Početna » Eseji - Essays » BUDUĆNOST VUČJIH RAZMIRICA

BUDUĆNOST VUČJIH RAZMIRICA

 

Granice Balkana i balkanske granice

esej o neodgovornosti

piramidevisoko-FondacijaArheoloskiParkBosanskaPiramidaSunca-W

 
 
 
 
 
 
 
 
Objavljeno u: Republika, 1., 2011.
http://dhk.hr/casopis-republika/detaljnije/izdanja-republike-za-2011.-godinu

„Hoćemo li mi uvijek posljednji prihvaćati zdrave nazore ostalih nacija?
One su ispravile svoje greške: kada ćemo mi ispraviti svoje?“
Voltaire, Rasprava o toleranciji

              Novi vjetrovi pušu na Balkanu. U osvit novog desetljeća 21. stoljeća razbuđeno stanovništvo zijeva u nove izazove: Hrvatska mijenja političku strukturu u proeuropsku (odustaje od svojeg redukcionizma i vlastitih interesa); Bosna i Hercegovina raspliće zamršeno klupko diplomacije sitnog zuba koja već dugo podsjeća na osinje gnijezdo; Srbija se vraća revalorizaciji „junaka“ (ne želeći priznati vlastitu prošlost); Kosovo buja pod inozemnom zaštitom iživljavajući san o vlastitoj državi; Crna Gora se nećka između ovaca i novaca; Makedonija spava nesvjesna, vodeći nesmisleno beskrajnu borbu s Grčkom; a pridružena nam Albanija ionako hoda sama svojim vlastitim koracima već tisućljećima.
Povezani vjerom i nevjericom, plitkim strastima i mržnjom, ukopani u nužnost zajedničke geopolitičke važnosti koju imamo za vanjske svjetske pokretače, malaksalo gmižemo zajedno, korak nam se vuče, glupost nam se množi, a inteligencija bježi što ju noge brže nose. Jesmo li još uvijek u kaljuži? Ima li naša „regija“ budućnost ili nam predstoji još trzanja, mučenja, grabljenja i kajanja? Tko predstavlja našu „regiju“? Gdje nam je moćni vođa, moderator Jugoistočne Europe, kako si volimo tepati, ili lider Zapadnog Balkana, kako nam se drugi podsmjehuju?

          U eri globalizacije, novog svjetskog poretka koji je sve samo ne kiberkomunizam , u doba neoproletarijata, tehnološkog apartheida i tzv. radionica znoja u zemljama Trećeg svijeta, a sve češće prisutnih i na Zapadu, u to okrutno doba kad se javlja nova kasta svjetske financijske oligarhije, zemlje Jugoistočne Europe tuku se oružjima prošlog stoljeća: zavišću, častohlepljem, neznanjem i uspoređivanjem. Bijeda naše učmalosti, neodgovornost vladajućih slojeva društva prema vlastitoj državi i njezinim građanima te opasna letargija u koju sami građani svakodnevno padaju prožeti običnim konzumerizmom i održavanjem bijednih poslova zbog golemih kredita – sve je to dovelo do općeg moralnog propadanja iz kojega će se teško roditi neki novi umovi. Mlade generacije zbog nedostatka discipline i obijesti prihvaćaju kompjuterske ekrane kao nove roditelje, dok im vlastiti roditelji, profesori, redarstvenici i konačno političari ne predstavljaju nikakvu vlast. Sve društvene strukture polako gube moć u očima dvadesetogodišnjaka, jer je jedini autoritet ostao cyber prostor, pritisak vršnjaka i koristoljublje.
Granice su nestale na Internetu, na televiziji i u internacionalnim kompanijama, pa ipak, granice su ostale u našim umovima i neće tako lako nestati, jer je svaki pojedinac određen time da se ograniči stavovima, pripadnošću i ciljevima. Kakva će biti budućnost Jugoistočne Europe ako se vanjske granice izbrišu, a osobne granice ostanu, možda još čvršće nego dosad?

Termin Zapadni Balkan ili kako nas vide druge zemlje

          Termin Balkan sadrži u sebi dva osnovna značenja, geografskog prostora i geopolitičke određenosti. Balkanizacija Balkana počela je prije više od jednog stoljeća kad se onodobno otomansko carstvo počelo cjepkati na manje dijelove, na komadiće, uslijed srpskih i grčkih ustanaka. Od 19. stoljeća taj se termin balkanizacije zadržao za svako geopolitičko određenje pri kojemu se određeno carstvo ili država počelo komadati na manje dijelove. Međutim, taj termin u sebi sadrži i preneseno značenje po kojemu je područje zahvaćeno balkanizacijom područje sukoba, nasilja, pomutnje, nestalnosti i bezakonja. Desila se i najnovija balkanizacija, ako ostanemo vjerni terminu, u devedesetim godinama 20. stoljeća s raspadom Jugoslavije i Domovinskim ratom.
S druge strane, termin Zapadni Balkan, novog je nastanka. Nastao je 1998. kao politički termin koji određuje regiju zahvaćenu sličnim problemima. Radi se naime o balkanskim ratovima devedesetih i o siromaštvu, korupciji i ostalim posljedicama prelaska iz socijalizma u kapitalizam i neoliberalizam. Regija prema tom određenju obuhvaća Hrvatsku, Srbiju, Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru, Makedoniju, Kosovo i Albaniju. Koliko je taj termin neprimjeren i izazivački dosta su govorili mnogi povjesničari i sociolozi, pa je u jednoj televizijskoj debati politolog Anđelko Milardović čak s mnogo doze ironije naglasio da bi bilo lijepo kad ne bismo (Hrvati) boravili na Zapadnom Balkanu već na zapadnom balkonu (i gledali promjene s visine, pretpostavljam). Neprimjerenost termina je i druge prirode. On naime pretpostavlja da se strukturalni problemi kao što je nedostatan razvoj i etnički nacionalizmi tiču isključivo te „regije“, udaljene od Europske unije, budući da u sebi ne sadrži pridjev europska. Time se „regiju“ Zapadni Balkan udaljuje, ograničava na samu sebe i potiče na cijepanje granica unutar nje same, ali ne i izvan nje. Europski stratezi ne razumiju da je lakše pocijepati granice van „regije“ nego unutar nje same.
Unutar te „regije“, svaka zemlja, posebice Hrvatska i Srbija, teže nametanju svoje zemlje kao moderatorice cijele „regije“. U ispraznom nadmetanju pati gospodarska razvijenost, profesionalni i sveučilišni kadar odlazi iz „regije“ u Europsku uniju i Ameriku, a opća javnost ostaje zbunjena između težnji i stvarnih ostvarenja, te se dijeli, kao u doba socijalizma, na lijeve i desne, iako takva podjela više uopće nije učinkovita. I dok nas vanjski promatrači i akteri vide kao nedovoljno razvijene, častohlepne, neprofesionalne, slabe ili lijene, dotad sve zemlje „regije“ o sebi misle mnogo više nego što pokazuju, ovise o vanjskom kapitalu, nedovoljno proizvode i muku muče s novim valom nacionalizama, regionalizama, religionizama i drugih izama. Pritom neprestance ostajemo u tranziciji, a transformacija nije ni u korijenima.

Problemi u proširenju – ujedinjenje i razjedinjavanje

               Koliki god bili problemi u „regiji“ očiti i ozbiljni, valja ih prvenstveno sagledati u širem kontekstu. Europska unija sa svojih 27 članica prolazi sljedeće probleme: Europski ustav kao konstitucionalni dokument još uvijek ima problema sa provođenjem na razini cijelog korpusa Unije; radno aktivno stanovništvo i njegov aktivni broj efektivno pada u cijeloj Uniji (demografi pretpostavljaju da će staro stanovništvo Unije porasti 2050. na 29,9%); Unija je jako oslabila na financijskome planu pridruženjem posljednjih triju novih tranzicijskih zemalja, a da ni ne spominjemo sve brže rastuće promjene u financijskom sektoru te u dugovanju čak i osnivačica Unije, poput Grčke. Unija istovremeno pokušava urediti razne strategije za svoj vlastiti oporavak kao što su konvergencija, odnosno financijska pomoć za stvaranje poslova i poboljšanje poslovanja u najmanje razvijenim regijama Unije. Zatim su tu kompetitivnost, odnosno strategija koja pomaže, i opet financijski, državama koje imaju najbolje izvozne brojke prema zemljama koje nisu članice Europske unije. Ovom se strategijom teži razviti društvo znanja, odnosno poboljšati europsku tehnološku i inženjersku kompetitivnost u odnosu na zemlje visokih tehnologija, kao što su Japan, Kina i Amerika. Strategijom teritorijalne suradnje Europska unija želi poticati međugraničnu suradnju na polju urbanog, seoskog i graničnog razvoja, te potaknuti ekonomske veze među regijama same Unije.
Sve navedene probleme Unija pokušava riješiti raspodjelom na model koncentričnih krugova, koji je u upotrebu kao politički termin ušao još 1994. godine, ali je i dalje aktualan. Naime, članice najbliže zajednice surađuju najtješnje, zatim slijede udaljenije regije koje su unutar Unije članice na ekonomskom nivou, dok će zemlje Istočne i Jugoistočne Europe moći sudjelovati u Uniji s puno manjim pogodnostima, od najužeg kruga prijatelja. Kao što je to rekao američki politolog Paul Kennedy „dok se jedna regija bori za integraciju, druga nastoji upravljati decentralizacijom, a ni jedno ni drugo vodstvo nemaju vremena za gubljenje na manje urgentne probleme.“

Na društvenome pak planu mijenja se odnos između kapitala i radne snage. Kapital je u svojoj biti globalan, a radna snaga je u pravilu lokalna. Kapitalistički interesi multinacionalnih tvrtki, sa sjedištima najčešće u razvijenim zemljama Europske unije i u Sjedinjenim američkim državama, teže tome da se radna snaga razjedini, da izgubi svoj kolektivni identitet radništva, pa se povećava tzv. neoproletarijat. On je u lošijem položaju od klasičnog proletarijata, jer je razjedinjen i neorganiziran. Sindikati su u nestajanju. Kapital se naprotiv organizira i koncentrira na centre moći. Omalovažavanje radnog stanovništva u vidu sve manje socijalne osviještenosti i sve lošijih radničkih prava u Europskoj uniji velikim zaletom uzima maha, dok je u „regiji“ sve to upravo presporo, prema mišljenju kapitalističkih silnika. Rad na određeno vrijeme upropaštava tradicionalnu sliku obitelji, jer se mlade žene ili odlučuju da ostaju doma i budu kućanicama (budući da im poslodavci najčešće otkazuju posao nakon iskorištenog porodiljnog dopusta) ili uopće ne rađaju u strahu za svoju karijeru. Tako se demografska slika Europe sve više postaruje, a pokreti za radnička i ženska prava vođeni dva stoljeća gube borbu pred kapitalističkim palčevima.
U oazi Jugoistočne Europe, koja sporo kaska za neoliberalnom hegemonijom novčanica, problemi su druge prirode. Prema mjerilima Europske unije, „regija“ treba zadovoljiti određene kriterije. Treba provesti vladavinu prava i demokracije, što bi značilo poboljšati učinkovitost države u kontroli korupcije i u prohodnosti administrativnog sektora, ponajviše u segmentu javne uprave koju treba decentralizirati na lokalne samoupravne jedinice. Trebalo bi i promijeniti nepovjerljivu klimu prema inozemnim ulagačima. Sve to ide veoma sporo, prema kriterijima Europske unije, pa se čak i za najbolje razvijenu članicu regije, Hrvatsku, ne može računati da će tako skoro u Uniju, jer ne provodi dovoljno brzo i učinkovito zadane reforme. Hrvatska se doduše trudi dokazati svojim europskim kolegicama, pa se u medijima vrlo vješto manipulira propagandom proeuropske struje. Pritom su ponovno u igri metode binarnih kompozicija na dobre i loše, crne i crvene, lijeve i desne, stare i nove, primitivne i kulturne, kao da to sve ima veze s profesionalnom i odgovornom ulogom najviših dužnosnika neke države, diplomatskim i političkim mjestima predstavnika jednog naroda.
Postoje tu i drugi problemi. Na prostoru „regije“ postoji devet različitih naroda. Pa ipak, razvojem „regije“ ne raspolažu sami narodi, već inozemni interesi. Neprestana borba mentaliteta i predrasuda te povijesno nepovjerenje među narodima samo još više uvećavaju nemogućnost promjena na regionalnome nivou. Međunarodno nepovjerenje u „regiji“ direktna je posljedica neznanja i lošeg obrazovanja naroda prema narodu i države prema državi. Nepriznavanje povijesnih činjenica u nedavnome ratu predstavlja još veći problem, jer se čak i na razini osnovnoškolskog obrazovanja nalaze udžbenici koji neupitne činjenice iz nedavnog rata tretiraju krajnje drukčije, ovisno o državi u kojoj se o tome uči. Tako se samo udaljuje i za nove generacije mogućnost međusobnog povjerenja i suradnje.

Socioekonomska heterogenost uopće ne postoji. Razlike u ekonomskom razvoju najbolje su vidljive u odnosu Albanije i Hrvatske, koje čine dva pola razvoja. Inzistira se na nacionalnim, vjerskim i patrijarhalnim predrasudama. Žene su više obrazovane u Hrvatskoj, ali i najviše nezaposlene, tragično loše obrazovane u Albaniji, ali i najviše nezaposlene, pa je veća nezaposlenost žena i njihovo manjkavo obrazovanje direktan uzrok sve veće neobrazovanosti mladih i loše obiteljske situacije, dok raste i obiteljsko nasilje, kao najgori dokaz moralne dekadencije, pod utjecajem nedavnih ratnih prilika i pritom još uvijek aktivnih posljedica. „Željezni zakon nadnica“, koji stiže s fundamentalnim kapitalizmom na regionalne prostore, ne ide nam također u prilog.
Kako ćemo se uopće uspjeti ujediniti? Europska unija je shvatila, u posljednjem proširenju, na primjeru Slovenije, teško bi bilo isto rješenje za „regiju“ Zapadni Balkan. Proširivanje Unije samo jednom članicom, Hrvatskom, ostavilo bi „regiju“ u vrlo nezavidnom ekonomskom položaju, u položaju nedostatnog razvoja. Po njihovim procjenama, bolji je primjer proširenja Bugarske i Rumunjske, prema kojima bi se proširivalo u fazama, što znači, da bi svaka zemlja „regije“ trebala biti na relativno istome stupnju razvoja. O tomu nam svjedoči izlaganje Martina Brusisa iz Bertelsmann Fondacije koji je 2005. u Zagrebu izjavio slijedeće:
„Za odnose Unije i trećih zemalja na njezinoj periferiji, diferencirano proširenje donosi osobitu mogućnost. Diferencijacija proširenja omogućuje zemljama Zapadnog Balkana i ostalim mogućim zemljama kandidatkinjama jedno fleksibilno integriranje, čineći granice između zemalja članica, nečlanica i zemalja kandidatkinja puno više propusnima.“

Jedan drugi dokument, nazvan „Balkan u Europskoj budućnosti“, koji je izradila Međunarodna komisija za Balkan, i u kojoj je između ostalih sjedio i Neven Mimica, ali i Šveđanin Carl Bilt, prognozirala nam je sljedeću budućnost:

„Novi regionalni pristup koji Komisija zagovara zahtjeva ponovno uvođenje nestalih poticaja. Međuzavisnost država je mnogo važnija za budućnost Balkana nego što je to bilo u bilo kojem drugom dijelu Europe. Ondje su mala i neprivlačna tržišta. Njihova ekonomska održivost zavisi o stvaranju zajedničkog ekonomskog područja koje bi privuklo strane ulagače. U tom je smislu regionalni pristup nužan uvjet za razvoj. Na Balkanu bi pristupna strategija trebala biti mješavina klasične državotvorne politike s onom koja bi ciljala preoblikovanju nacionalne države u državu članicu. Na Balkanu se suočavamo sa „strategijom stvaranja države članice“. Proces stabilizacije i pridruživanja jednostavno nije najbolji okvir za to. On također ne osvjetljava europsko praktično sudjelovanje u regiji i njegov intenzitet. Strategija će predvidjeti tri koraka. Prvo, predlažemo da u jesen 2006. Europska unija sponzorira Samit koji bi svim balkanskim zemljama predstavio njihov tijek pristupanja Europskoj uniji. Samit će pregledati dostignuća svake zemlje zasebno u ostvarivanju Kopenhaških kriterija i, u skladu s time, Unija će odlučiti hoće li odmah početi s pregovorima o članstvu ili će potpisati pretpristupni Europski ugovor o stvaranju zemlje članice s onim zemljama koje još ne zadovoljavaju za pregovor o pristupanju. Komisija vjeruje da je realno početi pregovore o pristupu Uniji 2009/2010., pretpostavljajući da će Europski ugovor dovesti do zadovoljenja Kopenhaških kriterija. Pristupanje Uniji bi se moglo prema tome ostvariti 2014/2015.“

                 Ako ovaj odlomak pojmimo vrlo široko, pa oduzmemo godinu-dvije i primijenimo način ulaženja u Uniju poput onog kakav je bio u slučaju Rumunjske i Bugarske, dakle procesom diferencijacije, odnosno po fazama, znači da će zemlje Jugoistočne Europe odnosno Zapadnog Balkana, ući u neku vrstu unije prvenstveno ekonomskih razmjera, u svojevrsnu interesnu regionalnu skupinu. Međutim, do punopravnog članstva svake zemlje u Uniji doći će u kratkim razmacima, od zemlje do zemlje. Faze nam se naime nadopunjuju: promjene koje nas očekuju toliko se sporo odvijaju u svakoj od zemalja u „regiji“, klima reforme nije pravo ni započela, a o mentalitetu kapitalističkog poslodavca ni da ne govorimo – takav ne postoji. Divlji kapitalizam, rasprodaja državnim firmi privatnicima, privatizacija zdravstva i obrazovanja odgovara drugoj polovici 19. stoljeća u zapadnim zemljama. „Stvaranje zemlje članice“, kako to naziva Komisija za Balkan, tek je započelo i trajat će još dugo – nadajmo se da ćemo to do kraja druge polovice 21. stoljeća završiti.
Mogli bismo dakle zaključiti da je u interesu svake zemlje „regije“ da poštuje regionalni pristup i da su već zacrtani kriteriji „stvaranja zemlje članice“, tj. onakve zemlje koja bi mogla odgovarati slici koju bi ta buduća zemlja članica trebala prikazati o sebi. Ipak, svaka zemlja Zapadnog Balkana ima svoj identitet, a u sebi mnoštvo drugih manjih identiteta, koji, zasnivani na mentalitetu, predrasudama, povijesti i mitologiji, ne mogu nestati unutar desetljeća-dva. I opet se vraćamo na granice za koje nam mediji i elektroničke mreže sugeriraju da su nestale, Unija i ostale globalne sile teže tome da granice nestanu unutar njenih članica, ali da se zadrže granice s trećim zemljama, a tu su i one unutarnje granice koje se ne prelaze, koje žive i dalje vrlo čvrsto čuvane vlastitim graničarima u svakome od nas.

Model za budućnost

           Postoji li mogućnost kojom bi se isplivalo iz nejasne vizije vlastite budućnosti? Postoji li mogućnost da će svaka zemlja Jugoistočne Europe preuzeti odgovornost za vlastitu sliku u medijima, za vlastite kadrove koji odlaze u inozemstvo, za vlastite loše postupke u prošlosti, ali prvenstveno, postoji li ikakva mogućnost da postanemo odgovorni građani koji će djelovati u skladu s prosperitetom koji smo si sami zacrtali kao strategiju i koju nam nije nametnula neka vanjska sila?

Dok god se ne uravnotežimo u globalnim razmjerima na ekonomskom, kulturnom i društvenom nivou, sve se težnje čine neostvarivima. Granice još dugo neće nestati. Binarne će kompozicije još dugo prevladavati. Dok ne shvatimo da se vrlo teško napreduje dok zemlje susjede pate na mnogo nižem nivou razvoja, dotada će se granice klaustrofobično čak i poticati. Suživot, multikulturalizam i gospodarska sloboda protočnosti roba, kapitala i ljudi, plemenite su ideje koje dolaze iz same Europske unije, iako je činjenica, koliko god zemlje članice to propagirale, da se i same bore s provedbom istih i danas a da će se time baviti i u bliskoj budućnosti.
Mi bismo na ovim rastrzanim prostorima konačno trebali shvatiti da upravo te ideje čine jedinu međunarodnu i zajedničku politiku zemalja Zapadnog Balkana. Ne mislim pritom da moramo nastupati kao jedna, ali kad bi svaka zemlja provela svoj dio mijenjanja i prilagodbe, moglo bi se govoriti o regionalnome pristupu, ali ne prema zemljama Zapadnog Balkana, već regionalnome pristupu samih balkanskih zemalja prema trećim zemljama. Time bismo sami oblikovali granice. Zvala se ta „regija“ Balkan ili Europa, trebala bi usvojiti koncept, pa makar i tuđi, i provesti ga na svoj način. Konačno, ono što nam je potrebno već stoljećima, jest ravnopravna suradnja odraslih, zrelih država, pa ako ju nismo ostvarili u carstvima, socijalizmu i kapitalizmu, možda nas upravo ovo novo doba, gdje se rađa novi svjetski poredak i nova vrsta upravljanja, zove na korjenite promjene.
Voljela bih konstatirati da su se nacionalizmi i regionalizmi svih vrsta izdivljali i da ćemo okrenuti novu stranicu. Bojim se da je prostor Zapadnog Balkana još uvijek premalo obrazovan i previše ranjen u međusobnim sukobima da bi si pružili ruku i krenuli zajedno naprijed. Razlaz u ekonomskim slojevima sve je veći, razlika između razvijenosti pojedinih prostora sve istaknutija. Voljela bih napisati da je svaka pojedina zemlja Zapadnog Balkana preuzela ulogu aktivnog subjekta vlastite države, nego da i dalje ostaje pasivni objekt globalne politike. Bojim se da nije tako, unatoč težnji da se u medijima prikaže drukčije.

Previše se bojimo, premalo smo samopouzdani, a starije nam europske demokracije svojim potraživanjima i diplomatskim umijećem samo još jače tjeraju strah u kosti i inzistiraju na nemoći cijele „regije“. S jedne je strane žele osamostaliti, s druge strane drže ju u zavisnosti o većim silama. Za takav odnos sami smo krivi. Neprestano dokazujemo da nam demokracije nisu sazrjele. Neprestano se uvjeravamo da nismo toliko mali koliko doista jesmo, a ne radimo ništa da bismo narasli u svojim očima.
Što se tiče Hrvatske, posjeduje golemi potencijal i ljudski i gospodarski. Ali, iskorištavanje tih potencijala u vlastite svrhe, dobitno je pitanje za sve hrvatske političare. Hrvatska treba snažnih, velebnih i obrazovanih političarki i političara da bi iskoristila svoje vrijednosti te da bi postala, kao što sama sebi laska, moderatorica i pokretačica ostalih zemalja u „regiji“. Naravno, s istim problemom nekompetentnih i gramzivih diletanata bore se i ostale zemlje „regije“. Bojim se da će do tog trenutka proći još mnogo vremena, jer tehnološki napredak može ubrzavati svakoga dana, ali mi ne možemo nadoknaditi vrijeme u kojem se malo pomalo moraju kaliti političari. Zapadne demokracije, Francuska i Njemačka primjerice, učile su to stoljećima. Da bi zemlje Balkana mogle preskočiti sva ta stoljeća učenja demokracije, trebale bi promijeniti vlastiti mentalitet. To još nijednoj zemlji na svijetu nije uspjelo brzo i lako. Dok god se to ne dogodi, ići ćemo malo pomalo, puževim korakom, ususret europskim integracijama.
Ako moje unuke i unuci budu živjeli u multikulturalnoj sredini budućnosti gdje vlada suradnja među narodima, spolovima i vjerama, znači da su granice nestale. Prestali smo biti neodgovorni prema vlastitoj budućnosti. Možda smo čak i odrasli i postali Ljudi.

Bibliografija

Ur. Barbara Kryźan-Stanojević, Lice i naličje globalizacije, Srednja Europa, Zagreb, 2009.
Ur. Davor Dukić, Kako vidimo strane zemlje, Uvod u imagologiju, Srednja Europa, Zagreb, 2009.
Milan Mesarić, 21. stoljeće, Doba sudbonosnih izazova, Prometej, Zagreb, 2008.
Robert D. Greenberg, Jezik i identitet na Balkanu, Srednja Europa, Zagreb, 2005.
Skupina autora, Klio na Balkanu, Prilozi analizi stanja u nastavi povijesti u Jugoistočnoj Europi, Srednja Europa, Zagreb, 2005.
Bill Readings, The University in Ruins, Harvard, London, 1996.
Paul Kennedy, Preparing for the Twenty-first Century, Fontana Press, London, 1994. (Hrvatski prijevod Adamić, Rijeka, 2002.)
A. i D. Dragičević, Doba kiberkomunizma, visoke tehnologije i društvene promjene, Golden marketing, Zagreb, 1993.
Paul Garde, La vie et la mort de la Yougoslavie, Fayard, Paris, 1992.
Marijan Korošić, Quo vadis Jugoslavijo, Naprijed, Zagreb, 1989.
Međunarodna komisija za Balkan, Balkan u Europskoj budućnosti (www.balkan-commission.org)
Martin Brusis, Europe on the Threshold of Southeastern Enlargement (Dokument Konferencije održane u Zagrebu, lipanj, 2005.) i http://www.bertelsmann-stiftung.de
http://www.monde-diplomatique.fr/ 2008

Ana Kapraljević

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s