Početna » Kratke priče - Short stories » Muškarci koji trče s vučicama

Muškarci koji trče s vučicama

Vjetrovita djevojka

ZIPP

Objavljeno u: Republika, 12. 2013.
http://dhk.hr/casopis-republika/detaljnije/izdanja-republike-za-2013.-godinu

                                                        Prošao je pored mene sasvim nečujno, a još dugo sam čula odjek koraka. Njegova zagasita prilika imala je odrješitosti, čvrstine čovjeka koji sam odlučuje. Slijedila sam ga zaneseno. Smeđe cipele, sivi pločnik. Tiho prebacivanje s noge na nogu.

Odjednom me osjeti. Okrene se i nasmije. Davno smo se upoznali. Sjećao me se, ne vjerujem. Bez riječi smo sjeli u restoran, jednu od onih ugaslih gostionica u kojima su goste nekoć služile konobarice u uniformama. Atmosfera je upila mnoge daleke razgovore. Kockasti stolnjaci pozivali su na razmišljanje o apstraktnoj ideji izumrlog hrvatskog seljaštva. Iznad nas lebdile su staklene plafonijere koje su u nekim poznim sedamdesetim godinama prošlog stoljeća glasile za moderno unutrašnje uređenje.

Promatrali smo se. Nismo se baš toliko izmijenili. Ili sam tako odabrala vjerovati. Oči su bile jednako žive, iako uokvirene mnogim borama. Čelo mu je bilo čvrsto i odrješito, kako sam ga običavala i zamišljati. Skinuo je crni ogrtač, ostao u puloveru koji sam mu baš ja bila darovala. Niti su bile već rastegnute oko rukava, ispod je izvirivala jednobojna tamnozelena košulja. Oduvijek je volio zelenu. Gledala sam te oči kako me gledaju, šake koje pale crveni Marlboro upaljačem koji je također bivao moj dar. I danas se sjećam, upaljač je nosio naziv „Vjetrovita djevojka“, prikazujući na jednoj svojoj limenoj stranici djevojku koja drži suknju i šešir da joj ih vjetar ne odnese. Nasmijala sam se.

– Da, to je tvoje. – rekao je tiho.
Cigareta za cigaretom, varivo od slanutka. Tiho srkanje. Konačno, vino. Možda nas to udobrovolji. Možda nam to povrati riječi koje nikada nismo izrekli.
– Sjećam se, – započnem ja – kako smo često svratili na crnu pivu.
– Da, bilo je to slobodno razdoblje. – odvrati on.

Tišina. Gusta poput riblje paštete. Neprohodna poput magle u tvorničkim gradovima zimi.
– Bio sam nedavno u Tuzli. Umro mi je brat. Dođe kraj svemu, ta razdoblja naša. A tek kraj! Osjeća se kako tu zemlju pritišće bijeda. Ne bih mogao više tamo živjeti. Nikako ne bih mogao.
I tada se prisjetim svega. Svih dodira koje smo izmijenili i svih riječi koje je baš meni darovao. Svih tajni koje su upravo meni bile prepričane. Svakog trenutka u kojem je bio napušten. Pričao mi je kako je bijeda bila tolika, da je spavao na autobusnom kolodvoru uz žene koje su drugi prezirali. Eto baš te, toliko prezrene, kolodvorske prostitutke, dopustile bi mu da prespava kod njih, u sitnim sobicama, tih, samome sebi prepušten. O čemu bi mislio u tim ukradenim trenucima topline, kad bi ga okruživao miris parfema i zadah već tko zna kad popušenih cigareta? Nikad ga nisam pitala, pogled kojim je to izgovarao bio je dovoljan da misli, tajnovite i bešumne, ostavimo zaboravu.

Pričao mi je o obitelji koja ga je podigla, o svojoj majci koju nije nikada upoznao, jer je umrla davno, još pri porodu. O prijateljima koji su bili tek poznanici, jer pravih istinskih duša nema (ili ih on sam ne zna pronaći), negdje su neznane, nema onih na koje se čovjek može osloniti. Širom sam gledala tu patnju koja nije ni blizu mogla biti poznata meni, iz dobrostojeće zagrebačke obitelji srednjeg staleža. Gledala sam u tog čovjeka, mladog, žestokog, divljeg, a opet nježnog, maznog, koji želi pripadati. Poželjela sam i ja njemu pripasti, biti mu prijateljica, družica.

Pričao mi je kako je nestala Bosna iz njegovih kostiju, a osjećala sam da ga sve više nastanjuje. Kako je brzo jednoć odande odlazio, nakon odsluženog vojnog roka, kako ga nisu ondje zadržali, kako nikome nije više nedostajao. Pokušavala sam, iz popodneva u popodne, nakon naših studentskih predavanja, upiti svu tu samoću i odbačenost koju je osjećao. Pokušala sam ga hraniti, ali bila sam nemoćna. Bila sam naime druga.
Njegova odabranica bila je zanosnija od mene. Zamišljala sam ju crnkom, duge guste kose; zamišljala sam da je on, poput pravog planinskog vuka, poželio jednako jedru vučicu. U mojim mislima bila je visoka, stasita, upravo drukčija po svemu od mene same. Pokušala sam se tada, onako malodušna, šaliti sa samom sobom i ismijavati se kako je očito da je odlučio izmiješati kolaž od ljepotica iz studentskih klupa. Vjerovala sam da je takvih samilosnih djevojčica koje su ga žalile bilo još. Svakako se nisam osjećala jedinom.

E ta prva, mnogo više jedinstvena od mene, ta prva neočekivano ga je napustila. Otišla je bez mnogo pompe, bez riječi, bez objašnjenja. Otišla je kako ptice kukavice bježe iz gnijezda, iz tog toplog gnijezda koje je trebalo popraviti i iznova ispisati sve njegove odlaske, iz gnijezda u kojem je odabrao ostati. I njega i njihovo dijete ostavila je Ona. Odjednom je postao sam i samohrani otac. Odjednom je odbjegao. Vjerujem da se sramio: krivih odluka, krivih davanja. Vjerujem da nije shvaćao što se desilo. Žena zbog koje je htio odustati od svojih lutanja, koja ga je potakla da sjedi, da se ukopa, da nađe stalan posao, žena koja je bila, po njegovu mišljenju, svega toga vrijedna. Žena s kojom je želio obitelj koju nikada nije imao. Žena koja ga je prezrela. Konačno je shvatio: on je njoj bio drugi, drugorazredan.

Kasnije, mnogo kasnije, susreli smo se na nekom znanstvenome skupu. Oboje smo bili tada već ozbiljni, odgovorni doktori znanosti, s privatnim životima koji teku po nekome redu, svakodnevnoj melankoliji, tiho i nepromjenjivo. Djeca su nam odrastala; u taj teški zimski sat moglo se popiti večernje piće i malo podsjetiti studentarije. Ali riječi su nijemo šutjele na našim usnama, nije se dalo baš ništa reći. Osjetila sam pobunu u sebi, kao da sam morala braniti onu iskorištenu djevojčicu koju je nekoć ostavio.

– Dala bih ti bila cijeli svijet. – tada sam uvrijeđeno prošaptala. Danas se samoj sebi činim smiješnom. Koliko dramatike u nečijoj majci. Ženi koja odbija činjenicu da nije bila jedina.
Gledao me tada samilosno i miroljubivo. Ja njega optužujuće. Nedostajala mi je zadovoljština, naivne li mene! Zadovoljštinu nisam dobila. Kako i bih? Svu energiju svog bića trošio je na dijete i nije želio da se barem to malo biće osjeća napušteno.

Nije li ironija života ipak bila preokrutna? Majka mu je umrla, žena ga je ostavila, ostavljao je žene, njegova kćerkica ostala je bez majke. Jedina žena koja je postala dio njegovog svakog udisaja bila je ta kći koja je u sebi utemeljila sav njegov odnos prema ženama.
Je li upravo u tome sudbina bila duhovita? Njegov beskrajno nehajan odnos prema ženi koja ga ljubi, dodiri koje smatra samorazumljivima, poljupci koje prima buržujskom samodopadnošću i konačno sve te riječi koje nestaju u prostoru, od njega se odbijaju. A zatim gorka stvarnost, u kojoj je on taj trpeći, u kojoj njega uzimaju zdravo za gotovo, u kojoj na njega i na njegovu ljubav odmahuju rukom.

Tko zna, možda je, ostavivši nekoć Bosnu, i sam ostavio sebe, svoju bit, svoja gorštačka ramena, svoju vatru koja je tako lijepo sjala u mojem zagrljaju. Jer Bosna je bila dio njegove vreline, a u zagrebačkoj bijedi tijekom studija osušile su se vatrene sulice, njegova snaga izgubila je stisak, uplašio se bijede. Možda je zanosna druga žena dozivala u sjećanje njegovu zaboravljenu žestinu, pa je u njoj ljubio upravo odlaženje. Možda je nedostajalo to nešto divlje, koje je isprva namijenio sebi, a ono je zatim prešlo u djevojčicu koja će u njegovo ime jurcati nepreglednim krajolicima. Jer te ruke u civilizaciji, te divne šake pune žestine, učile su biti nježne prema djevojčici. Tko je tada imao vremena i snage za odrasle žene?

Danas kad ga gledam, cigareta i dalje puni te predivne šake, šake koje su mene nekoć u sebe upijale; gledam kako je žestina iz njih iscurila.
– Reci, dušo, kada si doista nestao, što misliš? – pitam ga.
– Mislim tamo negdje kad me ostavila. Konačno sam shvatio kako si se ti morala osjećati. Nisam mogao prihvatiti da me ne želi. Osjetio sam se beskrajno prevaren.
– Samo si mene tada ostavio?
– Samo si ti bila ondje. I ona…
– A tvoja kći, kakva je?
– Predivna. I ista ona. Iste su, divlje i neobuzdane. I ona će brzo otići, osjećam.
– Jesi se pripremio na to?
– Da.
– I? Što ćeš dalje?

Šutio je. Primila sam ga za ruku, nije uzmaknuo. Vratio mi je stisak. Gledali smo se. Osjećala sam da su bitke završene. Nasmiješila sam se i tiho rekla:
– Ipak mislim da sam pogodila s upaljačem. Tvoj život obilježavaju vjetrovite djevojke. Vjetar ih odnese, a ti ne vjeruješ, ta sam si trebao biti taj koji će s vjetrom odlepršati! Možda je upravo u tome pouka. Možda si sebe zamišljao više divljim nego što si ikada bio, nego što jesi. Možda bi život bio lakši da nisi birao dame pune nemira…
I opet šutnja. Čini mi se da se u njemu nešto preokreće. Kašalj.

– Kako bi bilo, – opet započnem – da mi dođeš u posjet? Imam kuću u Turopolju. Nije brdovito, ali je zeleno.
I nasmijem se. Nasmije se on. Je li moguće da smo sve izgovorili? Hoćemo li danas konačno, u ovaj smiraj starosti, kad je nemir uistinu ispuhao svaku našu koščicu, kad je svako odlaženje postalo bljutavo i sladunjavo; hoćemo li dakle eto baš danas pomiriti naše vjetrovitosti i ostati sjediti u hladu, na stolici za ljuljanje, na nekom zaboravljenom trijemu, slušati povjetarac, i biti jedno drugome jedinstveni?

Ana Kapraljević

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s