Početna » Francuske pjesnikinje - French Poetess » Narod na šahovskoj ploči

Narod na šahovskoj ploči

Djeliteljica karata

 

Kažete da smo mekušast narod, mlitav, beskičmenjaci, bez srži. Kažete da nakon svih ovih godina, tijekom svih ovih stoljeća, da smo htjeli…
Uvijek tako govore. „…Da ste htjeli.“
Pa dobro, ja ću vam reći da mi jesmo htjeli. Ako me možete čuti ondje daleko, ondje visoko, pripovijedat ću vam o tom narodu, koji je, unatoč svemu, uspravljen i kostiju ispunjenih životnom srži. Ne postoji uzduž ovih obala nijedan čovjek koji šuti, jer nema što reći, već stoga što zna da ga nitko više ne sluša.
Zašto ste dakle prestali slušati?
Vjerovali ste, kao i mnogi drugi, da je taj čovjek umro. Opjevali ste mu počasnu misu i posmrtnu pjesmu. I neka se o tomu više ne govori.
Ali ipak, evo nas, i dalje o tomu pričamo i to vas razdražuje. Nepristojno je. Mrtvi bi morali šutjeti. Pogotovo ako se radi o slavnim mučenicima koji žive tek u historiji.
Historija!… Baš ona poželjela nas je kupiti. Da, posvetiti nas, mumificirati, ušutkati nas brnjicom. Ali ne vrijedi. Onaj koji se odupro sjeverozapadnim vjetrovima, valovima od šezdeset stopa, stoljećima šutnje, zaborava i odvojenosti – mislite li da se neće znati oduprijeti historiji? Ona je o nama govorila. Lijepa smo pripovijest postali! (…)
No, ljudi moje zemlje nisu bezjaci, mekani, beskičmenjaci ni bez karaktera. Nisu uvijek dopuštali da ih vukovi liše njihove lovine. Sami su osvojili, malo po malo, zemlju koju nastanjuju i more koje ih hrani. I nije istina da su se prepustili ogoliti, raseliti i prodati bez otpora i prigovora.

Antonine Maillet

(prevela s francuskog Ana Kapraljević)

Vukovi

                       images

   Jednom davno, dok me još bilo nije, neki moj brkati predak pjevao je budnice, a neka daleka bujna pretkinja mijesila je pogaču, kako bi stihovi brkatog joj muža, poslodavca, gospodara lakše tekli na papir. Danas nebrkati muževi, veleposjednici, kolege šute, narod leži uspavan. Mogli bismo okriviti gospođe, majke i dragane da ne mijese dovoljno slatko pecivo. A mogli bismo se i pitati sluša li nas itko.
Al’ umjesto da se pitamo ima li slušača, trebali bismo postati pripovjedači. Slušatelja će se naći kad poteku riječi. Nit’ je brko pjevao za slušateljstvo, nit’ je seljanka mijesila za proždrljiva ustašca. Prvenstveno radili su to zbog sebe. Srce ih je vuklo da oplemene ono što znaju, posjeduju, da potegnu i više od svojih mogućnosti.
Nemam više snage čekati „djeliteljicu karata“. Nemam više snage da pjevaju za mene, da razmeću žetone, da me bacaju uzduž i poprijeko kao plastični žetončić. Ne zanima me sluša li me itko, gdje li se skrivaju te izbjegle uplašene uši i oči. Ne mogu više gledati kako me gledaju jel’ nas netko gleda.
Odvažit ću se, jer je vrijeme. Vrijeme je da oplemenjujem. Da svoje pleme nanovo zazovem, da ga probudim, da nađem slušače. Vrijeme je da dozore one divlje mladice koje tako dugo čekamo. Vrijeme je, naposljetku, da lažnim slušačima ispjevam korov koji je prekrio moje ravnice. Vrijeme je konačno dozrjelo da kukolj bacimo, da se razbudimo, naložimo vatru, spalimo trule slamke i krenemo ispočetka.
Nemam više volje da me razdjeljuju, da me guše, da me raznose, da me ne mijese u sočne orahnjače. Konačno, nemam više volje nikome dokazivati da sam tvrd orah, da me ne može svaka vrana okrhnuti svojim kljunom i da se, slušali me ili ne, namjeravam beskrajno razljutiti na sve te vukove koji vijaju po mojim dolinama.

Ana Kapraljević

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s