvatski život više racionalizma, da se unaprijed predvidi konačni uspjeh narodne stvari, a ne da se nepotrebno žrtvuje romantičkom patriotizmu te da se time oslabljuje narod. A u riječima Troilo Sermagea o dvostrukoj krvi koja kola njegovim venama, te u njegovom jedinstvenom narodnom osjećaju, možda je Šenoa opisao simbolično upravo temeljnu ideju svojeg intelektualnog usmjerenja: biti Hrvat francuske kulture i hrvatskih osjećaja kako bi se moglo bolje služiti svojoj domovini.“

U prevratno doba u kojem su živjeli, Barac i Pilar imali su i više dodirnih točaka u svojim istraživanjima nego što se na prvi pogled čini. Obojica su svoj posao odgoja mladeži i javnosti poimali vrlo ozbiljno. Pojedinac, odnosno individua ili jastvenost, kako ga Pilar naziva, ima ključnu ulogu u životu naroda, što smatraju obojica – pod uvjetom da sam sebe formira, obrazuje, potiče. Ukoliko je književnik, ima i moralnu dužnost sijati ljepotu u svojim čitateljima.
Obojica proučavaju javni život u Jugoslaviji, kako u prošlosti tako i u sadašnjosti. Pilar je više zaokupljen društvom i njegovim zakonitostima, a Barac književnošću i na koji način društvene prilike utječu na formiranje književničkog opusa. Obojica polemiziraju o jednom zajedničkom književnom jeziku, svaki na svoj način proučava utjecaj Vuka S. Karadžića, Napoleona i Francuza, Iliraca, Austrije, Strossmayera i Starčevića. Barac prepoznaje francuski utjecaj na Šenoinu intelektualnu orijentaciju, te odaje da su i na njega utjecali Francuzi, a Pilar govori o književniku Gjalskom kao svome uzoru.

Obojica temeljito proučavaju život naroda, i dok Pilar promišlja na primjeru prošlosti i sadašnjosti o budućnosti, Barac analizira prošlost i njezino djelovanje na sadašnjost te daje zaključke o većini književnika tadašnjice.

Općeljudske teme, među njima i slavenstvo, razvitak hrvatske duše i karaktera, slavenski individualizam, jugoslavenstvo, čovječnost, narodna i internacionalna kultura – sve su im zajedničke. Jedan ih proučava na povijesnim događajima, drugi na književnim materijalima i u životima književnika. Sklonost rodoljublju, domovini, čovjekoljublju Barca ne napušta ni u logoraškim zapisima. Sklonost hrvatstvu, individualnom značaju i kritici hiperindividualizma (kojemu i danas svjedočimo) ne napuštaju samog Pilara ni pod cijenu vlastitog života.
I kao što kaže suvremeni povjesničar Ivo Banac: „U grču i u jedu, u poniženju i u egzaltaciji, u prividnom sladu laži i u slobodi istine i učenosti, stvarali su, često nesvjesno, biljege hrvatskog identiteta. Oni žive u nama, u našoj slabosti i samozavaravanju, ali i u našoj spremnosti za velike pothvate. Jer identitet je zapravo u našim rukama. Nitko nema pravo da postavlja brane našim naravnim nastojanjima – oblikovanju onakvog identiteta koji će nas učiniti ravnopravnima u obitelji naroda.“ Oba su povjesničara svjedočila na svakoj stranici svojih knjiga identitet: hrvatski, kršćanski, slavenski i čovječji.

Ustrajem u vjeri da će biti još takvih učitelja.

Ana Kapraljević

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s