Početna » Kratke priče - Short stories » KAKO RASPLESTI ČVOROVE ZAJEDNIŠTVA?

KAKO RASPLESTI ČVOROVE ZAJEDNIŠTVA?

seksi-zena-crna-cipka-povez-oko-ociju 

Čipkarica

Objavljeno u: Kolo, 5, 2013.
http://www.matica.hr/kolo/401/%C4%8Cipkarica/

  – Ah, već je šest sati, – pomisli Svjetlana i stade se odijevati. Hodala je nečujno dnevnim boravkom, oko nje lepršao je kraljevsko plavi, tamni baršunasti ogrtač, zadnji gutljaj kave ispila je u hodu prema kupaonici.
Vrijeme je neupitno izmicalo i trebalo je požuriti. Razgrnula je tamni baršun i otkrila svoje raskošno tijelo. Nitko nije svjedočio zanosnom ukrućivanju i zatezanju Svjetlaninog tijela u čipkaste norme.

– Moram požuriti, ne želim da me očekuje. – ponavljala je tiho sebi u bradu. Odijevala je čarape, učvrstila ih podvezicom, čipkasti grudnjak, pripadajuće gaćice, crni svileni kombine, vunena haljina i kaput.
Mirisalo je na snježne padaline. Zaključavši stan, zakoračivši crnom kožnom čizmom, počinjalo je Novo doba. Doba sastanka. Vjetar je puhao, ledio prvi sloj kože bedara, Svjetlana je odlučno stupala. Negdje pred njom lebdio je muškarac kojemu je odlazila ususret. Njih dvoje noćas će razmjenjivati tihe nježnosti i glasne uzdahe, u nekoj neznanoj raskošnoj sobi, umotanoj u tepih i tapete. I dok će hotel oko njih pozivati na tajnovitost, šaputanje, oni će se glasno smijati, glasno stenjati, glasno nazdravljati prolaznome ljudskom trenutku sreće.

Svjetlana je davno odlučila postati družbenica. Voljela se nazivati baš tako, družbenicom, jer ju je ogoljena činjenica tjelesnosti vrijeđala. Ona naime svoje tijelo nije prodavala, niti za novac, niti za neku ekvivalentnu monetu, ona se darivala. Svjetlana je hodala svijetom, pomalo svjesnija od drugih, osjećala bi njihovu bol i beživotnost. Zbog nekog nepoznatog razloga, zbog njega je odlučila pomoći. Sreća u njihovim očima, nakon provedenog poslijepodneva ili noći, bila je divna samoispunjujuća nagrada. Njih dvoje ne bi se tek mazili, oni su razgovarali, katkad se i prepirali, dijelili obrok, a Svjetlana je pred očima gledala, iz trenutka u trenutak, kako njezin prijatelj raste, kako otvara oči, kako postaje nanovo zaigran dječarac. Biti dio tog odjetinjavanja, vraćanja prirodnosti, Svjetlanu je ispunjalo toplinom, užitkom, srećom.

Ulazila je u predvorje luksuznog hotela, odlagala kaput na kožnati naslonjač i očekivala već poznati dodir po ramenu. Naime, družila se uvijek tek s nekoliko prijatelja. Poznavala ih je dobro, znala je ne samo njihovu tjelesnu vanjštinu, profesionalnu pojavnost i obiteljsku idilu, poznavala je ono istinsko, njihovu dušu. Svjetlana je bila jedina osoba koja je poznavala njihove strahove, sumnje, žudnje, male radosti. Svjetlila im je svojim razumijevanjem, mirnoćom, laganim lebdećim koracima kojima je očaravala svoje prijatelje.

Jednog od njih očekivala je večeras. Bio je to pedesetogodišnji inženjer građevine koji je pred ratnim vihorom svoju tankoćutnu prirodu spasio u drugoj državi. Sreli su se sasvim slučajno, preko nekog zajedničkog znanca, a tek mnogo kasnije započela je njihova tiha melodija. Bio je miran i uglađen, sjetan i veseo u isti mah.
Prišao joj je poput lisca i šapnuo:
– Hej ti. – Njegove smeđe oči smijale su se vragolasto kao i uvijek.
– Hej i tebi, zavodniče, – nasmijala se Svjetlana.
– Kako si malena, dugo te nisam vidio.
– Kad te ugledam, odmah sam bolje. Nedostajao mi je tvoj miris. – uzvratila je mazno.
– Draga moja, čovjek bi ti čak i povjerovao da ga voliš koliko me miluješ tim riječima.
– Pa, Ivane, ti znaš da te volim. Veselje i žestinu, sjetu i nježnost. Nisam to nikada skrivala.

Riječi, razvezane dosjetke, dvosmislene izjave, nekoliko pića. Sve je pratilo skriveni ritual u kojemu je oboje znalo uživati. Gledali su se, dodirivali koljenima, palili cigarete, puhali dim jedno prema drugome. Vrijeme koje bi u nekom drugom trenutku kiptilo, gunđalo, sivilo atmosferu, u taj čas kao da ih je zaobišlo. Debeli zeleni kožni naslonjači skrivali su ih od linearnih minuta. Tišina je obavijala predvorje, a u pozadini se nazirao klavir koji je zabavljao inozemne goste. Smiješak na njihovim licima nije jenjavao, kao uostalom ni taj bezvremeni trenutak. Božica vremena noćas je bila milostiva.
Krenuli su prema sobi, ušli u tiho dizalo, njezine pete utisnule su šareni tepih. Približio se Svjetlaninom vratu i lagano ju poljubio. Zadrhtala je. Oživljavala je njome vatrenost koju je rijetko pokazivala. Držeći se za ruke, smješkajući se poput djece, koračali su zaneseno. Njihova noć, poput prve ljubavne noći, svaki put iznova, uzbuđenje.

– Ima li išta ljepše od ovog čovjeka ovdje? – pomislila je Svjetlana. – Je li štogod ljepše od njegovih ruku, očiju, usana, igličaste brade i mekanih dlakavih prsiju? Zašto takav veleban junak tek jednu noć pripada meni?
Brzo je međutim odagnala tu misao, živjeti je trebalo, trenutak je pozivao slijedeći, ruka je grlila ruku, bedra su vladala posteljom. Zanos je utihnuo, mirisala je meku put voljenog muškarca. Zadovoljno je promatrala kićastu hotelsku slikariju na zidu i snatrila.

– Gdje li se skrivaju te iscrpljene žene koje svojim cjelovima ne umiju nahraniti ovakve gladne vukove? Kada su te predivne žene odustale od svojih dodira, kada su prestale voljeti, davati? Zašto su rastrzane civilizacijske gabule natjerale to dvoje da se međusobno udalje, da ona i dalje vene i tihne, dok ne postane korov, a da on, posljednjim snagama upire svoju muževnost u ovu daleku tajanstvenu ženu, u tu malu lučicu svjetlosti, u družbenicu Svjetlanu?
– Bih li i ja, – pitala se dalje, – postajala pomirena sa sudbinom, bih li i ja odlučila stupati umrtvljena svakodnevicom? Iz tog turobnog tamnovanja tko bi me probudio? Bih li pronašla družbenika silnog koji bi se nesebično davao eto meni, gladnoj i žednoj ljupke ljubavi?
Ivan ju trgne ramenom i sam se razbudi.
– O čemu razmišljaš, draga?
– O tebi i tvojoj ženi. O meni i mom zamišljenom mužu. Gdje ste vas dvoje zalutali, znaš li – tiho je upitala.
– Ne znam, draga. Negdje…
– Što ti nedostaje?
Kratko je razmišljao, gnijezdio se, palio cigaretu, pomicao plahtu, preokretao u ruci njezine crne čipkaste gaćice.
– Davno sam vjerovao da sve što između nas stoji, jest jedino važno. Volim ju. Ujutro, subotom, kad se zora razbudi, otvorim prozore, zrak uđe u cijelu kuću, odnesem joj kavu u krevet, gledam ju. Moju dragu. U drugi tren, nema odlaženja, putovanja, promjene. Uvijek sam tamo gdje jesam, nikako da koraknem ni mrvu dalje, uvijek taj novac, uvijek to nešto…

– Ivane moj, život je poput paukove mreže. Malena paučica, lickajući svoje nožice, plete čipku i u toj čipki tek mušica-dvje bude zarobljena i pojedena. Ostatak čipke divan je sam za sebe dok ga gledaš kako vijori na vjetru. Sama paučica, kad joj dosadi, rastrgne komad platna i sama se baci u vjetrene nanose, slobodno plovi zrakom. Mušica-dvje, to su ljudi. Čipka paukova misterij je života, a paučica – ona je boginja stvaranja. Imao ti doživljaj da si zarobljen ili slobodan, iz mreže se nećeš osloboditi. Ali mogao bi uživati upleten u tajnovite mustre životne čipke, mogao bi zaboraviti na ograničenja, kao što evo danas, noćas, ne ograničavaš sam sebe monogamnom dužnošću prema svojoj zakonitoj, već uživaš prepleten mojim koljenima.
– Istina, danas nisam zarobljen. – smješkao se zagonetno.

Premjestili su svoja tijela u masažnu kadu, pustili vodu da se grije i uživali. Soba je i dalje bila tiha, prepuna osjeta bez vremena.
– U posljednje vrijeme slušam mnogo stari rock. – kaže Ivan. – Osamim se u sobu, otvorim pivu i prođe par sati. Ne more me sjećanja, pjesme nemaju nostalgičnosti, samo ritam.
– Divno… Obnavljaš se.
– Da, baš tako, obnavljam se. Kao da se pomlađujem. Prijatelji mi se smiju, kažu podjetinjio si.
– Možda i jesi, maleni. Možda ti baš to treba.
– Katkad pomišljam za sebe da sam beskrajno licemjeran. Al’ onda pogledam druge oko sebe, i vidim da žele iste stvari, samo misle da nisu više dovoljno mladi za to.
– I nisu. Oni su ostarili, odlučili ostarjeti. Time što ne žive svoje želje, a zamjeraju drugima što bi tek pokušali to proživjeti, oni sami bivaju zapravo licemjerni, ne misliš li?
– Da, moguće… – Ivanu odluta pogled.

Svjetlana je gledala svoje velebno kako uživa u vreloj vodi, dodirivala mu čelo, ljubila vrat. Bilo je božanstveno u svojoj prirodnosti, ništa nije nedostajalo, sve je već izrečeno bilo, sve proživljeno.
– Bih li mogla, doista, živjeti taj običan neznan život njegove supruge? Zasigurno ne bih. Ne bih mogla dopustiti da me ne pušta blizu, da ne doživljavam predivnu dušu koju upravo gledam. A onda opet, možda ne bih ni znala što mi nedostaje. U svojoj hitnji, gotovo da bih ispala iz mreže života. – zaključi Svjetlana. – Ah, moji prijatelji, tajanstveni ljubavnici, male izgubljene mušice, koje tek koji trenutak proživljavaju istinski, a tu istinu i vjerodostojnost, istovjetnost samima sebi ne umiju reći svojim životnim partnericama, srame se slabosti, boje osude.
Polako se Svjetlana gubila u mislima i prepuštala snovima, davala da ju ljubljeni njezin Ivan zagrli, utisne svoju toplinu u njezinu, uspavljivala se.

Izjutra je crna uniforma već bila na njoj; trebalo je postati odgovorna građanka građanske zemlje, gdje se poštuju zakoni, norme i pravila, gdje se živi polovično i uvijek pomalo na rubu rasapa – onog duhovnog.
Njezine sijede lasi, umiješane u kestenastu kosu, odavale su znakove vremena. Divna svjetla družbenica vremešnost svojih ljubavnika spremala je u pomno počešljanu pletenicu. Odlazila je svojoj praznoj kući, razmišljajući o tkanju koje nikada do kraja neće biti ispleteno. Svjetlana čipkarica, uplela se u mrežu tog podivljalog Ivana i nikada se neće isplesti. Bit će mu vjerna pomoćnica: da konačno živi punim životom.
Pa ipak, kada će naići netko da uplete sebe u Svjetlaninu mrežu i da podijeli nit na dva dijela pa da pletivo postane poj?

Ana Kapraljević

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s