Mala vila – naš lučonoša
Danas se treba u malo vremena mnogo toga učiniti. Iako naš dan traje jednako kao i mnogim drugim stanovnicima Zemlje proteklih stoljeća, ipak se u ovo doba svima čini da nemaju dovoljno vremena. No, jedno ne možemo požuriti. Niti možemo napraviti dijete odmah čim to zamislimo, niti možemo izum smisliti u trenu. Godine, desetljeća trebaju prije nego što netko osmisli Vegetu, ili novi antibiotik. Dakle, da bismo stvorili išta vrijednog, treba vremena i strpljenja.
Sljedeća priča nosi upravo tu poruku. Svi znamo da se stvari u bajkama mijenjaju noću, Mjesec obasjava, a nešto se novo i čudnovato desi. Pa tako i kraljeviću, u priči Mala vila, zrelom za ženidbu, poslije lijepe rođendanske zabave, san ne dolazi na oči i on, šećući vrtom, opazi malu vilu, koja mu se odmah svidi. Ona iščezne, ali od nje ostade sićušna rukavica. Narednu noć kraljević poljubi rukavicu, jer vile nigdje. Uto se stvori vila i što su duže razgovarali i uživali u zajedničkom druženju, to je ona više rasla i postajala djevojkom. Za punog mjeseca ona naraste kao i kraljević od njegove velike ljubavi. On ju zaželi za ženu, a ona mu se obeća pod jednim uvjetom: da ju uvijek i samo nju voli. Bez razmišljanja kraljević pristane na vječnu ljubav. No, kad mu umre kralj otac, na samome sprovodu, on zaboravi na vječnu ljubav, jer mu se svidjela nova i zanosna crvenokosa. Mala vila počne se smanjivati dok zauvijek ne nestade. Kraljević oženi crvenokosu, ali ona bijaše zla, pa je svaku noć zazivao malu vilu, koja se više nikad nije pojavila.
Pravda je okrutno dosljedna. Pravda poznaje jedino vječnost, njoj se nikamo ne žuri i ona drži do obećanja.
Naime, mala vila simbolizira malo svjetlo, tek luč u tami, rađanje ideje. Kad se u nama rodi nešto novo, bilo to dijete, zametak, ili novi posao, zamisao o novoj slici slikarice, ili o drami u spisateljice, treba ju njegovati s mnogo ljubavi. Kreativnom sebstvu treba se posvetiti svaki dan, kako bi kreacija rasla, kako bi nas prerasla. Kad kiparica izrađuje kip, ona ga mnogo voli, dodirima, udarcima dlijetom, izbijanjem još malo i malo mramora dok ne izradi savršenu skulpturu. Ona tad postaje jedno sa svojim djelom, udaje se za kreativno, kao što se i kraljević zaručio za malu vilu, poljubivši njezinu rukavicu. Kreativnost tad postaje dio kiparice, i ostat će, svijetliti iz nje dok god i samo dok god ona bude podgrijavala tu ljubav u sebi.
No, ako zastrani, pa ju ponese strast – otud crvenokosa, ona označava strastvenost – za nečim manje vrijednim, poput televizije, nepotrebnih kompromisa, mirenja s drugorazrednošću i osrednjošću umjesto potrage za novim poslom; ako se dakle preda nižem, jadnijem, privlačnijem zbog manje uloženog truda, sustići će ju veoma okrutna sudbina. Mala vila će nestati. Svjetlo će se ugasiti. Nikada više neće osjećati svoje kreativno sebstvo. Kreacija će utišati i konačno umuknuti.
U ljudskom životu ipak, sudbina nije toliko strašna kao u bajci. Imamo neizmjerno mnogo takvih malih stvaralačkih umiranja iz kojih se možemo izvući ponovno rođene. Kreativna vatra može se obnoviti. Ugasite televiziju, pronađite u tom ubrzanom danu, sastavljenom od dvadeseti i četiri sata, pola sata za sebe i stvarajte! Rukama, mislima, riječima, dodirima. Zaposlite svoj duh i nikad, baš nikad ne dopustite nikome i ničemu da zaboravite na malu vilu – lučonošu vašeg pravog ja.
Ana Kapraljević
Ana Kapraljević 