Početna » Znanstveni skupovi - Scientific conferences 1999-2014 » KNJIŽEVNOPOVIJESNA STUDIJA O BRANKU VODNIKU

KNJIŽEVNOPOVIJESNA STUDIJA O BRANKU VODNIKU

BRANKO VODNIK 

Zbornik o Branku Vodniku, Hrvatski književni povjesničari, sv. 6., Hrvatski studiji, Zagreb, 2001.

 

Branko Vodnik u Barčevoj, Frangešovoj i Šicelovoj primjeni

Izlaganje (referat sa znanstvenog skupa)
UDK 886.2(091):82.01

“Jer uman čovjek neće da bude samo gledalac nego i činilac,
i ne odstupa od svog osvjedočenja čim je ono udareno prvim kritikama, nego vraća udarce.”

Ivo Frangeš

Sažetak
 
                         Uspoređujući utjecaj Branka Vodnika na tri vrlo uvažena hrvatska povjesničara književnosti; Antuna Barca, Ivu Frangeša i Miroslava Šicela, dajući mu time ulogu začetnika modernog književnopovijesnog promišljanja, htjelo se ukazati na njegov značaj u suvremenoj hrvatskoj književnoj historiografiji.
Ono što je Vodnik započeo u istraživanju književne povijesti, književnoznanstveno definirajući važne pojmove hrvatske književnosti, te oblikujući vlastiti znanstveni stil pisanja u kojem se isprepliću historiografske i književno-kritičke konotacije, to su daljnji povjesničari nastavili svaki na određeni način: Frangeš književno-kritički, Šicel kritički, a Barac povijesno. Time su pokazali da je Vodnikovom književnopovijesnom radu moguće pristupiti na različite načine. Iako je Vodnik u svojoj “Povijesti hrvatske književnosti” više polazio od definiranja pojmova, bez detaljne obrade stvaralaštva svakog pojedinog pisaca, ipak je uspio obraditi sve važnije književnike, te ih determinirati stilistički, socijalno-društveno te povijesno-kulturološki. Utjecaj Branka Vodnika na hrvatsku književnu historiografiju moguće je prepoznati po nizu preuzimanja, pa i direktnog navođenja njegovih književnopovijesnih ocjena u kasnijim povijestima hrvatske književnosti.

 

Resumé
 
                        En comparant Vodnik avec trois historien très admirables et en lui donnant le rôle du fondateur de quelques sphères historiques en critique littéraire croate, je voudrais expliquer l`influence réciproque des experts. Ce qui fut commencé, défini et exposé par Vodnik en mélangeant les connotations historiques et critico-littéraires, les autres historiens, eux aussi, le notèrent: Frangeš à la manière critico-littéraire, Šicel à la manière critique et Barac historiquement. Bien que Vodnik, dans sa “Histoire de la littérature croate”, n`eut fait qu`esquisser les définitions, il réussit de caractériser tous les auteurs importants de ce temps. L`influence de Vodnik peut être remarquée dans les citations et les références que l´histoire de littérature, de même que la critique, emploient encore aujourd`hui.

                        O povijesti književnosti se mnogo raspravljalo kao i o njezinim mogućim pristupima, odnosno njezinoj metodologiji; postoje mnoga gledišta, jer pristup književnim činjenicama može biti različit, time da ga dominantno određuju preuzeti kriteriji iz različitih znanosti. Tu su i filološki i socijalni, filozofski i estetski kriteriji koji se moraju naznačiti za svako djelo i za svakog autora. Danas povjesničar ima zacrtane maksime preko kojih većinom ne prelazi.

Zadaća povjesničara je prikazati određeno vremensko razdoblje u povijesti i to istinito, cjelovito, jedinstveno, koherentno i dovršeno, s intencijom artikuliranja znanstvenih činjenica. Ukoliko piše književnu povijest živeći u vremenu zbivanja književnog pokreta koje iznosi, riskira da dođe u stupicu subjektivnosti u ocjeni vrijednosti književnih djela pisaca koje, kao čitatelj, preferira. Tu leži i opasnost zanemarivanja povijesne recepcije književnog djela ili suprotno tome teret kronologije i kvantitete na štetu estetskog, izražajnog i doživljajnog iskaza samog književnog djela.

U doba kada je Vodnik pisao svoje književnopovijesne studije aktualna hrvatska znanost o književnosti nije pristajala na spoj kritike i filologije, pa je dakle Vodnikov pokušaj spajanja književnosti i povijesti značio krimen prema tadašnjem shvaćanju zadaća znanosti. Izabravši svoj pristup književnoj povijesti, Vodnik je okrenuo novu stranicu i time postao prethodnikom niza povjesničara književnosti koji traje do danas što Vodnika po mnogo čemu čini još uvijek aktualnim. Usporedba Vodnikova književnopovijesnog rada s onim što su ga ostvarili Antun Barac, Ivo Frangeš i Miroslav Šicel pokazat će da Vodnik nikako nije u književnoj povijesti imao devalvativni smisao nego štoviše smišljen plan i koncepciju artikuliranja hrvatske književnosti kao vjerodostojne i nacionalno prepoznatljive u svjetskom kontekstu.

Komparacije i analize koje slijede pokušat će razmotriti Vodnikove doprinose književnopovijesnim istraživanjima što su provedene u kontekstu različitih znanstvenih i metodološki pristupa hrvatskoj historiografiji, paradigmatično određenoj doprinosima trojice uglednih povjesničara Barca, Frangeša i Šicela, iako to nije jednostavno zbog različitih razdoblja i književnih epoha koje su obrađivali, ili pak zbog različitosti doba u kojem su sami djelovali, dakako s osobitim obzirom na političke i ideloške odrednice što su na našim stranama bitno utjecale na svaki znanstveni diskurs. Ipak, rezultati usporedbe pokazat će međusobne utjecaje pojedinih autora.

Analiza je zamišljena u tri dijela:
1. Vodnik – Barac
2. Vodnik – Frangeš
3. Vodnik – Šicel
U toj se podjeli još uvijek ne nazire krajnji zaključak ove studije, već se tek iznose zaključci vezani uz stupanj naslijedovanja prethodnih spoznaja, stupanj pobijanja prethodnih spoznaja i donošenje novih.

1. Vodnik – Barac

                               Vodnik u svojoj znanstvenoj djelatnosti na polju književne povijesti sustavno koristi određenu znanstvenu terminologiju kojom obrazlaže već uvriježenu podjelu hrvatske književnosti na određena razdoblja (između ostalog tu su sadržani i književni pokreti). Konzultirajući prethodnu hrvatsku znanstvenu literaturu iz te oblasti, stvorio je prototip povijesti književnosti koji će kasnije biti kritiziran, ujednačen i poboljšan u djelima njegovih sljedbenika.

Branko Vodnik poštuje kronologiju povijesnih činjenica. Ideja je njegove koncepcije da na početku obrade određenog književnog razdoblja izreče obilježja te književne epohe u svjetskim razmjerima i tada uzore i svjetske predstavnike, mogućnosti i postignuća, primjeni na hrvatsku književnost. On poštuje kronologiju događaja, te autorov životopis. Nekim se biografijama književnika bavi vrlo detaljno, dok druge tek usputno spominje (zanimljivo je da Marku Maruliću posvećuje tek jedan ili dva retka!). U Vodnikovim književno-povijesnim djelima vrlo je malo citata iz književnih djela. Kada o djelu piše obično ne spominje fabulu, likove, kompoziciju djela, pa se o pojedinom djelu malo može saznati iz Vodnikovih navoda. On međutim redovito nastoji odrediti autorovu poetiku kao i njegove sljedbenike i kritičare, što je važna naznaka njegova književno-povijesnog pristupa.

Branko Vodnik je svoju povijest književnosti zamislio u nekoliko dijelova. Njezin prvi dio bio je polazište Antunu Barcu da Vodnikov povijesno-književni pregled nastavi (ili ponovno započne) na svoj način. To najbolje mogu ilustrirati riječi Ive Frangeša iz monografije o Antunu Barcu:

“Tražeći oblik čitavoj svojoj koncepciji hrvatske književnosti, a posebno ovog razdoblja, Barac je izlaganje izgradio u obliku piramide kojoj u temelju stoji prvi dio (Vrijeme i zadaci), a koje se sužava u drugom dijelu u pojedinačnim portretima pisaca ilirizma (Pisci i djela). U biti, radi se zapravo o tri sloja: a) opće prilike u Hrvatskoj, b) književne prilike u Hrvatskoj, c) književnici i njihova djela. Idući od općeg prema pojedinačnom, Barac je želio dati prvo atmosferu u kojoj su djelovali književnici ilirizma, a tek onda prikazivati njih i njihova djela. Ako itko, Barac se čitava života borio protiv precjenjivanja naših pisaca, ipak se ovim postupkom dogodilo da je historijski kontekst, doduše, naglašen, ali su pisci i opet bili istrgnuti iz njega. Prvi je dio književna povijest, ali ni u zajednici s drugim ne čini još uvijek povijest književnosti.”

Za razliku od Vodnika, Barac vrlo detaljno obrađuje autore koje Vodnik analizira onoliko koliko mu je potrebno za cjelokupnu sliku razdoblja. Barac od svoje povijesti književnosti stvara svojevrsnu knjigu kratkih monografija i time u povijest književnosti unosi nešto novo, iako neprikladno zbog svoje dužine i izdvojenosti. No, time najavljuje veće pridavanje važnosti samim autorima i njihovim djelima koja kasnija historiografija počinje analizirati sa svih socijalnih i kulturoloških aspekata. Barac piše koristeći stilske figure, a književne citate tumači zavidnom literarnom vještinom, pri čemu ne zaboravlja historiografsku razinu obavijesti, terminološki sustavno organiziranu, ali s razvijenim esejističkim obilježjima. Nedostatak tog pristupa je Barčeva nemogućnost odvajanja književne povijesti od književne kritike, bibliografije književnih djela od citata iz tih djela. Istina je da se svi ti podatci nadopunjuju, ali u Barca oni ne nalaze svoj uobičajeni slijed već kao da se natječu u brojnosti i raznolikoj zastupljenosti.

Za ilustraciju Barčeve nedosljednosti u miješanju kronoloških podataka, književne dokumentacije (kao što su to npr. citati iz privatnih korespodencija), s odlomcima iz romana, pjesama ili davorija, neka posluži jedan od početnih ulomaka njegove “Hrvatske književnosti”:

“Hrvatsku su na početku XIX.vijeka politički predstavljali kajkavski krajevi, a isto tako kajkavski pisci važili kao jedini zastupnici hrvatske književnosti u pravom smislu. Na razmeđu XVIII. i XIX.vijeka imala je ta književnost nekoliko poznatijih imena, među ostalima i jednoga od najistaknutijih hrvatskih dramatika starijega vremena, Tita Brezovačkoga. No što dalje, to je stanje bilo u njoj jadnije. U svojim uspomenama zabilježio je Ivan Kukuljević i jedan svoj doživljaj iz đačkih dana, susret s Mikloušićem: Godine 1830., bivši ja tada gimnazijalni učenik petoga razreda, imao sam prilike upoznati se sa čestitim starcem u samom Stenjevcu…”

Za razliku od Barca Vodnik je sustavniji u znanstvenom izrazu, a Barac pak u isticanju povijesnih i socijalno-kulturoloških odrednica. Barac povijesne događaje ilustrira književnim odlomcima. Slijedeći primjer pokazuje Vodnikovu znanstvenost i na metodološkom planu:

“Velike tekovine hrvatske književnosti drugog doba ipak i u općoj dekadansi potkraj XVIII. stoljeća, nijesu izgubljene za budućnost, naročito daleko već pomaknuta pitanja jedinstvenog književnog jezika, pravopisa i narodnog imena, što je sve konačno riješeno prvom polovicom devetnaestoga stoljeća, u doba prosvjetnog i političkog preporoda hrvatskoga naroda, sa središtem u građanskoj Hrvatskoj, koja jedina kroz daleka i teška stoljeća našega narodnoga života sačuva stari ustav i misao političke individualnosti kraljevina Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. Kad su nastala nova vremena, s velikom borbom za politički preporod uporedo teče i rad oko narodnog prosvjetnog jedinstva, pa ovim duhom diše čitava naša dopreporodna knjiga, koja čini novo treće doba u povijesti hrvatske književnosti.”

Ukoliko u oba autora usporedimo nastojanje određenja književnih epoha u svjetskoj književnosti, i u koje obojica unose obilježja što ih te epohe imaju u hrvatskoj književnosti, detektirat ćemo dva divergentna pristupa. Dok Barac vrlo opširno uvodi pojam romantičke književnosti sa svih aspekata i uvjerenja, Vodnik izričito imenuje i definira renesansnu književnost u njenom socijalnom kontekstu:

“Renesansa je duševni preporod na osnovi kulture staroklasičke, a kako je tu najjače bio istaknut ideal estetički, to je renesansa u prvom redu umjetnosti. Ali renesansa je podala novu osnovicu i naukama, politici i društvenom životu te stvorila time novo nazivanje o svijetu.”

Nasuprot Vodnikova pristupa, Barčev pristup ilustrira sljedeći navod:

“Samim su tim nazivom već označeni i podrijetlom i glavne crte romantike. Kao što je ona u Engleskoj značila svraćanje pogleda na srednjevjekovnu književnost romanskih naroda, tako je romantika i u europskoj književnosti nastala kao reakcija na umjetničke pravce, u kojima su čuvstvo i mašta bili potisnuti. Općenitost se romantike shvata na dva načina. Neki u njoj gledaju određeno razdoblje umjetnosti XIX.vijeka, s njegovim početkom, usponom i završetkom. Drugi pak pod njom razumjevaju i više nego duševno stanje, koje je karakteristično za stvaraoca uopće i za njegov odnos prema stvarnosti napose. Literarno-historijski znači romantika točno ograničeno razdoblje u europskoj književnosti XVIII. i XIX. vijeka. Ono je imalo određenu gospodarsko-društvenu osnovu i filozofijske i psihologijske formulacije, svoj naravni začetak, vrhunac i svršetak. No, vrlo su različita mišljenja o tome, gdje joj treba tražiti uzor.”

I dok je navedena dva književna povjesničara moguće razlikovati po načinu kako iznose obilježja određenih povijesnih razdoblja, ili pak po načinu pristupa književnim činjenicama, obojica sličnim pristupom određuju važnije književne karakteristike pojedinih pisaca. Njihove dobre ili loše književne ocjene iznose se strastveno, uvjereno i angažirano. Za usporedbu donosimo Vodnikov ulomak o Iliji Crijeviću i Barčev ulomak o Stanku Vrazu:

“Crijević je oduševljeni humanista, pa ako se u njegovim pjesmama često odražava dubrovačko razdoblje, to on cijeni samo dubrovačku starinu ističući da je Dubrovnik nekadašnja rimska kolonija Epidaurum, i hoće, da sve svoje sugrađane učini Kvirićanima. Dubrovnik, kako kaže u pjesmi, “Ode in Ragusam”, činio mu se, da je “propago vera, verior colonia bis prolesque Quiritium”. Njegova didaktična pjesma “super comoedia veteri et satyra, et nova, cum Plauti apologia”, što ju je čitao javno u Dubrovniku, odaje upravo njegovo preziranje narodnog jezika.”
Kao kontrast Antun Barac o Vrazu piše navodeći njegove stihove, te iznoseći reference o Vrazu slovenskih i hrvatskih kolega:

“U njegovim domoljubnim pjesmama, kakva je na primjer i “Venec domoljubnih sonetov”, ima doduše formalnih srodnosti s Prešernom, s patriotskim tonovima njegova “Sonetnog vijenca”. Ali je očito, da neke Vrazove prodirne krikove nad bjedom Slovenaca nije izazvala samo lektira, već stvarni doživljaj vlastitog naroda i njegove sudbine. Slovenska, mat` slovenska, moja vboga!
Se sester v turmi dverla je največim,
V srcu z žalom vdarjena skelečim,
Vendar v brezčutno rivlje nož nadkoga.”

I dok Vodnik raspravlja o reformi dijakritičkih znakova (č,ć,ž), što ju je 250 godina prije Ljudevita Gaja zagovarao Šime Budinić, Barac posebno opširno govori o ilirskoj reformi i Ljudevitu Gaju. Obojica pri tom ne razlikuju da su te gramatičke reforme važne u povijesti hrvatske književnosti kao dijelu opće kulturne povijesti, napose jezikoslovlja, no da su zanemarive u čisto književnoj povijesti. Ne razlikujući ta dva književna termina, oba autora podliježu ideji bilježenja i historiografskih činjenica, i bibliografskih podataka o autorima, i vrlo neznatnoj obradi autora u čitavom njihovom opusu te samih njihovih djela. U estetskom i kritičkom pristupu Barac se vrlo malo udaljio od Vodnika. I dalje je želio sistematizirati i kronološki odrediti svoju povijesnu “kroniku”, te apologetski dokazati samosvrhovitost historicizma. U svakom je slučaju poboljšao kritičarske kriterije, iako nije pobjegao od esejističkog u svom izrazu, što čak niti Vodnik nije primjenjivao. Vodnik je bio koncizniji i određeniji, Barac opširniji i sistematičniji, a jedan i drugi utrli su put dvjema pravcima oblikovanja književne povijesti: esejističkom i komparativnom koje će naslijedovati Frangeš i znanstveno-metajezičnom i analitičkom koje će naslijedovati Šicel. Barac je pak dao ideju o pisanju književne povijesti koja je u skladu sa njegovim shvaćanjem lijepe književnosti:

“Literarna historija imade posao registriranja, informiranja, razređivanje vršiti tek u drugom redu. Iako se on tehnički mora izvršiti pre, glavni i zapravo jedini njezin posao je: da oseti bilo života; da oseti koliko se u šumu reči, imena, dela, dade razabrati kucanje njegovo, da kroz površinu sadržaja, stihova, citata, ocena, fabula, dijaloga prodre do samog dna njegova, do njegove jezgre; da preko loma egzistencija, struja, škola, pravaca, života, slava, reputacije, uhvati samu liniju, sam ritam njegov, u svemu onome što ga je izazivalo, što ga je karakteriziralo – koliko je taj život došao do izražaja u lepoj knjizi, koliko ona nije puko obnavljanje literarnih tema.”

2. Vodnik-Frangeš

                         Rezultati usporedbe kazališnopovijesnog diskursa Frangeša i Barca, odmah će pokazati da se njihove dvije početne koncepcije pisanja vrlo razlikuju. Antun Barac, polazeći od analize svih važnih čimbenika koji su mogli utjecati na književnost, te uz navođenje preciznih biografskih podataka pojedinih književnika, ističe svoju misao da je književna povijest tek jedan od načina spoznavanja književnosti. Ivo Frangeš, međutim, književnopovijesnom diskursu prilazi s posve suprotnih pretpostavki: on ne analizira pojedine čimbenike važne za nastanak književnog djela, one dakle elemente koji su mogli utjecati na pisca ili na epohu, već ih nastoji sintetizirati, što je onda pretpostavka komparacije različitih razdoblja među sobom, što taj književni povjesničar rado čini. Frangeš o bibliografskim činjenicama niti ne razmišlja – glavna je ideja prijeći preko analitičkih granica u književnosti i pozabaviti se razvijanjem komparacije (dakle neke u višem smislu shvaćene sinteze).

Svaka usporedba Frangeša i Barca mora poći od činjenice da su njih dvojica u stilskim obilježjima učenik i učitelj. Frangeš izričito slijedi Barca u njegovom esejističkom pristupu, dodajući mu još i literarne elemente kao obilježja svog književnoznanstvenog pristupa.
Za razliku od Barca, na Frangeša je snažno utjecao Vodnik time što mu je predstavljao svojevrsnu lektiru prije sintetiziranja svih podataka. Književnopovijesni podatci koje je Vodnik iznio, u određenom smislu, dio su Frangešove cjelokupne sinteze književne povijesti. U ovoj usporedbi važno je razlučiti metodologiju, leksik i drugačije pristupe djelima, ali i potpuno suprotne kompozicijske planove sadržaja kao i ostvarivanje tog sadržaja. Lako je moguće izvesti primjer potpuno jednakih djelovanja dvojice hrvatskih latinista koji su u dvije povijesti potpuno različito obrađeni i navedeni. Za ilustraciju Vodnikove ocjene Jurja Šižgorića slijedi citat:

“U Spljetu ima čitavo kolo mladih pjesnika latinista iz kojih se izdvojio Marko Marulić, pristavši u svojim latinskim djelima posve uz crkvenu renesansu. Među dalmatinskim humanistima XV. stoljeća najzanimljiviji je Juraj Šižgorić, rođen Šibenčanin, kanonik u svom rodnom mjestu, koji je izdao zbirku pjesama “Georgii Sisgorei Sibenicensis elegiarum et carminum libri III” (Mleci, 1477.). U njegovu spisu “De situ Illyriae et civitate Sibenici” osobito je važno poglavlje “De moribus quibusdem Sibenici” , gdje spominju narodne poslovice, od kojih zakoni Solomonovi nijesu oštroumniji; priče naricaljke pogrebne žešće su mu od ploča Theide za Ahilom i majke Eurialove; svadbene poskočnice u kolu takve su, kakvih se nije čulo pjevati ni Katula ni Klaudiana, a spominje i ljubavne narodne pjesme, što ih pjeva zaljubljena mladost, kakve jedva da je sačinio uglađeni Tibul ili mekani Propercije ili puteni Likoridin Gallus ili Lezbijka Sapho. Šižgorić je dakle oprečan lik humaniste od Crijevića: u njega ne samo da nema preziranja narodnog jezika i svega, što je narodno, već on sve to upravo s ponosom ističe, a to je obilježeno za sjevernu Dalmaciju, jer se i u XVI. stoljeću u hrvatskoj književnosti opaža sjeverna Dalmacija daleko više osjećanja i smisla za sve, što je narodno, negoli u slobodnom Dubrovniku.”

Frangeš za razliku od Vodnika, koji gotovo ne spominje Marulićev rad, a puno se više zadržava na ostalim latinistima, Šižgorića i Crijevića uspoređuje baš s Marulićem, te navodi:

“Pa i Juraj Šižgorić, predstavnik dalmatinskog (šibenskog) humanizma, morao je vrlo brzo priznati da mu je muza tužna i žalosna (lachrimosis plena querellis), ali ne samo zbog osobnih njegovih nedaća, nego prije svega zbog provale Turaka (…) Šižgorić je iskren rodoljub, on sam obećava da će, bude li potrebno umrijeti za rodni grad; no umjesto da se njegov humanistički zanos troši na kulturno-literarnom poslu, kako je i započeo opisujući – među prvima – hrvatsku narodnu poeziju, njezine motive i način pjevanja, on primjerom svjedoči kako su hrvatske muze (i latinske, i domaće: slavonske, pučke) morale potražiti nad nevoljom vlastitoga naroda.”
Mogla bi se još spomenuti Vodnikova i Frangešova razlika u pristupanju historijskoj činjenici. Dok je u jednoga (Frangeš) tek zabilježena kao znanstveno utvrđeni realitet, koji nitko niti ne želi niti ima argumenata za mijenjanje, u drugoga (Vodnik) ona je iznesena kao stav koji još uvijek privlači ili kritike ili traži obranu uz određen argument. Tako u Vodnikovoj i u Frangešovoj književnoznanstvenoj sintezi Vladislav Menčetić je obrađen sa dva stajališta, kao znanstvenik kod Frangeša i kao pjesnik i zanesenjak u Vodnika:

“Godinu dana prije smrti, dvije uoči velike tréšnje, objavio je Vladislav Menčetić (1617-1666) svoju “Trublju slovinsku” (Jakin, 1665), spjev posvećen banu hrvatskom i junaku u turskim ratovima Petru Zrinjskom. Motiv izlaže Menčetić u posveti proglašavajući bana Petra (inače razvučenoga neizvornoga stihotvorca) “za najglasovitijega spjevaoca kijim se diči sadanji narod svega puka slovinskoga”. Marinistička ta hiperbola ima međutim svoj rodoljubni razlog. Menčetić povezuje Nikolu Sigetskoga s Petrom koji mu je “trublja slovinska”, dakle glavni kršćanski junak u borbi protiv Turaka. Sasvim osrednji egzorativni stihovi Menčetićevi gundulićevske intonacije (“Čuj, hrvatska pokrajino!/ Pače, vas svijet neka sliša, / Što obećava sad istino/ Nebo, – i mene rijet nadiša:/ Vidim smrtnom u bljedilu/ Turski mjesec gdi zapada/ …/ Zrinsko sunce njega tjera/ U istoku da pogine…”) nisu se mogli oživotvoriti. Pravi odjek naći će oni tek poslije dva stoljeća kada se Smail-agin polumjesec pojavi kao tužan svjedok toliko željena zalaza turskog nasilja. No Menčetić je bar imao sreću da ne dočeka dvije najveće katastrofe hrvatske dopreporodne povijesti: kulturnu, potres dubrovački (1667), i političku, potres izazvan propašću urote zrinsko-frankopanske (1671).”

Sljedeći citat je iz Vodnikove obrade:

“Zrinski oslobodit će balkansku raju i osvojiti Carigrad, pa onda vladati ban po imenu, a “kralj djelom, i to cesarovijem po krilom”. Ali ovaj je panegirik posljednja poglasica zlatnoga doba dubrovačke poezije, u koje su se sve pjesničke vrste digle do vrhunca, a karakterišu ga velike ideje, najveće bujanje, najljepša dikcija, najveća originalnost, uz koju se diže i najveća imitacija, ali i ona ima neki biljeg veličine.”

Zanimljivo je da su ova dva primjera bila najvjerojatnije iskoraci Frangešove i Vodnikove manire. To dokazuje da koliko god neki književni pristup i povijesna analiza bili karakteristični za književnog historika u kojima on upotrebljava određenu terminologiju, ima trenutaka u njegovu istraživanju kada ono krene ili prema drugom smjeru ili tek dotakne drugačije stilske i konotacijske predloške.
Moglo bi se zaključiti da je Frangešova povijest krenula u smjeru višestruke sinteze u kojoj on vezuje elemente (u ovom slučaju pisce) u jednu jedinstvenu cjelinu hrvatske književnosti ne vodeći računa o opusu ili bilo kojoj odrednici kojom bi se određenog pisca moglo vezati za određenu epohu ili neki određeni pokret u književnosti. Isto tako je važno da je njegova povijest koncipirana na ideji o kolektivnoj povijesti, a ne o pojedinačnoj, u smislu da se svaki autor uvažava u gotovo jednakom stupnju kvalitete po kvantitativnim obilježima. Drugim riječima Frangeš ne uvažava individualce u smislu da ih izdvaja iz sredine ili više cijeni već sintetiziranjem obilježja jedne epohe svakome pridaje isti ton (dakle te epohe, a time i njenim idejama) i tek nazire njihovu individualnost. Taj bi se način također mogao dovesti u pitanje, ali mora se uzeti u obzir da je Ivo Frangeš jedan od rijetkih povjesničara koji na društvene činjenice gleda na način da one povezuju ljude i da su same povezane te da se one objašnjavaju svaka za sebe, ali još više u korelaciji. I time daje prednost kolektivnom pa čak na indirektan način daje naslutiti da je kolektivno važnije od individualnog.
Kao zaključna misao ove komparacije dvaju autora treba reći da su Frangešova napredovanja, dorade i novosti različite od Vodnika. On je dakle promijenio glavnu smjernicu Vodnikova analiziranja književne građe u sistematiziranje što ga Frangeš artikulira u svojoj književnoj povijesti. Uz to je i promijenio književnoznanstveni pristup djelima i autorima i učinio ih više dijelom slike o nacionalnom korpusu književnosti, nego o opusima pojedinih autora. Glavne su njegove značajke u osebujnom prikazivanju književne povijesti u kojoj će izrijekom biti spomenuti i upoznati gotovo svi hrvatski pisci.

3. Vodnik – Šicel

                     Svojim književnopovijesnim pristupom Šicel se najviše približio modelu po kojem bi sljedeće generacije mogle bilježiti povijest književnosti. On nastoji odrediti strogu kompoziciju djela u kojem prvo slijede hrvatske povijesne i kulturološke prilike određenog razdoblja (u ovom slučaju moderne), zatim navodi znanstvene postavke i ideje koje to razdoblje uvažavaju te stanje književne kritike toga doba, da bi na kraju slijedili autori, ali ne izbačeni iz povijesnog okoliša, kao na primjer kod Barca, već svojim radom i interesima uvedeni u globalnu sliku književnosti.

Usporedba Šicela i Frangeša pokazuje da je riječ o dva posve različita književnopovijesna pristupa, budući da je Šicel analitičar, a Frangeš sintetičar. Šicel je taj koji je pokazao veću legitimnost svog postupka prikupljanja podataka i njihove obrade, te bi mogao poslužiti kao primjer mjerodavnog kriterija koji (izričito se ograđujući od pretpostavke da je najbolji ili jedini ili pak kvalitetniji, jer i opet ponavljajući da su svi kriteriji važeći), može poslužiti kako bi znanost o književnosti mogla dalje razvijati svoju sastavnicu, a to je povijest književnosti na objektivni, sustavni, pregledan, analitički i sintetički (!) te konačno metodičan način sastavljanja gradiva o hrvatskoj književnoj povijesti, djelima i autorima koji se moraju zabilježiti u svrhu nacionalne kulture i povijesti.
Ono što razlikuje Šicela od Vodnika prvenstveno je homiletički ton koji Vodnik itekako posjeduje (a koji bi Barac i Frangeš smatrali uobičajenim i legitimnim). No, već je Vodnik zapazio da je važno ostvariti razliku između govora znanosti i svakodnevnog govora ili govora literature. Govor znanosti posjeduje gotovo birokratsku točnost koja se može činiti i bizarna i zamorna, ali bez koje ne bi bilo točnog i dosljednog izlaganja podataka. I zato, iako su Šicel i Vodnik najudaljeniji u razvoju po već spomenutoj ljestvici stvaranja modela bilježenja književne povijesti, ipak su bliski u namjerama koje su posjedovali kad su pisali svoje “Povijesti”. Takve su odlike najbolje vidljive na primjerima iz teksta:

“Drugo doba hrvatske književnosti, od humanizma do prosvjetiteljstva, koje u najvećoj političkoj rascjepkanosti i najtežim prilikama iznosi upravo goleme prosvjetne tekovine, što nijesu mogle ostati bez značenja za budućnost, svršava u drugoj polovici XVIII. stoljeća s općenom obnemoglošću. Hrvatska književnost postigla je sada najšire područje, ali ju posve izdala nutarnja snaga. U središtima naših pokrajinskih književnosti nestalo je jakote svijesti narodne, preotelo je maha tuđinstvo, izdigao se svuda mrtvi latinizam, gradeći na tuđoj zakopini, a iz tuđine nijesu dolazili više nikakvi veći i jači poticaji.

Šicel odaje viši stupanj metajezika:

“Atmosfera u samoj jezgri hrvatskoga buržoaskog društva, posebno onog starije i srednje generacije bila je u takvoj političkoj konstelaciji, najblaže rečeno, šopenhauerovski pesimistična: nepovjerenje u sve, u svoje najbliže, pa i u same sebe, uvuklo se u pore svih intelektualnih društvenih slojeva: objektivno, realnog izlaza iz date situacije nije ova već prezamorena generacija mogla ni naslućivati, a kamoli vidjeti: beskičmenjaštvo, poltronstvo, podmitljivost, dvoličnost i, konačno, potpuna rezignacija postadoše tipičnom karakteristikom suvremenog hrvatskog građanskog društva tog doba.”

Zanimljivo je pokazati razliku u ispisivanju pojedinih odrednica u obrađivanju epoha. Vodnik to prikazuje u općenacionalnom zanosu, poistovjećujući kraj književne epohe s krajem povijesnog razdoblja:

“Velike tekovine hrvatskog književnog drugog doba ipak i u općoj dekadansi potkraj XVII. stoljeća nijesu izgubljene za budućnost, naročito daleko već pomaknuta pitanja jedinstvenoga književnoga jezika, pravopisa i narodnoga imena što je sve konačno riješeno u prvoj polovici XIX. stoljeća, u doba prosvjetnog i političkog preporoda hrvatskoga naroda sa središtem u građanskoj Hrvatskoj, koja jedina kroz daleka i teška stoljeća našega narodnog života sačuva stari ustav i misao političke individualnosti kraljevina Hrvatske, Slavonije i Dalmacije kada su nastala nova vremena, s velikom borbom za politički preporod uporedo teče i rad oko narodnog prosvjetnog jedinstva, pa ovim duhom diše čitava naša dopreporodna i preporodna knjiga, koja čini novo, treće doba u povijesti hrvatske književnosti.”

Šicelov ton je puno smireniji i izvan povijesnog konteksta, on je tek promatrač i ocjenjivač:

“Prirodno je da je u prve dvije godine rata i u literaturi došlo do zatišja: “Savremenik” kao centralni književni časopis blijed je i bez fizionomije, djeluju još samo odjeci impresionizma u epigonima Matoševim s izrazito pasatističkom poezijom, koja nije bila politički opasna (zadnja im je manifestacija bio almanah “Grič”, 1917.). Tek kraj 1916. najavljuje novost simboličkim nazivom novopokrenutog časopisa “Kokot” (koji navješta zoru!), što ga gotovo sam uređuje i ispunja Ulderiko Donadini. No to je već početak nove ere u književnosti: moderna je sve što je imala reći izrekla, na pomolu je nova buntovna generacija – ekspresionistička, koja će, u političkoj svojoj orijentaciji, naročito u prvim godinama svog javnog nastupa, biti najbliža onoj jugoslavenskoj koncepciji koju je godinu-dvije prije početka rata formulirala Ujedinjena nacionalistička omladina”

Osnovne smjernice Miroslava Šicela bile su ispisati sve događaje, djela i autore koji su se dogodili nacionalnoj književnosti, i što ih bolje ukomponirati u povijesni i literarni kontekst, te nastojati razriješiti sve nedoumice vezane uz određeno književnopovijesno razdoblje. U tim nastojanjima dragocjene podsticaje dobio je od Branka Drechslera Vodnika.

Povijest hrvatske književnosti Branka Vodnika djelo je koje u kasnijim povijestima književnosti zauzima mjesto prekretnice na filološkom i kritičkom planu. U tom je djelu odvojena od filologije (u književnom smislu), a u daljnjim monografijama koje je Vodnik pisao uveo je i kritički kriterij, te se zalagao u svojim studijama da se kritika spoji sa poviješću i time utemelji književna historiografija svjetskih razmjera. Njegova je Povijest u mnogočemu različita od dotadašnjih, ali nije ispunila sve zamisli autora koje je on iznosio u cijelom svojem kritičarskom radu. Ona je, za razliku od dotadašnjih, estetski sažeta, sistematizirane građe i uveden je kriterij kritike, iako tek pozitivne i blago konstruktivne. U njoj se nalazi povijesni pregled razdoblja koja se obrađuju i to prvenstveno u svjetskoj književnosti. Time je književna epoha u Hrvatskoj stavljena u smjernice povijesnog razvitka na kulturološkom planu svjetskih književnosti. Djelo je to korektno, površno zbog nekih nepoznanica, vezano uz autore od kojih su neki obrađeni sa najvećom minucioznošću, dok su drugi tek spomenuti, ali od iznimne važnosti zbog sistematiziranja građe, bibliografije i opusa pojedinih autora. Kronološki red koji je uveden poštuju i kasniji povjesničari. Svaka je znanost sadržana u nekoj ideji pa, po Tynjanovu postoje četiri faze transformacije u književnom djelu (tu možemo svakako ubrojiti i povijest književnosti, jer je jedna od književno-znanstvenih djela):

1. Nastanak novog konstruktivnog načela u opreci prema starom, automatiziranome, 2. Primjena novog načela u novim djelima, 3. Proširivanje uporabe navedenog načela, 4. Automatiziranje načela koje izaziva pojam oprečnoga novog načela. Obrađeni povjesničari radeći po tom načelu, svjesni ili nesvjesni stalne promjene u ljudskom mišljenju donijeli su novost u povijest književnosti. Uvažavali su književno-povijesni pristup i djelo Branka Vodnika u cjelosti, ali je svaki od njih uz donesenu građu Vodnikove Povijesti te uz poetiku historicizma uveo i svoje značajke i svoj razvitak: Barac sistematičnim i posljedičnim vezama kroz književna razdoblja, Frangeš komparatizmom, a Šicel sustavnošću i kritičkom analizom autora. Uzimajući, dakle, u obzir sve naznake kojima je Vodnik utjecao na daljnju hrvatsku književnu historiografiju možemo zaključiti: da je ona od tada počela više izgledati kao jedna jedinstvena metoda kojom se pristupa u globalu književnom djelu, da joj se dodatkom estetskog kriterija (koji je ostvaren kasnije, a u Vodnika samo definiran) te kriterija književne kritike ona postala onakvom kakva jedna znanost treba biti – koncizna, kritična, obavještavajuća i utilitarna. Nadalje, povjesničari koji su dovedeni u usporedbu sa književno-povijesnim diskurzom Branka Vodnika, imaju sve kvalitete što određuju književne kritičare, ali svaki barata poviješću i komponira svoj način sistematiziranja gradiva. Dok su Miroslav Šicel i Antun Barac prije uvažili povijesni pregled pa tek nakon njega krenuli na analizu autora i djela; do tada je Ivo Frangeš pošao putem sveukupne sinteze kojom je želio obuhvatiti i kritičku i komparativnu analizu pojedinih autora, autora u odnosu na književnu epohu i u odnosu sa svojim suvremenicima.

Od Vodnika su Barac, Frangeš i Šicel preuzeli slijedeće:
– njegov smisao za sabiranje građe i konzultiranje više izvora kako bi u određenu povijest književnosti bio ubrojen što veći broj autora
– njegovu želju za kritičkim osvrtom autora i njegove poetike, kritičkim osvrtom doba u kojem je autor stvarao;
– njegov estetski kriterij koji ulazi u sfere estetike jednog doba, estetike autora i estetike povijesne knjige u globalu;
– na kraju, preuzimanje njegove potrebe za povjesnošću (historicizmom) koji je puno puta ponavljao kao zdravu granu jedne književnosti jednog naroda i smatrao to svojom životno-filozofskom tezom: “Historija… nauka koja se bavi historijom duha tražeći tek ideju historijskog zbivanja.”

Pozitivnost ovih odlika pokazuje da je Branko Drechsler Vodnik spiritus movens tek ideje o povijesti u Hrvatskoj. Koji god kriterij se uvažavao, književnost i njeni predstavnici prenose se dosljedno uz stalno postavljanje pitanja o pravom prenošenju: jer svaki oblik prenošenja može biti doveden u pitanje i zapravo se svaki kriterij mora uvažiti. Metodologija koja je postavljena i koja može (mora) služiti kao polazište može biti baš suprotno načelo onome što slijedi nakon. O tome prosuđuju sljedeće generacije.

Korištena literatura:

Viktor Žmegač, Problematika književne povijesti (u: Uvod u književnost. Teorija, Metodologija, IV. Izdanje, Globus, Zagreb, 1983., str. 36-73.)
Vinko Brešić, Između povijesti književnosti (u: Novija hrvatska književnost, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1994., str. 299-329.)
Ivo Frangeš, O metodologiji povijesti hrvatske književnosti, Umjetnost riječi XI, br. 3, 1967
Ivo Frangeš, Antun Barac, Zagreb 1978.
Ivo Frangeš, Povijest hrvatske književnosti, Matica hrvatska, Zagreb-Ljubljana, 1987.
Miroslav Šicel, Dosadašnje koncepcije povijesti hrvatske književnosti, Umjetnost riječi XI, br. 3, 1967.
Miroslav Šicel, Hrvatska moderna, Pet stoljeća hrvatske književnosti (sv. 71.)
Miroslav Šicel, Povijest hrvatske književnosti, Liber (sv. 5.), Mladost, Zagreb, 1978.
Antun Barac, Jedna monografija iz književne povijesti, Savremenik, 1928.
Antun Barac, Naša književnost i njezini historici, Jugoslavenska njiva, Zagreb, 1923.
Antun Barac, Hrvatska književnost, JAZU, Zagreb, 1954. i 1960.
Antun Barac, Problemi književnosti, Prosveta, Beograd, 1964.
Branko Drechsler Vodnik, Povijest hrvatske književnosti, Matica hrvatska, Zagreb, 1913.
Branko Drechsler Vodnik, Lingvistika i literatura, Jugoslavenska njiva, Zagreb, 1922.
Branko Drechsler Vodnik, Slavonska književnost u XVIII. stoljeću, Slavonica, Vinkovci, 1994.
Albert Haler, Književna historija, Savremenik, Zagreb, 1923. (str. 54-56.)
Albert Haler, Problemi kritike i literarne historije, Jugoslavenska njiva IX, br. 2, knjiga 1, Zagreb, 1925. (str. 67-70.)
Helena Sablić Tomić, Albert Haler između teorije i književne povijesti (u: Zbornik o Albertu Haleru, Zagreb, 2000., str. 295.)
Branko Livadić, Reklamni larpurlartizam; Naša književna borba, Savremenik, 1914.
Milan Rešetar, Povijest hrvatske književnosti, Archiv für slavische Philologie, 1915.
Ante Stamać, Passim, Split, 1989.
Vladimir Biti, Pojmovnik suvremene književne teorije, Matica hrvatska, Zagreb, 1997. (str. 301.)
Roland Barthes, Critique et vérité, Ed. du Seuil, 1966.
Roland Barthes, Le plaisir du texte, Ed. du Seuil, 1973.
J. Tynjanov, O književnoj činjenici, 1924.

 

Ana Kapraljević

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s