Početna » Prijevodi s francuskog - Translations from French » Gdje je nestala borbenost naroda?

Gdje je nestala borbenost naroda?

 

Vatra naroda

Objavljeno u: KOLO, 2012.
http://www.matica.hr/kolo/374/Pantera/
http://www.matica.hr/kolo/374/Vatra%20naroda%20%E2%80%93%20pantera%20ili%20pri%C4%8Da%20o%20slobodi/

???????????????????????????????

„Kad ćemo prestati od tuđina pomoć tražiti? Kad ćemo toliko gizdosti imati da si i sami pomognemo?

Da ne čekamo kao mala dječica pomoći potpore od drugih? Nikad prije nego onda kad ćemo se u duhu sjediniti…“

Ivan Kukuljević Sakcinski

                                Odričem se svakodnevnog gledanja u sunce, odričem se svojih titravih prstiju pri susretu s mekim čokoladnim pecivom, odričem se ravnica, kukuruza, sparine morskih maslinika. Odričem se prava na govor, puštam da me gaze ljudi, susreti, krediti, učmala tama i nezdrava hrana i bacam se u – uzde.
Tako najčešće izgleda naša prešućena zakletva civilizacijskoj monotonoj osrednjosti. Okove smo šutke prihvatili, čak smo i namjerno bacili ključ preko leđa i negdje smo se ušuškali u arenu pravovjernih i heretika – onih koji, kao i mi, vjeruju da je slobodu potrebno žrtvovati i onih koji odbijaju biti sužnjevi.
„Pantera“ je priča o zadobivanju vlastitog autoriteta. Životinja osuđena na svakodnevne nerazumne, divljačke borbe s ljudima; životinja koja je izgubila slobodu i ne vidi smisao u proždiranju kršćana. Sama u svojoj tamnici duše, bez sunčeva svjetla, životinja koja ne vidi izlaz. Polako odumire.
Ipak plamičak nevinosti i dalje u njoj čuči. Mala nevina sila stvaranja sazrijeva da oslobodi sviju divlju panteru. Djevojčica otvara kavez. Njezina nevinost oslobađa krvoločnu mesoždericu, pušta ju na slobodu. Nevinost je žrtvovana, krvoločnost je prevladala. Što se doista dogodilo? Dva su se dijela iste ličnosti spojili i postali jedno. Duša se oslobodila fizičke ukočenosti, duhovne nevinosti. Osoba je odlučila zavladati vlastitim odlukama.
Francuska književnica Rachilde, autorica ove živopisne priče, smatrala je da je stvaralačka snaga i u ženama i u muškarcima virilna, muževna snaga. Smatrala je da žene čak u velikoj mjeri ne posjeduju tu muževnost u svome karakteru i osobnosti. I možda je to uistinu odgovaralo stvarnim društvenim prilikama i naučenim socijalnim ulogama prve polovice 20. stoljeća.
Ima li stvaralačka snaga muški ili ženski rod, jesu li muze samo ženskog roda, vrte li se naše duhovne kvalitete i umne sposobnosti u ying-yang oprečnostima žensko-muškog pretakanja energije, sasvim je nebitno.
Bitno je sivilo koje nas je preuzelo. Politička arena vrvi ljudima koji se više ne bore, sve se svelo na kompromise. Gospodarsko polje iscrpilo je plodne ravnice neradom, zanemarivanjem vlastitih plodnih darova koje ova zemlja posjeduje, neprestanim uvozom strane plodnosti. Obiteljske spone pucaju, djeca se odnose prema roditeljima surovo kao i narod prema svojoj zemlji. Roditelji su ispuhani, istrošeni, isušeni. Sivilo koje izgleda kao panterin kavez.
Postoji li nevina djevojčica, vesela žustra stvarateljica, negdje u našim dušama? Ta mala vrećica sreće koja bi oslobodila divljinu ovog naroda, potakla ga da stvara, da pređe preko zapreka administracijskih dolomita, ostataka neučinkovitog socijalističkog aparata; da pređe preko okrutnosti ekonomskih silnica, da tu okrutnost svlada ustrajnošću; da pređe preko osrednjosti svojih vođa i iz sebe iznjedri neke nove goleme, gigantske, obrazovane i smjele vođe koji će, poput pantere jezditi pravim divljim okolišem, boriti se za svoj narod, zavladati vlastitim autoritetom, prestati slušati druge, daleke, bezobzirne osvajače precioznog smiješka nadmoćnosti?
Možemo li konačno prestati očekivati od drugih nešto što moramo sami učiniti? Gdje su naše junakinje i junaci koji ne poznaju svoju ljepotu i ne znaju je rasplesati?
Ovaj narod ovdje, moj i nijem, ne odričem ga se. Čekam, strpljivo očekujem da se probudi. Neka postane muževno snažan. Vrijeme je.

Ana Kapraljević

Rachilde

Pantera

                                                                                                                                    Laurentu Tailhadeu

                                                 U podzemlju arene pružao se kavez, zatvarajući u sebi, poput guste noćne tmine, životinju, a kad bi otvorio svoje rešetke prema svjetlom sjaju nebesa, odjednom bi unišla ona, pod šapama dotakla zlatni ogrtač – pijesak arene, istočkan purpurom krvi; na svjetlu bi u čas zablistala i činila se poput božice. Mlada, urešena kraljevskom tugom crnih pantera, odjevena uzduž svojih dugih udova vrsno izdjeljanim rukavicama, po kojima su se ljeskali golemi topazi sitnih zrnaca pijeska, rezala je čistim i usmjerenim pogledom, poput onih koje ništa ne slute, poput pantera na obalama velikih napuštenih rijeka, poput prikaze pogubne djevice. Mačje njezine šape, moćne i izgledom opasne, činilo se da se pomiču poput paperjastih pahulja. U tri lagana skoka dosegla je središte arene. Ondje, sjedajući teško i s trepetom, sve joj se učini nevažnim, pa tako i pogled na imperatorsku ložu, te se dala na lizanje spolovila.

Pored nje, visili su kršćani, raščetvoreni na visokim križevima crvenima od krvi. Mrtvi slon ograđivao je svojom sivom tjelesinom, golemom oborenom zidinom, jedan nebeski ugao beskrajno plave boje. U daljini se pomicao, na sjedištima kružno uzdignutima, oblak blijedih oblika i otuda se izdizala čudna buka, a životinja, završivši svoju intimnu toaletu, njuške na tlu, tražila je časak razlog tih bijesnih krikova, njoj samoj potpuno neobjašnjivih, budući da su njezini hladni i metodični običaji dopuštali da je ubojstvo korisno, bez da su pritom podrazumijevali razne histerije.
Iz daljine stizao je prema njoj mukli mrmor vala koji vojuje s vjetrom, grana stabala koje podliježu pod munjama. Mijaukala je podrugljivo, prkoseći oluji, i bez mnogo žurbe, obuzeta neobjašnjivom obiješću da toj svjetini pokaže blagost istinski ubojitih zvijeri, smjestila se pred slasnu masu mrtvog slona, prezirući ljudski plijen. S užitkom je pila vruću tekućinu koja je istjecala iz čudovišne lešine, otkinula za sebe obilan odrezak mesa, zatim, završivši gozbu, nad ostacima svoga obroka, lizala brižno lijepu šapu.
Dva dana prije no što bi ju pustili, ubacili bi u tamu njezina zatvora nevrijedno meso začinjeno kuminom, usoljeno šafranom, kako bi potakli vatru koja bi zatim proždirala njezinu utrobu. Ali vješta je njuškica odustajala od takva obroka, poznavajući i dulji post i opasnije napasti. Nimalo neuka, premda djevica, poznavala je već suše gorućih predjela svoje zemlje, gdje ptice plaču tužaljke, dozivajući kišu; poznavala je ubojite biljke velikih neprohodnih šuma, a gdje su je pokušali fascinirati gušteri viljuškastih jezičaca iz kojih je istjecao otrov; znala je golemu sitost u neke sunčane dane i smiješnu mršavost nekih žrtvi, tjeskobne pokušaje pod lošim mjesečevim pogledom koji bi ju zlobno naveo na lov sjene divljači, a koja bi pak sve više i više izmicala! Iz tih nesretnih potjera sačuvala je nagon siromašnog ratnika koji traži tek skroman dio, ne kušavši vrtoglavice onog drugog blagoslovljenog svijeta mesoždera, koji su postali ljudska braća, a za koje se činilo da su uživali bogovske gozbe. Izabrala je svoj komad bez prenemaganja, želeći biti bolje odgojena u društvu onih koji imaše neprirodnije razvijen tek od njezinog.

Neki goli kršćanin, iz sprdnje naoružan maljem, pomaljao se iza leđa slona, kojeg su otpozadi silom gurali neprimjetni krvnici. Krv mu se ledila, čelo namrštilo. Bučanje gomile ponovo ga je pomaklo. Uzeo je opet svoj malj, a smiješak mu je naborao blijede usne. Nije želio upotrijebiti malj, čak ni protiv zvijeri koja će ga proždrijeti. Sjeo je, svijetle zjenice zadržale su se na neprijateljici. Ova se pak igrala šapom, dajući izgled: „Zadovoljna sam!“… Zatim se opružila poluzatvorenih očiju, pomičući rep zbunjeno.
Miran dvoboj znatiželjnih pogleda, kršćaninovog koji je tražio, unatoč željenom napuštanju svog bića, tajnu krotitelja zvijeri, neku nadmoćnu moć volje nad silom, te pogled životinje slobodne da se prisili iskoristiti svoju moć nad živim plijenom pred sobom.
Strašna buka probudila ih je iz njihovog osebujnog sanjarenja. Bijahu oni naime središte krvave zabave i uistinu nitko nije razumio ovakav način zabavljanja. Neočekivana ljutnja zavladala je svekolikim gledateljstvom. Pozvani su krotitelji; konji su zagalopirali prema slonu čiju se tešku lešinu odvlačilo, a dva su se protivnika našla licem u lice i nastavila se nadzirati. Kršćanin je odbijao borbu, pantera se nije osjećala krvoločno, bila je sita.
Jedan od krotitelja nagne, zaprijetivši im mačem. Dražesnim odskokom ona izbjegne ubod, a kršćanin zadrži svoj melankolični smiješak. Urlanje je ipak nastavljalo odjekivati sa svih strana. Jeziva oluja započne. Krotitelji navale prema životinji, koja je obijesno bila na strani najslabijeg. Donesoše užarena koplja, sulice namazane katranom i zapaljena pera, pozvaše pse uvježbane za lomljenje potkoljenice bikovima, posude napuniše vrućim uljem. Sva mržnja okrenu se odjednom prema mladoj ludici koja je bokove neodlučno lupkala repom, pitajući se što trebaju sve značiti te ratne pripreme. Krotitelji joj ne dopuste da shvati. Nasrnuše na nju, a bijaše to nepravilno jahanje po putu, utabanom umirućima. Pantera pobježe, obuzeta praznovjernim užasom.

Bijaše to kraj svijeta! Navrat-nanos plijen i potjera prevrtaše tijela ljudi i životinja uz grohotan smijeh gomile koju je sva ta lakrdija nanovo udobrovoljila. Sa svih strana bacaše na izgubljenu životinju kamenje, voće, oružje. Patriciji zavitlaše nakit koji je grozno grebao zrakom, a car, stojećke, gađaše ju novčićima. Posljednjim beznadnim skokom, pantera, pijana od bijesa, naježena, okružena plamenom, pobježe u svoj kavez koji je bio ostao otvoren. Zatvoriše rešetke, a tmasta zamka siđe u podzemlje.

Dani, noći užasnog tijeka. S vremena na vrijeme turobno je mijaukala, pozivala sunce koje nije smjela ponovo ugledati. Postade legenda arene, podnosila je razne kazne. Kukavica, govorili su, odbila je borbu i ne zaslužuje više mjesto plemenite životinje. Čuvar divljih zatvorenika, veoma stari rob, bez milosti za njezinu razderanu čeljust koju je ranio komadić progutanog mača, davao joj je samo otpatke susjednih kaveza, kosti već prožvakane, trule, zaražene, koje bi joj bacali kao u kanal.
Njezino krzno, prekriveno nečistoćom, prepuno rana. Mladići, rugajući joj se, zabijali su joj rep u tlo, koliko se dalo, kojeg je ona mučnim naporom pomicala, prekrivenog blatom do kože. Stari rob se zabavljao, izazivajući ju ispruženom rukom, a drugom je osljepljivao sumporom skrivenim u desnici. Zapalio joj je potpuno jedno uho vatrom koja je palucala iz baklje. Lišena zraka, svjetlosti, čeljusti koju je stalno ispunjala zakrvavljena slina, zavijala je tugaljivo, tražeći neki izlaz, lupajući rešetke glavom, grebući tlo pandžama, a u dubini njezine nutrine rađala se tajna jarost. Jer počela je brundati sve zlokobnije, da bi ju naposljetku ostavili da umre od gladi. Dostojne smrti – davljenje ili ubod mača u srce, više ne bijahu za nju. Zaboravili su na nj. Stari rob je jednostavno prestao prolaziti s bakljom pored njezina kaveza.
Životinja je shvatila. Zašutjela je, legla s posljednjim ponosnim stavom, okružila se umirućim svojim repom, prekrižila svoje gangrenozne šape, zatvorila svoje ognjene oči i sanjarila, čekajući smrtnu agoniju. Ah šume koje pucketaju u oluji! Golema sunca, ružičaste mjesečine, ptice što zazivaju kišu, zelenila, vreli izvori, laki plijen iz kojeg možeš piti život jednim udahom, velike rijeke koje cakle u svojim ogledalima nagnute zvijeri kojima zvijezde čine aureolu… Malo pomalo glava pantere na izmaku procvjetaše davnim slikama. Ah sreće daleke, slobodo!
Beznadni ludi pokret sjeti je njezine sudbine: ponovo ugleda zlatno polje, pijesak arene, natočkan purpurom krvi, siva mješina rasporenog slona, težak smiješak kršćanina i konačno bijesni krici krotitelja, kazne, sve te kazne. Njuškice položene na prednje šape, fatalno prekrižene, činila se kao da spava… možda bijaše već mrtva.
Odjednom se razgrne tama njezina zatvora. Vrata su se na vrhu otvarala, a s neba je silazila u taj pakao, u kome je prokleta životinja gnjilila, neka bijela prikaza, pojavila se vitka žena. Nosila je u jednom dijelu svoje tunike komad jaretine, a pod desnom miškom držala punu posudu. Pantera se približi. Ta bijela prikaza bijaše kći starog čuvara životinja.
– Zvijeri – reče ona, dok je oko nje kovitlala plava svijetlost poput njezine kose – imam milosti prema tebi. Nećeš više umirati.
Odmičući jedan lanac, gurne rešetke, baci komad jaretine na tlo kaveza, spusti blago punu posudu, mirnim kretnjama. Pantera se podigne na svoje meke bokove, sva skvrčena da ne uplaši dijete, promotri ju trenutak svojim fosfornim očima, koje postadoše tamne poput ponora i u jednom skoku zagrize grlo i uguši djevojčicu.

                                                                                                     S francuskog prevela: Ana Kapraljević

 

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s