Početna » Francuske pjesnikinje - French Poetess » Pjesma sinu od nekoć

Pjesma sinu od nekoć

home3

Ožujak 1962.

(…) Promrmljat ću tvoju pjesmu, Arrise, našem sinu kad bude imao tvoje oči da me shvate i moje usne da te imenuje.
Ostarit ću, ljubavi moja, u sjeni tvoga sjećanja, a na svaku boru koja niče mojim tijelom, upisat ću tvoje ime i svoju mladost.
Arrise, ljubavi moja, danas si tek smrdljiva strvina, ali koju ljubim, sutra si plodna zemlja u čijoj svjetlosti pleše domaći duh.
Moja ljubavi plavog pogleda, sutra ću ti ponuditi svoje sasvim nago tijelo, umiješati ga s tvojim, kako bi domaći zaplesali brži ples na granici.
Osamljeni skitnica možda nas susretne i zapjeva.
I svake ćemo večeri ludo plesati kako bi čuli naš pjev.
On će nam pričati o nekoj dolini gdje raste klasje i gdje margarete vladaju dječjim srcima.
A zatim, u neki dan, ispričat će nam o našoj djeci na vrhovima brdašca i uspavati se. Njegovo tijelo će se rasplinuti.
Plesat ćemo oko njega i jedno drugome pjevati njegovu pjesmu. A u osvit neke jeseni i treći domaći će s nama zaplesati pod začuđenim sjajem triju zvijezda. On će se prisjetiti što su nam za ljetnih večeri pričale naše bake, upirući glinom obojanim prstima: zvijezde su duše mrtvih. Prisjetit će se domaći i naših dječjih pozornih pogleda. Zatim ćemo još brže zaplesati, čekajući da se pojavi dijete da bi ono, u potpunosti, dozvalo sjećanja.
A kad dijete dođe, plesat ćemo na njegovim koljenima i među njegovim prstima. Vodit će nas svojim pogledom i potrčati za leptirima, plavičastim poput tvojih očiju. U dječjem pogledu zauvijek ćemo plesati, da bismo opjevali one koji čekaju i zibat ćemo naše margarete.
Dijete će postati mnogoliko, moja ljubavi. Rasplinut će se ondje, po groblju Meskiane, a iz njegova tijela izvirit će četiri domaćih i pridružiti se onima prije. Postat ćemo mnogobrojni, mi koji plešemo u ritmu starog pjeva koji se raznosi uvečer selom u čijem sjećanju i dalje živimo.
Izreći ću svome sinu zdenac koji si volio, a nad koji se nadvila stara topola tanke sjene.
Izreći ću svome sinu kupolu u kojoj se odmaraju rode, a koje si toliko ljubio, ti, nepismenjak velika srca; ti, seljak, koji je svojom krvlju posvećivao tlo moje zemlje, kako bi tvoja djeca, nekoć razbaštinjena, danas zemlju ponovo obuzela; ti, seljak, koji postade zemlja iz ljubavi prema zemlji, one ljubavi od koje si radije izbrazdan umro nego da žito odumre.
Izreći ću svome sinu zlato naše doline koje bi prekrivalo naše dječje glavice i koje smo ljubili, jer je mirisalo na kruh.
Izreći ću svome sinu zlato naše doline koje naši starješine, čučeći na brdima, ne prestaju snivati.
Izreći ću svome sinu zlato naše doline koje majka miluje prstima, sanjareći o grašku sunca koje će osvijetliti ugao njezina podruma, u zimu kad se naša ravnica prekrije snijegom i kad se naše nebo preodjene u svoj tmasti ogrtač.

Yamina Machakra

(prevela s francuskog Ana Kapraljević)

Lutkar

Tražila sam da mi govore sjećanja. Ne da ih brižno čuvam, natapam se težinom iživljenih života, stege i mukotrpnih uvjeta, već da me nauče čega se čuvati. Tražila sam da me poduče kako biti jaka, iako su se sela odselila, narod odnarodio, muškarci omlohavili, žene raženile.
Nisam željela ponavljati dane uloge, već mijenjati neke, ali gledajući koji trenutak dalje, promišljajući minutu dulje, shvatila sam da su uloge prestale postojati. Scenarij, naime, mojoj zemlji pisao je netko tko nije proživio ovu zemlju. Taj netko bio je fin, upečatljivo neprodoran, lišen svake divljine (jer divljina njemu podrazumijevaše divljaštvo), bez uronjenosti, bez identiteta, bespolan i bezličan. Taj netko zvao se Lutkar. On (ili ona ili ono?) odlučio je utopiti sjećanja u nekom zahrđalom loncu, skuhati poparu, ni slanu ni gorku, tek bezukusnu, a onda i lonac zapaliti. Neka dokaza ne ostane kad jednom ispijemo otrov bezobličnosti i ispraznimo lonac izdaje.
Kad smo se najeli i polizali prste, zaboravili smo svoja sjećanja. Odustali smo od svojih uloga. Počeli smo glupaviti, trošiti neke zadane monete, zaduživati se za još malo te bezukusne hrane, mehaničke igračkice i odjeću koja nas je podsjećala na tog nedivljeg izroda.
Kad smo se dakle u potpunosti odnarodili, ne znajući pravo što nam se desilo, kazalište je od velebnog dramskog satiričkog ili narodnog obilježja kulture, tradicije i smijeha, postalo kazalište marioneta. Svi smo uz srednji prst imali ušiveni končić kojime nam je veliki Lutkar pomicao udove. Skakutali smo lažnih osmijeha, igrajući nijeme role, a riječi su dolazile iz dubine drvenog mis-en-scènea kojime je Lutkar poručivao: „Ja ovdje govorim za sve vas, ja ovdje imenujem i uloge dijelim, pomičem vaše nemoćne nožice i ručice i nadasve se dobro zabavljam“.
U tom lutkarskom kazalištu svirala je komorna glazba; mrtvački njezini taktovi u prvi su me tren začudili. A onda sam shvatila: Lutkar nas je ušutkao, ukrao nam riječi i ruga nam se beskrajno tim posmrtnim maršem.
Sjećam se ipak, da sam nekada imala zemlju na kojoj je baka sadila slatke kukuruze, a djed gorio veliki krijes staroga granja, da je tom zemljom šuštao vjetar i donosio blagu jesen u kojoj su zrjele boje, vrili okusi i da baš ništa nije bilo bez oblika.

Ana Kapraljević

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s